“Prije početka, nakon završetka ručka”: Oblak, vino i vječnost u instalaciji Vojina Hraste

Izložbeni program HULU-a Split za 2021. godinu započinje 13. siječnja u Salonu Galić, u kojem će biti otvorena izložba “Prije početka, nakon završetka ručka” šibenskog akademskog kipara Vojina Hraste, inače docenta na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu koji je izlagao na više samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.

”Ova se izložba sastoji od kiparskih instalacija koje me insceniraju kao ‘integralno biće’ u svojoj povezanosti s asocijacijama i stvarima koje su utjecale na formiranje mog likovnog jezika. Ti su utjecaji predstavljeni kao izbor elemenata/figura iz galerije općepoznatih i opće dostupnih ‘ikona’ složenih da kao cjelina tvore jedan novi likovni imaginarij. Izbor ikona temelji se poziciji suvremenih ‘mitova’ koju kritički preispitujem u eksperimentu samodefiniranja”, kaže Vojin Hraste o izložbi posvećenoj nedavno preminulom povjesničaru umjetnosti Toniju Horvatiću koji je trebao biti kustos i pisac predgovora.

“Prije šest godina Vojin Hraste ispunio je gotovo u potpunosti prostor Galerije SC instalacijom ‘Arnold’. Svi su njeni elementi bili u narativnoj funkciji: autor se u obličju pčele spremao zaploviti opasnim vodama između dviju oživljenih stijena do otrgnute riblje glave ili razjapljena pramca odavno potopljena broda. U žutom ofucanom gumenjaku s Tomosovim motorom. Scila i Haribda suvremena doba izgubile su ponešto od mitološke uvjerljivosti – Haribdi narasle ruke i noge Mikija Mausa, a Scili ispale genitalije pa izgleda kao da je pobjegla iz Jacovittijeva stripa. Jedino je riblja glava ostala autentično zastrašujućom, posve nalik predodžbi što je sudionik današnjice i ima nakon serije filmova ‘Pirati s Kariba’. Pčela s Hrastinom glavom središnji je lik, Haron će je voziti, stijene joj prijetiti, a riba je iščekivati. Crna ptica na vrhu riblje glave već grakće i maše krilima, poprilično je nestrpljiva. Čeka se polazak. No, noćobdija oklijeva kresnuti Tomosa, nikako da se krene na put prema ništavilu. Putnik je spreman, dok čeka, u glavi mu se roje misli. One su materijalizirane, misli su banana, guli se njihova kora kao što se skidaju slojevi svijesti. Dolazak do istine, nažalost, otkriva tek ponavljanje istoga – opasnost je realna, prolazak gadan, konačnica izvjesna, a nije se još ni krenulo. Situacija se teško može zamisliti gorom”, uvodi nas u kiparov rad Boris Greiner te zaključuje da je nova instalacija svojevrsni nastavak priče.

“Ispada da Hraste novom instalacijom dokazuje istinitost Cohenova stiha: ‘You go to heaven once have been to hell’. Prije šest godina spremao se na put prema Hadu, a sada se sunča na Olimpu. Mračne vode zamijenili su bijeli oblaci, umjesto razjapljene riblje glave u kojoj će ga progutati mrak, sada ga očekuju stol i dvije stolice na osvijetljenoj pozornici, umjesto stravične tišine, sviraju mu rajske frulice”, ističe Greiner.

Nalazimo se u središtu zbivanja, mi, publika. Točno između, jednim okom gledamo završetak sadašnjosti, a drugim budućnost koja se sprema početi. Na bijelom oblaku pijuckamo crno vino, čitamo dolje ono što smo odlučili napraviti i gledamo preko prazna prostora ono što slijedi. Jer to smo mi, nema nikoga drugog, mi ćemo preuzeti drugu stolicu kad početak jednom nastupi, s nama će vrijeme gubiti autor.

– Boris Greiner o izložbi

Mirna Rul, pak, ističe kako ovu izložbu, kroz sve njezine elemente, prožima osjećaj stupnjevitog i polaganog, ali sasvim izvjesnog antiklimaksa. “Izložbu koncepcijski možemo podijeliti u dvije cjeline. Odlučimo li se tako je čitati, možemo ih tumačiti kao dvije situacije koje umjetnik bilježi u naslovu – onu prije početka, te onu nakon završetka ručka. S prvom se susrećemo odmah pri ulasku u galerijski prostor, u kojem nas dočekuje velik viseći oblak načinjen od poliestera obloženog vatom. Na oblaku se nalaze metalne ljestve na kojima je, pak, postavljena kartonska kutija crnog vina. Toga vina, čini se, ima u izobilju jer, tijekom čitavog trajanja izložbe, ono bez prestanka teče po oblaku”, piše Rul.

“Riječ je o cikličkom procesu kojeg umjetnik tehnički realizira gradeći svojevrstan perpetuum mobile – mehanizam koji proliveno vino vraća natrag u kartonsku ambalažu, iz čije će ‘pipe’ ono opet teći na oblak, i tako unedogled. Ovaj čin vječitog vraćanja na početak, s inherentnim sizifovskim predznakom, autor potencira modeliranjem 3D natpisa kojeg smješta na pod galerije, tik ispod oblaka. ‘Ich werde meine zeit nicht mehr verschwenden’, natpis je kojim umjetnik najavljuje svoju izložbu, a tumačimo ga kao umjetnički statement kojim Hraste kategorički odlučuje i jasno artikulira kako više nema namjeru tratiti svoje vrijeme. Vojin nam, ipak, ne daje nedvosmislene ključeve za tumačenje ovog natpisa, koliko god bio odlučan pri njegovu izricanju. Odlučuje, radije, ostaviti recipijentu na volju da sam protumači što za našeg umjetnika znači ‘gubljenje vremena’. Suptilna je rezignacija prisutna već ovdje, a posjetiteljima je na raspolaganju mogućnost binarnog tumačenja autorovih riječi, odnosno značenja natpisa. U tom kontekstu, čitamo da umjetnost, kakvom je vidi Hraste, može predstavljati gubljenje umjetnikova vremena, istovremeno bivajući svjesnima – i mi i autor – kako je gubljenje vremena, odnosno dokolica ‘prima materia’ svakog umjetničkog čina. Poslužimo li se alkemijskim rječnikom, možemo konstatirati kako će umjetnik, prije ili kasnije – ne digne li ruke od svoje profesije, već i prije samog ručka stvaralačkim procesom transmutirati dokolicu u umjetničko djelo”, piše u predgovoru izložbe “Prije početka, nakon završetka ručka” Mirna Rul.