Privedite Jergovića!

pukovnik redlJeza me uhvatila kad su mi Kurt i Ćurković otvoreno rekli da pripremaju atentat. Doduše, ne pravi. Ali kad bolje razmisliš, još gore nego pravi…

Namjeravaju nekog zaliti govnima, čitavom kacom onih govana što su ih skoro tjedan dana skupljali kod mene u Plitvičkoj i što su ih iseravali donekle ugledni ljudi, režiseri, pisci, glumci, polumarginalni političari i kolumnisti, čak i jedan kakademik, ha, ha, kakademik, ovaj put je Slobodan Novak sasvim opravdao tu ne pretjerano duhovitu kovanicu, on se isto s velikim guštom posrao u kacu, a da bi to što bolje obavio zahtijevao je da mu se dade najnovija kolumna Jurice Pavičića, kao što oni donatori sperme u kabinicama medicinskih laboratorija dobivaju pornografske časopise.

Više mi nije trebalo crtati što je Postnikov ono na početku svega ovoga donio u kantici za sir i vrhnje, a pripadalo je na neki dubinski način misnistrici Zlatar.

Novi atentat, dakle! Nakon napada govnima na Tomića, sad se nekom drugom sprema još puno gori govnjivi iskrcaj na glavu… Kome!? To mi još nisu htjeli otkriti, to se, kažu, ne smije znat do pred samu akciju. Velika je ovo urota, objašnjavao mi je Ćurković, ovaj put ništa se ne smije prepustit slučaju. Urota je to koja će sjebat čitavu prevladavajuću kulturno-novinsku scenu u Hrvatskoj. A kad to razjebeš, država se totalno urušava. Sjebi medije i kulturu i sjebao si sve, nadovezao se Kurt, naglašavajući da je to naučio od svog starog, nekad visoko pozicioniranog stasijevca. U Stasiju su znali da treba najviše udariti po novinarima, kulturnjacima. Uostalom, narod je najlakše nahuškati na te odurne parazite, grmio je Berlinčanin, udarajući šakom o dasku što je predstavljala moj kuhinjski stol. Upitao sam ga, ne bez zebnje, ima li on prste i u organiziranju onog nedavnog  spaljivanja vudu lutke novinara u Omišu. Samo se tajanstveno, samozadovoljno osmijehnuo.

Da bi sve poprimilo još zlokobnije razmjere, Jergović je u subotnjem Jutarnjem objavio poput slonove kite golem ulomak iz valjda feljtonskog romana u nastajanju o zavjerenicima protiv Franje Ferdinanda. A u istom tom broju Jutarnjeg našlembesao je i tekst o mađarskom piscu Laslu Krasnohorkaju (Laslo je, ne bez razloga,također u Jutarnjem,  uz mene proglašen kulturnim događajem godine) u kojem na samom kraju teksta Jergović lakonski konstatira da je cjelokupunu vrijednost hrvatske književnosti moguće zaliti jednom jedinom kantom govana, te da čovjek, brate, mora naučiti kako živjeti među govnima. To me bacilo u sumnju da je i on uključen u ovu zavjeru! Te zavjerenici Mlade Bosne, te zaljevanje čitave, hrvatske književnosti govnima! Kome on to šalje signale? Pogotovo kad posredstvom Le Kareovih špijunskih romana znamo da se tajni agenti za odašiljanje šifriranih poruka najčešće služe manje bitnim tekstovima u dnevnom tisku!

A da je u sve ovo do bradusine upetljan i Jergović, pogotovo sam posumnjao kad je Kurt u Plitvičku doveo i dvije skandinavske hakerice, Elzu i Rut. Imale su neke ultra moderne irokeze i maltene su pirsinge izbušile i po trepavicama dužim od bebinog palca. S Kurtom su komunicirale na mješavini skandinavskog i njemačkog. Kurca ih nisam razumio, a to im je očito i bio cilj. Ali najintrigantnije mi je bilo to što su svako malo spominjale Jergovića.  Sjetio sam se da je on prije koju godinu opsjednuto ispisivao tekstove o Stijeg Larsonovoj hakerici Lizabet Salander, osjećalo se da je napaljen na tu modernu, neprilagođenu muškobanju… I to mi je i tada upadalo u oči: šta taj tradicionalni Jergović  s imidžem ostarijelog Nila Janga nalazi u toj tehno androginoj djevojci koja bi puno bolje pristajala uz one rejverske Perišićeve balonere i muha cvike? Da li je Jergović već tada odašiljao poruke stvarnim skandinavskim hakericama, Elzi i Rut?

Majko mila, pa koliko se to dugo priprema ova urota? Pa ovo su sve neki malo zajebaniji igrači! Kakvu su to moćnu mrežu razapeli? A za to vrijeme predsjednik Josipović nedužno priča viceve na splitskom Naprčiginu, a njegovi obavještajci na Pantovčaku dokono češu jaja i prežderavaju se Barni čokoladicama…

Dok sam Elzi i Rut donosio ne znam koju po redu kavu, vidio sam da na tri bijela Karlo Metikoš laptopa cure hakiraju web stranice Večernjaka, Jutarnjeg lista, izdavačke kuće Fraktura i Viskovićev fejsbuk. Nisam se imao vremena nanovo uplašiti razmjera zavjere jer na vratima se pojavio Postnikov. Oči su mu imale nezdrav sjaj, kao kod onih alkosa u Konjušnici. Sve nas je posjeo za stol u kuhinji.

– Lov počinje! – oglasio je. – Glavni je sve isplanirao do u tančine tanane… Usput, prenosim vam njegove pozdrave, poručuje vam da budete jaki, sabrani i da ne pokleknete sad kada nas pedalj dijeli od konačne pobjede.  To se, Stipo, posebno odnosi na tebe – Postnikov se s dozom prijekora zagledao u urednika Le Mond Diplomatika. – Nemoj, Stipo, da bude kao prošli put s onom fejsbuk pobunom… Kad nam se sve urušilo, pa smo kao bezglave muhe završili pod prozorom Jadranke Kosor, dolje u pizdi materini na Ravnicama. Zamalo sam popušio saksiju u glavu od neke Kosoričine susjede…

– Bez brige. Poruči Glavnom da sam spreman kao Ivica Kostelić pred bitku kod Staljingrada, odnosno pred skijaški spust na Sljemenu – spremno će Ćurković. – Gdje je Glavni? Kad će nam se priključiti?

– Sam si spomenuo… Na Sljemenu. U napuštenom planinarskom domu Adolfovac… Raskašoj! – naglo je dreknuo Postnikov na ruskom. – To vam nisam smio odati! Koji me kurac ispituješ takve pizdarije!

– Smiri se. Već smo svi ionako zaboravili što si rekao. Prijeđi na bitno…

– Spasiba – zatresao je Postnikov glavom. – Atentat će biti u petak. U deset navečer. Meta će prijevarom bit dovedena u Limb. U Limbu će dobiti svoju porciju govana. A onda kreće opće rasulo, raspašoj, kao kad je Gavrilo nastrijelio Ferdinanda…

Nakon tog brejnstorma, Postnikov mi je naložio  da izvana dobro očistim kacu s govnima i da je našpricam bilo kakvim parfemom, on će mi ga refundirat. Jer susjedi su se počeli žaliti na smrad. Sumnjaju da je u stanu riknuo onaj beznogi susjed pijanac s prvog kata. Mogli bi pozvat murju, a to bi bilo teško sranje.

Namočenom hrapavom stranom kuhinjske spužvice, ribao sam skorene, smeđe mrlje što su po vanjskim stijenkama vojne kace ostale od seratora što su imali mekšu stolicu.  Prokleto je smrdilo, ali s vremenom sam već navikao na taj smrad kao novozagrepčani na vonj jakuševačkog smetlišta.

Toliko sam žestoko ribao da sam za nekoliko centimetara pogurao kacu iz njezinog ležišta. Ispod nje spazio sam okarajak nekakvog tamnozelenog fascikla. Pognuo sam se i izvukao ga na jedvite jade. I po njemu je posvuda bilo skorenih ostataka govana. Na poleđini je debelim, crnim flomasterom bilo ispisano: AKCIJA „BLJESKOVITO GOVNO“. Rastvorio sam fascikl, primaknuo ga skrletnim zrakama sunca što su se probijale kroz minijaturni prozor ostave. Unutra je bila hrpa svakojakih dokumenata, pretežno na njemačkom. Neki požutjeli papiri istipkani pisaćim strojem imali su izblijedjele štambilje Stasija. Dok sam sve nervoznije premetao te papirčine, iz fascikla su mi po podu poispadale nekakve fotografije. Pažljivo sam ih podigao, pazeći da ih ne oštetim svojim ugovnjenim prstima.

Na prvoj fotki koju sam podigao bili su kazališni redatelj Jan Fabre i dramatičarka Ivana Sajko, uslikani u nekom njemačkom, možda sado mazo klubu. Zaključio sam to po tome što su uz njih u bijelo okrečenoj prostoriji, u erotskim, kožnim kostimima stajale dvije djevojke… U kojima sam, pomičući fotku bliže sunčevom svijetlu, prepoznao Elzu i Rut.

Na drugoj pak fotografiji nalazili su se Čadež i Perišić, mladi, nasmijani, fotkani valjda dok su posredstvom Dražena Kokanovića završili na ludom ljetovanju na Hvaru. Ono uznemirujuće na toj fotki bilo je to što je Čadežovu facu neko išarao crvenim flomićem, a kemijskom mu iscrtao hitlerovske brčiće i francjozefovske zulfčine.  Opsovao sam u sebi. Pa to ovi možda planiraju atentat na Čadeža… Sudeći po ovim fotkama, uz Jergovića, glavni bi urotnici mogli biti Jan Fabre i Ivana Sajko koju, ne bez vraga, najviše prevode u istočnoj Njemačkoj… Čadež se svojevremeno u svojim tekstovima žestoko sukobio s Fabreom… A Sajko je ionako već jednom prošle godine, u napadu bijesa, došla u Limb s namjerom da otrovnom strelicom pogodi Čadeža jer joj je u Jutarnjem napisao da ne zna pisati…

Zar ću sudjelovati u atentatu na vlastitog frenda? Doduše, zamalo mi je opoganio Stojku, ali iskupio se za to na onoj promociji knjige u Zapruđu gdje me usporedio s Volterom, Danteom i Prustom…

Onda mi je pred očima iskrsnula ona slika Čadeža kad sam ga zadnji put vidio u Limbu: sitnim je zalogajima kao vrapčić kusao svoj ubogi, novinarski gablec koji se sastojao od Klara mliječne kiflice i najjeftinijeg Kplus jogurta. Jan Fabre ga je u polemici nazvao zločestim komarcem, a za mene će on, usprkos svemu, uvijek biti dobri vrapčić. Zagledao sam se u kacu i pomislio koliko bi se Čadež puta trebao posrat da bar do pola napuni tu kacu? To bi bilo kao da sitnim, jarunskim kamenjem kreneš graditi dvorac… Od tih njegovih skromnih novinarskih užina, drek mu sigurno nije bio veći od vrapčjeg. Nakon Čadeža čistačica u Limbu nikad nije imala puno posla s ribanjem zahodske školjke, a u današnje vrijeme je već i to dovoljan razlog da ti se neka osoba smili… Zar na njega da dignem ruku, odnosno govna!?

Gnjevno sam zakoračio u kuhinju. Tamo je sad za stolom sjedio samo Postnikov, zadubljen u neku Deridinu knjigu.

– Neću sudjelovat u ovom! – dreknuo sam. – I bez ovog imam dovoljno prblema… Na Filozofskom me ubija ta govnjiva Bolonja… Nisam položio niti jedan ispit osim kod profesorice Matanović… Ona još jedina pokušava sabotirat tu dehumaniziranu Bolonju, još jedina drži usmene ispite, kod drugih sve moraš napismeno, crno na bijelo…

– Nakon jebanja nema kajanja – prostački je promrsio Postnikov, i dalje zadubljen u Deridu.

– Ko je sve vas uopće uputio na mene, di ste mene našli… – ojađeno sam zapijuknuo kao oni pilići što ih je moja baka nekad držala u Badelovoj kartonskoj kutiji u kuhinji, a did Bajo im u tu kutiju ugradio žarulju da imaju osjećaj topline.

– Tvoj mecena, doktor Močinić – otkrio mi je Postnikov. – Močinićev pradjed bio je u Beču veliki prijatelj pukovnika Redla, onog koji je zakuho Prvi svjetski rat.

– Pukovnik Redl – promrsio sam, paleći cigaretu. – Onaj glavni Ferdinandov obavještajac kojeg su ucjenjivali zbog pederastije, pa je da zaradi pare za ucjenjvače, morao protivnicima Monarhije prodavat Ferdinandove top sikret dokumente. Čitao sam o njemu u knjizi „Carev pukovnik“, Majdak ju je objavio u onoj nekadašnjoj popularnoj biblioteci Gama u kojoj je izašao i „Faktotum“ od Bukovskog.  Kad sam upoznao pjesnika Aleksandra Vinka Huta Kona, odmah sam u njegovoj vanjštini prepoznao nešto od pukovnika Redla, tu neku čeličnu inteligenciju, sjetu, ali i spremnost da se za volju vlastitih strasti izda domovina…

– Čitao sam Huta, ima mi nešto pelevinski rusko u njegovoj poeziji – priklopio je Postnikov.

– Oduvijek mi je bio sumnjiv taj Močinić… – otpuhnuo sam dim. – Fakat, zato mi je on u našim razgovorima u Dragašu toliko oduševljeno hvalio Jergovićev „Rod“… Rekao je da taj roman suštinski mogu razumjeti samo oni čiji su preci stjecajem okolnosti iz Beča zaglavili u tamnom vilajetu, odnosno Bosni… Pa, da… Kako se sve poslaguje…

– Močinić će, nakon što sve ovo prođe, najizloženijima od nas, promijeniti u svom Salonu fizički izgled, ni rođene majke nas neće više moći prepoznat. Ja ću mu dat fotku od Kortazara, da mi složi takvu neku latino facu.

– Di je Ćurković? Di je Kurt? Reći ću im da odustajem! – nervozno sam zgnječio cigaretu u pepeljari.

– Ćurković je otišao prevodit tekstove za novi broj Le Mond Diplomatika. Kurt ti je tu u sobi. Na tvom mjestu ne bih ga uznemiravao – muklo će Postnikov.

– Ma, jebi se – prokrkljao sam i munjevito otvorio vrata od dnevne i ujedno jedine sobe u tom mom brlogu u Plitvičkoj.

U sobi me zatekao odurni prizor. Kurt je spuštenih hlača i bijelih švabica gaća sjedio za laptopom. Elza mu je nekom mašću natrljavala nadignuto spolovilo šiljatog, upaljeno crvenog glavića, kao u psa.

Nakon prvotonog šoka, shvatio sam da Kurt s nekim komunicira preko skajpa. Ubrzo sam prepoznao napukli glas koji je dopirao iz laptopčkog zvučnika. Kurt je razgovarao s Đonijem Štulićem koji je kao u nekom transu izgovarao bujice riječi, ništa neobično za njega:

– Prije sam imao fobiju od Rusa, kao neki seljak od slane vode. To mi je valjda ostalo iz djetinjstva, kad sam odrastao u onoj makedonskoj karauli kao preslikanoj iz Komandanta Marka. Stari mi je čak izradio drvenu kuburu, pa sam pičio po zidinama, osmatrao ono kao ima li na vidiku Crvenih mundira. Crveni mundiri bili su za mene Rusi. U toj karauli podno Bitole svi su vječno trtarili od Rusa, osto im taj strah još od onda kad je Tito Staljinu rekao ne… Kad se jebeno trtarilo hoće li Rusi udarit po nama… Prvi bi najebali mi što smo s čitavim vojnim obiteljima živjeli po tim pograničnim karaulama ko neki, jebate, Krsto Frankopani… Prenio se taj strah i na mene tada klinca, trajno mi se uvukao u kosti, kao što je onaj Balaševićev patetični papan u JNA zaradio trajnu upalu zgloba, suvenir na vojnički kurac. Tek danas sam se, maltene u šezdesetoj ili koja mi je već za vratom, oslobodio tog straha. Sad mislim da nas jedino Rusi mogu spasit. Nisam ja munjara Stublić da brijem na Amere, hamburgere, košarku, da mi ti kapitalistički imbecili poture spiku Velikog Brata, a oni su zapravo Veliki Brat. Snouden ih je raskrinkao… Putin mu je pružio utočište kad je krenula CIA-ina hajka. Imponira mi Putin, da se ošišam onako na kratko kako sam bio na „Ravno do dna“, imo bi istu zurku ko on. Možda to i napravim, pun mi je kurac ove kosurine, stalno se masti, drka me po očima dok s klincima haklam nogomet… Kurte, Murte, popločaj filigranske pločnike Rusima, neka obave ono što su trebali još onda kad im se zavrbovani Tito počeo kurčit i kad se slizao s Anglosima, pa su Koča Popović i ekipa išli se s cilindrima na buljarama poklonit engleskoj kraljici. Zamisli, dične delije troroge titovke zamijenili ulaštenim cilindrima, pogospodili se naglo opančari… Zagrebi, Kurte, malo po površini, pa ćeš vidjeti kako prošlost postaje ono što se ljudima događa… Nas emigrante u domovinu, kao što kaže onaj u „Kad su cvetale tikve“, može vratiti samo rat!

Nisam imao snage više slušati to gotovo pa juordivo navještanje Trećeg Svjetskog rata. Zaletio sam se prema ulaznim vratima da sve ovo prijavim Perkovićevom sinu Aleksandru, trenutno glavnom u SOA-i.

U kuhinji, put mi je prepriječio Postnikov. Iz torbe od laptopa izvukao je dilandogovsku revolverčinu. Na tečnom ruskom dao mi je do znanja da će mi svih šest metaka ispalit u trbuh ako mrdnem još za korak. Zatvorio me u ostavu, zajedno s kacom do pola punom govana.

Neznajući što bi sa sobom u tom smradu, nastavio sam prelistavati dosje Bljeskovito govno. Našao sam unutra i nekakav Raspudićev tekst davno objavljen u nekakvom bosansko-hercegovačkom, fratarskom godišnjaku „Ljiljani“ ili tako nešto, nisam točno mogao pročitati naziv  jer gornji dio dokumenta sav bio umazan izmetom. U tom opsežnom tekstu Raspudić je na primjeru polemike Jergović-Katunarić, revno, do najsitnijih detalja analizirao Jergovićevu opsjednutost fekalijama. Čak je otišao toliko daleko da je čitavo Jergovićevo pisanje nazvao fekalnom retorikom, a njegov bujni, andrićevski stil usporedio s cisternom govana.

Nakon što sam to pročitao, uopće više nisam sumnjao da je Jergović upleten u ovaj novi atentat govnima što se priprema kod mene u Plitvičkoj.

 Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...