Priče iz bečke šume: Dramaturgija bezlične svakodnevice

Igor Vuk Torbica pokazao se neobično zrelim redateljem mlađe generacije. Njegovo je najbolje ostvarenje dosad predstava Razbijeni krčag JDP-a. Jedan od razloga uspješnosti te predstave po mojem sudu leži u dramaturginji Tamari Bijelić koja je vješto osuvremenila klasični tekst. S druge pak strane, dramaturgija Katarine Pejović postaje jezičcem na vagi kvalitete nagrađenoga Hinkemanna i premijernih Priča iz bečke šume u Gavelli.

Neki su od razloga dugogodišnja Horváthova neizvođenja – naime ono uzima uvjetno rečeni zamah krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća – supostojanje s Brechtom i jezik. Za razliku od Brechta čija je estetika prerasla u sljedbenički pokret s dramskim likovima vjernima ideologiji, Horváthovi pojedinci intuitivno prosvjeduju protiv društvene nepravde nesvjesni vlastita nedostatka slobode. Takvi se likovi stoga ne izražavaju jezičnim standardom, nego najčešće sociolektom, pučkim frazama i jezikom masovnih medija. Današnji bi ekvivalent bio jezik društvenih mreža i komentara.

Moralne stupove bečke šume čine razgovori o glazbi i književnosti koji stvaraju privid visokoga društva. Raspravlja se o Dostojevskom, Pucciniju, Goetheu, sluša se klasična glazba. Svi se kulturni sadržaji konzumiraju, nema razumijevanja sadržaja jer on ostaje izgubljen u formi, izgovorenim frazama, tautologijama, sloganima, poslovicama i pokazivanju. Kultura nekada i danas zadržava jednak obrazac održavanja privida sadržan u ispraznome leksiku nekadašnjih piknika, a današnjih kavana.

Priče iz bečke šume

Horváth u bečkoj šumi traga za naoko jednostavnim odgovorom na pitanje dokud seže taj dokoni sociolekt u oblikovanju nacionalnih klišeja? Do koje je mjere isprepleten s jezikom dnevnih novina u podastiranju jedne ideologije? Kada je nestala granica između jezika parola i logike zdravoga razuma? Izvrstan primjer takve medijske manipulacije predstavljaju zadnji američki izbori gdje se utjecaj NY Timesa i The Guardiana u medijskom oblikovanju svijesti naroda pokazao sasvim promašenim u odnosu na društvene mreže. Horváthovi likovi plaćaju cijenu vlastita nedostatka samosvijesti, dok će se američki birači ipak morati strpjeti neko vrijeme.

Pejovićina je dramaturgija na sasvim različitim putevima od Horváthove, istražuje nesvjesno, izjednačuje simboliku grada i šume te gradi malograđanske svjetove iz kojih niče fašizam. Pritom ritam čitave predstava nalikuje horror vacuiju. Dramaturške se praznine ispunjavaju bogatom scenografijom Branka Hojnika koja se iz piknika na rubu kiča prema kraju predstave transformira u asocijacije na suvremenost od svjetlećih slova s imenom bordela do masivnih kvadratnih metalnih konstrukcija u pozadini. Kostimi Marite Ćopo odaju svevremenost i bogatstvo boja, a važnu ulogu u naglašavanju vizualnoga ekspresionističkog bogatstva predstave ima oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik.

Priče iz bečke šume

Ansambl toj dramaturgiji bezlične svakodnevice pokušava dati dublje slojeve. Marijana (Nataša Janjić) plošnosti lika daje potrebnu dubinu u nevinosti tišine i promatranju. Vodi se emocijama, stoga je cijena njezina pada visoka. Ne može se boriti protiv društvene nepravde koju proživljava od raskidanja zaruka s Oskarom (Filip Križan) do kazne striptizom boli i poniženja u završnoj sceni. Društvo plaća cijenu nedostatka samosvijesti, a Marijana naivnosti. Njezino dijete, simbol budućnosti, ostavljen na brigu starijima i odgovornijima, umire kao i svijet koji su nekoć poznavali.

Torbičina režija naglašuje poveznicu međuratnoga vremena s današnjicom u slikama, preko Facebooka do Instagrama – prividno blještavilo, svjetla reflektora, boje, osmijeh, javni striptiz u kojem se ne probavlja ništa izvan mjehurića sapunice. Ništa izvan nas samih i horváthovske beskrajne gluposti.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...