Prisoners će proći lošije od Vuka s Wall Streeta – zato jer je bolji

Gravitacija, Američki varalice, Vuk sa Wall Streeta, 12 godina ropstva, Dallas Buyers Club, sve su to filmovi o kojima, nakon objavljenih nominacija za Oscara, bruji javnost. Ne usudim se govoriti o precijenjenosti, no usudila bih se reći da izvan ovog Akademskog okvira postoje filmovi zaista i više nego vrijedni gledanja za koje nikada neće biti nominacije, a značit će nečija topla preporuka. Zato ovim putem želim toplo preporučiti film Prisoners, redatelja Denisa Villeneuvea.

Denis Villeneuve najpoznatiji je po svom filmu Incendies. Film je izašao 2010. godine te je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, međutim, izgubio je od filma In a Better World Susanne Bier. No, ono u čemu je Incendies definitivno uspio je lansiranje Villeneuvea u ”svijet očekivanja” nadobudnih filmofila, kojima eto i ja pripadam.

Nakon tri godine pauze, dovoljno da se probavi empatija izazvana filmom Incendies, izbacio je novi film. Triler Prisoners. Naime, u foršpanu vidimo dvije sretne idilične obitelji razorene tragičnim slučajem nestankom njihove dvije djevojčice. Klasika, bijesni članovi obitelji, rekonstrukcija mjesta zločina, odlučni detektiv i glavni osumnjičeni. Kada dođe na televiziju, u TV vodiču će stajati opis: Dvije idilične obitelji uživaju u životu u Pensilvaniji, dok jednog dana njihove dvije kćeri nestanu, a njihovi očevi preuzmu istragu u svoje ruke. Miriše na staro i potrošeno. Međutim, gotovo svi filmski kritičari su mu naklonjeni, a publika rastresena, no odlučna o prihvaćanju ovog novog filmskog uratka.

Od filmova sa sličnom temom očekuje se da shrvana majka nestalog djeteta bude u fokusu, da su reflektori strategijski upereni na njezinu patnju. No, ovdje redatelj ne troši vrijeme na predvidljive majčinske osjećaje, tugu, plač i nevjericu. Umjesto toga, fokus je na očevima, zapravo na Anninom ocu kojeg igra Hugh Jackman. Mnogi tvrde kako je ovo njegova uloga života, no s tim se ipak ne bih složila. Hugh Jackman ima ulogu oca koji je spreman učiniti sve kako bi glavnog osumnjičenog doveo na ivicu života krvničkim mučenjem. No, ipak, Jackman to nije u stanju napraviti, nije u stanju niti imati takav izraz na licu, niti biti ono što se od njega očekuje čitav film. Njegovo držanje i nepotrebni dodaci o njegovoj prošlosti samo ruše koncept jednog takvog filmskog lika. Također, mučenja glavnog osumnjičenog (Paul Dano) nisu dovoljno dobro izvedena. Znamo što se događa s druge strane vrata, no, nedostaje one empatije kakva je potrebna u ovakvom trileru.

Paul Dano je u tom slučaju jako dobar. Nakon filma Taking lives zaista sam ga ukalupila u glumca koji vrsno glumi psihopata (iako se taj koncept malo poljuljao nakon Ruby Sparks). Smatram da mu zaista leži igrati psihički nestabilnog lika.

Cijela priča bi dakako bila nedovoljno napeta da ne postoji detektiv čija će rečenica ”I’m gonna find your daughters” umiriti nesretne majke. Riječ je o Jakeu Gyllenhalu koji igra detektiva Lokija. Ono što je redateljski vrlo dobro napravljeno je upravo izmjena radnje između oca koji muči osumnjičenog, traži kćer i svih zavrzlama koji se okreću u toj priči, do Lokija koji je odlično napravljen lik. Na mahove u filmu otkrivamo njegovu prošlost i razlog zbog kojeg ga ni u jednoj od 153 minute nismo vidjeli da se smije. Loki je detektiv koji nosi košulje zakopčane do grla, čije tetovaže govore o nekoj drugoj strani njegove osobnosti, a čiji tik s treptanjem na čudan način podupire njegovu karizmu. Gyllenhaal je u ovom liku moćan kao u Donnie Darku.

Direktor fotografije je Roger Deakins (The Reader, Skyfall, Iskupljenje u Shawshanku) koji je uz Joela Coxa, direktora montaže, uspio u tmurnu Pennsylvaniju ukomponirati motiv otmice, bespomoćnosti i bezuvjetne ljubavi i onoga što iz nje izvire.

Ono na što se mnogi žale je upravo trajanje od 153 minute. Međutim, to ne bi bio nikakav problem kada ne bi bilo povremene predvidljvosti.

Ne čudi me što film nije nominiran za Oscara, jer ovakvi filmovi su poslastica za filmofile, a ne za ljubitelje dopadljivog Hollywooda. O ovakvim filmovima se priča na kavi i preporučuje na sva zvona, jer nakon odgledane 153 minute budeš sretan što to vrijeme nisi potrošio na razvikanog Vuka s Wall Streeta, nego si zbilja osjetio i umjetnost i empatiju – pa se moliš da ovaj put Villeneuve uzme kraću pauzu.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...