prvo slovo kulture

Aparat za hvatanje igrački u pričama za laku noć o iznimnim ženama

Na tragu Naše žene Tanje Mravak nastavljamo u tonu priča, ali o stranim ženama koje su se otele ”modelu fenomenologije domaćinstva”, a mogu biti uzorom i našim mladim buntovnicama.

Kako je rekao Tolstoj u jednom razgovoru s Čehovom: ”Divni portreti žena Turgenjevljevo su veliko djelo, možda takvih žena kakve je on običavao slikati uopće nije bilo, ali pošto ih je naslikao, počele su se pojavljivati.” Pod okriljem takvog utjecaja književnosti na stvarnost nastao je jedinstveni projekt talijanskih autorica Ellene Favilli i Francesce Cavallo, otplaćen originalnom idejom, ali se autoricama mora priznati i izniman poduzetnički pothvat. Autorice su izložile ideju na Kickstarteru, najvećoj svjetskoj platformi za financiranje kreativnih projekata te su u samo nekoliko mjeseci prikupile više od milijun dolara od individualnih ulagača, tj. od svojih budućih čitatelja iz više od sedamdeset zemalja.Najfinanciranija knjiga u povijesti na takav način postala je prava izdavačka senzacija, hit među mladima, ali su je zavoljeli i odrasli.

Buntovništvo ne znači govoriti ”ne” svemu i biti autodestruktivan. Prije svega znači vjerovati u sebe, u moć vlastitih ideja i braniti ih čak i kad su napadnute od svih drugih.

Francesca Cavallo

Priče za laku noć za mlade buntovnice spomenutih autorica, a na koje ovim putem podsjećamo, napisane su na engleskom jeziku 2016., ali su široj hrvatskoj javnosti dostupne otkako je zaživio hrvatski prijevod Morane Šimat u listopadu 2017. godine u izdavačkoj kući Znanje, a na prijevod druge knjige još čekamo.

Riječ je o 100 pripovijedaka o izuzetnim ženama i to u ruhu priča za laku noć. Kako im se činilo da je manjak takvih vrsta karaktera u dosadašnjoj literaturi, autorice su odlučile izreći priču ne o imaginarnim karakterima, već o stvarnim, snažnim i hrabrim ženama koje su talentom, strašću, odlučnošću i svakodnevnim radom uspjele napraviti izvanredne stvari na najrazličitijim poljima. Priče, od kojih nijedna ne prelazi jednu stranicu, popraćene su citatima te originalnim ilustracijama koje potpisuju autorice iz svih krajeva svijeta.

Iako su same autorice teksta imale različite puteve – Elena Favilli nagrađivana je novinarka i medijska poduzetnica, a Francesca Cavallo spisateljica i kazališna redateljica čije su predstave uprizorene u kazalištima diljem Europe – ono što im je zajedničko, kako same vole istaknuti, vjerovanje je u moć mašte kao instrument za promjenu realnosti. Osnovale su Timbuktu Labs (2011), dječji medijski inovacijski laboratorij koji se trudi pomaknuti granice dječjih medija, a i ovom su ih knjigom zasigurno pomaknule.

Knjizi daje osobit šarm kombinacija stvarnog i fikcije te je idealna za one koji vole takvu vrstu literature. Dvojaka zanimljivost proizlazi iz toga što s jedne strane ne možemo čitati o liku Virginije Woolf bez da si prizovemo u sjećanje njezinu ličnost, a s druge strane to više nije ista Woolf, već je uronjena u novu mrežu odnosa, u priču koja je fikcija već po obliku, po tom što ima početak, sredinu i kraj.

Tako ”bila jednom djevojčica koja je osmislila novine i u njima pisala o svojoj obitelji. Živjela je u Londonu i ime joj je bilo Virginia.” Bila je duhovita, obrazovana i jako osjetljiva djevojčica koja je sve proživljavala burno. Bolovala je od depresije i nagle su je promjene raspoloženja mučile cijelog života, ali je vodila dnevnik te joj je pisanje pomagalo da jasnije sagleda vlastite osjećaje i objasni tuđe. Zahvaćen je i njezin odnos s Leonardom, a priča završava time da je, ”bez obzira na to jesmo ili sretni ili tužni (…) zapisivati svoja raspoloženja u dnevnik uvijek dobra zamisao” jer možda jednog dana postanemo ”spisateljski genij poput Virginije” te pomognemo i ”drugim ljudima da razumiju svoje osjećaje i žive životom punim snova”.

Pomno su odabirani detalji koji bi zaintrigirali čitatelje. Ako ste već i čitali djela V. Woolf, možda ste se tek sada susreli s Hyde Park Gate News, novinama na koje upućuje ta priča. Ni ona vam neće izreći naslov, ali će vas potaknuti da sami dođete do njega jer se Favilli i Cavallo ni najmanje ne zamaraju nabrajanjem činjenica i gomilanjem informacija.

Njihovi zahvati u stvarnost podsjećaju na aparat za hvatanje igrački u zabavnim parkovima. Sasvim se rijetko nešto uhvati, ali kad se to uhvati, onda i zadobiva neku višu vrijednost i još više zaokuplja pozornost. Osim toga nema veze što se igračke lagano zahvaćaju, kad tek po primitku počinje igra i stvarne se pojedinačnosti neopterećeno povezuju i raspoređuju tako da nastaju bajkovite i zaokružene priče.

Saznajte u njima kako je majka Margaret Hamilton neumorno programirala i unosila nizove šifri u računalo zapovjednog modula na Apollu dok je mala Lauren spavala, kako je počela priča Lelle Lombardi, vozačice Formule 1, u očevu kombiju za dostavu mesa za kojim su vijorile kobasice, kako je počela priča dirigentice Zhang Xian, u državi u kojoj su glasoviri bili zabranjeni, a gdje je počela priča Coco Chanel, u francuskom samostanu, šivanjem odjeće za lutke, od krpica preostalih nakon krojenja sukanja za časne sestre, kako je Neruda potaknuo Isabel Allende, tada novinarku koja ga je intervjuirala, na pisanje, o djetinjstvu Yoko Ono i kako je upoznala Johna Lennona, kako su sestre Brontë došle na ideju da napišu knjigu pjesama i kako su ju na kraju pročitali milijuni ljudi, a rečeno im je da je književnost muški posao.

Iako autorice u intervjuima, kao i u predgovoru knjige, znaju uranjati tekst u kontekst neravnopravnosti spolova, odnosno ističu ga kao poticaj za pisanje, među ostalim uz primjedbu da samo 19 % ženskih likova u crtanim filmovima ima posao ili mu teži u usporedbi s 80 % muškaraca, pa njihov tekst djeluje kao instrument zauzimanja za bolji položaj žene u medijskom prostoru, ideološki okvir ne bi smio zasjeniti te književne priče, a u čijim su se malim i ograničenim prostorima našle i velebne te nesvodive – Frida Kahlo, Helen Keller, Jessica Watson, Nina Simon, Katarina Velika, Elizabeta 1., Kleopatra, Margaret Thatcher, Maria Montessori, Maria Callas, Marie Curie, Hatšepsut, aktivistice Malala Yousafzai, sestre Mirabal, Rosa Parks, Wangari Maathai, spisateljice Astrid Lindgren i Jane Austen, suvremene junakinje Alek Wek, Ann Makosinski, Brenda Chapman, Joan Jett, Manal Al-Sharif, Michelle Obama, Hilary Clinton, Serena i Venus Williams, Simone Biles, Coy Mathis

I bez intermedijalnosti i nesvakidašnjeg začetka te knjige, uzevši u obzir istraživanje života iznimnih žena, prikupljanje podataka o njima i trud oko pronalaska aspekata koji će zagolicati maštu i zaokupiti pozornost, jasno nam je zašto se djelo ističe kao projekt.

Kruta stvarnosna građa pod prstima je autorica vješto zagrijavana i omekšavana koliko je to zahtijevalo pripovijedanje i blaži su fiktivni doprinosi. Čak se na nekim mjestima čini da smo zatekli sirov, neizbrušen i do kraja neobrađen materijal, no većina je priča izvrsno poentirana i čitatelja ne ostavljaju iznevjerena.

”Ako je zamisao dobra, a ti je i ostvari”, reći će Grace Hopper u Pričama za laku noć za mlade buntovnice. Možda zvuči kao floskula, ali ne i u slučaju autorica koje i same postaju protagonisticama jedne inspirativne priče koja nas podsjeća da se za dobru ideju pronađu i uvjeti za njezino ostvarenje. To je važno budući da znamo da se ponajprije odgaja primjerom, te da ”mlade buntovnice” neće samo slušati njihove priče, već i promatrati njihovo djelovanje.

U današnjem svijetu u kojem ljudi postaju sve svjesniji moći podsvijesti i utjecaja riječi na život priče za laku noć, koje su plod njihova djelovanja, čine se dobrim izborom. Priče su to o stvarnim ženama. No, upućivanje na ono što se zbilo ne može zasjeniti njihovo svojstvo hipotetičnosti, upućivanje na ono što se može dogoditi, a neka se od ovih žena kao i s Turgenjevljeva portreta može tek pojaviti.

Marijana Ivić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...