Primitivni kritičar na premijeri Cirkus primitif baleta

Cirkus primitif balet
Velika čast ukazana mi je ovog ljeta, posve nenadano. Pijarovac splitskog HNK Davor Vuković pozvao me da pratim predstave na Splitskom ljetu.

O predstavama skoro nitko nije pisao, predosjetio je da nitko od akreditiranih novinara neće doći na premijeru baletne predstave Cirkus primitif balet na Sustipan pa se Vuković odlučio na očajnički potez – pozvao je mene. Rekao je, omogućit će mi smještaj i dva obroka dnevno. Putnu kartu ne može mi platit.

– Yo – odvratio sam, ponovo uživljen u sleng opakih likova iz serije Breaking Bad.

Do Splita sam došao autostopom. Malo mi je duže trebalo, ali došao sam i sad sam tu – sunce, more, plaže, riva. Veliki uspjeh za mene. Možda ne kao onaj kad sam prije dva mjeseca pratio makarski festival dokumentarnog filma, tamo sam imao plaćeni hotel, a ovdje u Splitu me pijarovac Vuković smjestio u podrumu svoje obiteljske kuće. Dolje mi je namjestio madrac sa solidnom posteljinom. I u tom podrumu je, moram priznati, baš fini hlad, tišina, čovjek se može dobro naspavati, ne treba ti klima, nema komaraca i ima čak i struje da mogu uključit laptop, što sam upravo i učinio.

Već sam samom ulazu na premijeru baleta Staše Zurovca na Sustipanu dogodilo se nešto što me na trenutak obeshrabrilo. Kako bih besplatno upao na predstavu, Vuković mi je dao plastificiranu press iskaznicu. Ali na njoj nije pisalo Željko Špoljar, nego Nataša Govedić.

Cirkus primitif balet

– Kad ulaziš, samo palcem prekrij ovo „aša“, neka se vidi samo Nat. Tako će cjepaći karata pomislit da se zoveš Natko Govedić i pustiti te bez problema – dao mi je upute Vuković.

Ali kurac, ti na ulazu su tražili da im se uz press iskaznicu mora predočiti i osobna karta. Počeo sam prtljat da nisam ponio osobnu, pa na moru sam, koji će mi kurac osobna, da mi se još smoči nakon noćnog kupanja. Mladići su bili neumoljivi, nisu me htjeli pustiti bez predočenja osobne. Takva je naredba odozgo, rekli su. Imali su već neugodna iskustva, zamalo su zbog propusta izgubili taj unosan, ne pretjerano zahtjevan ljetni posao.

Na to je već totalno sulud od stresova upao Vuković i inzistirao da me puste.

– Pa on će valjda jedini pisat o predstavi! I sad na kraju njega nećete pustit… A stoji vam pred vratima! To je nenormalno!

Mladići su me nevoljko pustili u prekrasan, gotovo rajski vrt Sustipana. Dok sam po kamenoj stazi išao prema gledalištu, iz drveća su pred mene iskakali nekakvi gnomovi. Kasnije ću shvatit da su to baletani maskirani u gnomove. Jako sam se bio uplašio na toj stazi, tim više što sam prije pola sata popušio đojint od jake hvarske travuljage. Preznojio sam se. Imao sam osjećaj da sam upao u nekakav mitski, thompsonovski svijet u kojem te vile u trenu mogu načiniti plašljivim, frulastim pastirom koji se povija pred mitskim bićima i sluti koliko su ona zapravo važna, važnija čak i od vladajućih stranaka.

Na takav način je redatelj i postavio tu baletnu predstavu. Ne osjećam se kvalificiran pisati o baletnoj predstavi, tim više što je jedina baletna predstava koju sam u životu pogledao Labuđe jezero, prije tko zna koliko. Ali moram, nema tko drugi pa ću dat svoj osvrt na predstavu. Muzika je bila izvrsna, plesači su plesali neki jako smiješan, gnomovski ples. Preko pozornice se sa Sustipana vidjela morska pučina u noći. To je upotpunilo doživljaj, drago mi je da sam ispušio đojint prije predstave. Da mi je itko ikad rekao da ću se smijat na baletnoj predstavi, ne bih mu povjerovao, a eto jesam. Čak sam dobio potrebu i sam zaplesati, jer bih tako gnomovski jedino i znao plesat. Mislio sam nakon predstave otić se isplesat u diskoteku Šekspir, ali onda sam sjetio da ona vjerojatno više ne postoji. Najviše sam se smijao kad se najsmješniji gnom na kraju predstave, utišavši gromoglasni aplauz publike, u nekom suludom, bijesnom zanosu, zaletio u rub zida i efektno odglumio ekstatično, živinsko samoubojstvo. Na to smo svi odlijepili od smijeha. Pored mene je sjedila neka djevojčiva od pet, šest godina. Smijala se tijekom čitave predstave, pažnja joj nije popuštala. Dakle, predstava je prošla i na tom testu, ima li nemilosrdnijeg i težeg.

Cirkus primitif balet

Nakon predstave bio je domjenak. Vuković mi je u salvetu natrpao fritula, kruha, pršuta. Rekao je da mi je to večera, neka si je ponesem u podrum. Što sam i napravio. Vukovićev apartman mi je zapravo odličan, ne smeta mi što nema niti jedan prozor. Ljudi od duha ionako imaju dovoljno prozora u svojoj bogatoj duši. U podrumu sam s velikim guštom pojeo pršut, fritule, pogledavajući u poster Hajduka na zidu iz 1978. Malo me štrecnula pomisao da su svi ti nogometaši s postera sav već vjerojatno mrtvi. Punog želuca zapao sam u miran san, pun slatkog iščekivanja novih predstava na Splitskom ljetu.

Lijepo je biti novinar kulture. To je posao koji te katkad izbavlja iz svakodnevne rutine i pruža ti osjećaj da je život ipak nešto više od svakodnevnog dirinčenja, kinjenja.. Hvala ti, Splite, što si me ugostio.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...