Prijevodi inozemnih hitova ne trebaju proračunski novac

Pisci koji bi izvisjeli u godišnjoj raspodjeli sredstava Ministarstva kulture za poticanje književnog stvaralaštva, dakle oni koji ne bi dobili takozvanu “autorsku stipendiju” za pisanje novog romana, knjige eseja ili zbirku poezije – prijašnjih su godina lizali svoje rane u tišini.

Pokoji bi se novinar uhvatio pobrojavanja imena dotiranih pisaca, spomenuo bi možda kako je Nepoznat Netko dobio šestomjesečnu stipendiju, a neki kvalitetniji, bolji autor samo tromjesečnu, no na račun povjerenstva koje odlučuje o raspodjeli novaca književnicima, nisu upućivane neke žestoke kritike.

Ove godine je drugačije. Ministarstvo je u ponedjeljak objavilo rezultate Javnog poziva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva, podijeljene u dva dokumenta. Tragom ideje o transparentnosti koju je za svog mandata uveo Božo Biškupić, a koje se u Runjaninovoj 2 nastavilo provoditi i za mandata Andree Zlatar, rezultati su ponuđeni na uvid javnosti u dva dokumenta – u jednome je popis onih čiji su projekti nagrađeni potporom od tri ili šest mjeseci (mjesečni neto iznos je oko 5.500 kuna); a u drugome su odbijenice. Neki autori s popisa odbijenica odlučili su da neće lizati rane u tišini, nego na Facebooku ukazuju na nepravdu. Neki su pisci pogođeni, povrijeđeni, ucviljeni. Neki su upravo razjareni. Neki su puni gađenja. Na društvenim mrežama ovih se dana agilno analiziraju oba popisa.

Ovogodišnji je natječaj za “autorske stipendije” počeo prikupljati negativne bodove i prije nego što je istekao rok za predaju dokumentacije, zbog ljudi koji su na stranicama Ministarstva navedeni kao članovi povjerenstva koje odlučuje o raspodjeli potpora piscima. Tročlano tijelo činili su pjesnikinja i esejistica Darija Žilić, prevoditeljica Vanda Mikšić te Tomislav Zagoda, čovjek za kojega na književnoj sceni većina nije nikad čula. Kad izguglate to ime, na oskudnom popisu linkova je, na stranici izdavačke kuće Kašmir promet, i njegova biografija.

Rođen sam 15. dana mjeseca ožujka godine 1970. Najranije djetinjstvo proveo sam poput Tarzana, gotovo da nisam silazio s grana voćnjaka obiteljske kuće. No, kao što je i majmun jednoga dana sišao na tlo, uspravio se i postao čovjekom, i ja sam jedne večeri napustio grane i spustio se pojesti nešto vruće. Bila je to pogreška jer sam, od uzbuđenosti i vjerojatno gladi, pohitao rukom u kipući griz. Spominjem to kao svoje najbolnije iskustvo vezano za prizemljenje. Do osnovne škole više nije bilo većih uzbuđenja. Zapravo lažem, umalo sam zaboravio vožnju na konjiću u luna-parku. U osnovnoj školi bio sam uzoran i odličan đak; povremeno sam razgovarao s pedagoginjom o mojoj naklonosti prema djevojkama. Razvijao sam se potpuno u skladu s uzburkanom kemijom u tijelu i mozgu.

Iz ostatka ovog životopisa u slobodnom stilu ne može se zaključiti je li posrijedi Tomislav Zagoda koji se na stranicama izdavačke kuće Znanje navodi kao urednik i koji je pomogao oblikovati krajolik domaće književnosti u 2014. godini, ili je to neki drugi Tomislav Zagoda. U svakom slučaju, postojala je od početka određena zbunjenost razlozima njegova uvrštenja u ovo povjerenstvo.

Na stranu afekti uvrijeđenih vlasnika odbijenica, nekoliko stvari čini ovaj natječaj problematičnim. Prvo, o raspodjeli novca za književno stvaralaštvo trebalo bi odlučivati tijelo sačinjeno od ljudi s dokazanim autoritetom na književnom polju.

Broj književnih prijevoda koji će biti finalizirani uz ovu potporu, rekordan je – radi se o 12 prijevoda (7 s engleskoga, 2 s francuskoga te po 1 s latinskoga i njemačkoga jezika), a tu su i dvije antologije koje uključuju prevodilački rad. Veselja je vrijedna činjenica da ćemo dobiti Thomasa Pynchona u prijevodu Maje Tančik (prevest će “Urođeni grijeh”, a za taj će posao biti od Ministarstva honorirana s 42.000 kuna bruto, koliko iznosi šestomjesečna stipendija). No, teže je razumjeti zbog čega je tromjesečna potpora (21.000 kuna bruto) dodijeljena Petru Vujačiću za prijevod knjige Aleksandra Hemona “Knjiga mojih života”, zbirci memoarskih zapisa napisanih jednostavnim razgovornim engleskim jezikom, “mačji kašalj” za prevođenje. Posrijedi je knjiga s komercijalnim potencijalom, na kojoj će izdavač nesumnjivo zaraditi, pa bi zato izdavač – a ne Ministarstvo kulture – trebao stimulirati prijevod. To je jedan od suvislih prijedloga koji su uskrsli iz ove rasprave koja se vodi na društvenim mrežama. I nama se čini suvisao – uostalom, u tekstu javnog poziva izrijekom stoji da će se iz fonda za poticanje književnog stvaralaštva pomagati “prijevodi na hrvatski jezik djela koja predstavljaju opća kulturna dostignuća”. “Knjiga mojih života” je zanimljivo, dirljivo štivo koje će imati poklonike. Ali, je li to djelo koje predstavlja opća kulturna dostignuća?

Suvislom se čini i ideja da se fond za poticanje književnog stvaralaštva ograniči na originalna književna djela, odnosno da se iznos od 1.848.000,00 kuna, razdijeli u dva zasebna fonda, u kojemu bi jedan bio rezerviran za prijevode. Ali ne prijevode inozemnih komercijalnih hitova (jer bi onda idući korak bilo i stipendiranje prijevoda neke nove “Sumrak sage” ili “Pedeset nijansi sive”) – nego zbilja djela koje predstavljaju opća kulturna dostignuća.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...