Uskoro više neće biti živih svjedoka holokausta; što će ostati od njihove muke?

Majka Ethana Bensingera, stogodišnjakinja koja se čudom spasila od nacističkog progona u Njemačkoj, kao izbjeglica je primljena u utočište Selfhelp Home u Chicagu.

Štićenici tog doma, vremešne, preživjele žrtve holokausta, nikad nisu javno ispričali svoje priče – sve dok Bensinger nije uzeo kameru u ruke i odlučio zabilježiti ih za arhiv. Projekt je prerastao u dokumentarni film Refuge: Stories of the Selfhelp Home koji će danas 17.45 sati u Kinu Europa biti prikazan u sklopu 7. Festivala židovskog filma – Festivala tolerancije.

Od tridesetero ljudi koje je intervjuirao, većina je umrla u posljednjih nekoliko godina. Razgovarali smo s redateljem o osobnim motivima za snimanje ovog filma i o njegovoj katarzičnoj moći edukacije.

“Refuge: Stories of the Selfhelp Home” prikazivan je dosad na festivalima, ali i u školama. Film je to koji može poslužiti i kao moćan edukativni materijal, zar ne?

– Da, ono je zahvalno i učinkovito edukacijsko sredstvo. Studenti koji su ga pogledali, rekli su da im je Refuge pomogao da o holokaustu kroza nj nauče više nego kroz bilo koji drugi medij. Film govori o povijesti holokausta kroz individualne priče preživjelih – ljudi s kojima se učenici i studenti mogu poistovjetiti, koje mogu osjetiti i zavoljeti. Ova emocionalna reakcija na sudbine preživjelih omogućuje im da na vrlo dubokoj razini shvate lekcije holokausta.

Kako su gledatelji reagirali na film, koje reakcije su vam značile?

Gledatelji su obično duboko ganuti pričama preživjelih žrtava holokausta, tijekom filma razviju ogromnu empatiju prema njima, ogromno suosjećanje. U vrijeme kad su se ovi događaji zbivali, a govorimo o razdoblju između 1933. i 1945. godine, preživjeli junaci ove priče bili su mladi ljudi, otprilike iste dobi kao studenti koji gledaju filma, i zato im je lakše staviti se u njihovu kožu.

U posljednjih desetak godina diljem Europe vidljiv je porast nacionalizma, koji ponegdje dovodi do relativiziranja holokausta. Tome pomaže i odnos Izraela prema Palestini.

– U Americi nema takvih pojava, ovdje je politička situacija u Izraelu oštro razdvojena od povijesne realnosti holokausta. Holokaust se u Americi doživljava kao jedna od najgorih tragedija moderne civilizacije. Čak je i među onima koji kritiziraju Izrael jako, jako malo onih koji niječu ili trivijaliziraju holokaust, to je moralno i politički neprihvatljivo.

Jedna od bitnih svrha ovog zagrebačkog festivala je educirati ljude, nagovoriti ih da promišljaju svoje granice znanja i tolerancije. Može li film, kao medij, ostvariti ovaj cilj?

– To je divan cilj i ja sam potpuno uvjeren da film ima tu moć. Intimnost i emocionalno iskustvo gledanja dobrog filma pomaže ljudima da se otvore prema novim informacijama i perspektivama. Kroz film moguće je “upoznati” i steći razumijevanje za one koji su Drugi ili Drugačiji – i tako graditi toleranciju i doprinositi općoj humanosti.

Kako ste se zainteresirali za ovu čikašku instituciju? Vaša obitelj je s njome snažno povezana…

– Imamo vrlo osobne veze sa Selfhelp Home. Moja obitelj su njemačko-židovske izbjeglice koje su iz Njemačke pobjegli 1934. godine. Moja majka, po zanimanju terapeut, počela je ondje volontirati 1970. Štićenici doma bili su moj praujak, moja baka, i sad, moja majka, koja ima sto godina. Prije otprilike šest godina, započeo sam ovaj projekt, htio sam dokumentirati priče posljednjih preživjelih žrtava holokausta i štićenika doma Selfhelp, koji je od Drugog svjetskog rata naovamo pružio pomoć za više od tisuću židovskih žrtava nacističkog progona. Mnogi od njih nikad prije nisu javno dali svoja svjedočanstva. Danas je živo manje od deset ljudi, od trideset koje sam tada intervjuirao.

Je li za Vas bio emocionalni izazov raditi sve te intervjue? Koji je najsnažnije djelovao na Vas?

– Čitav je rad na filmu za mene bio emotivno iskustvo, kako za redatelja tako i za potomka njemačko-židovskih izbjeglica. U ovom je filmu moja obiteljska priča – gubitak doma, zajednice bliskih i voljenih, ali također i priča o obnovi i novom početku u drugoj zemlji. Najviše su me dirnule priče Edith Stern i Mariette Ryba, sestara iz Čehoslovačke. Marietta, koja je četiri godine mlađa, uspjela je biti poslana na sigurno u Englesku preko Kindertransporta. Edith je deportirana u Auschwitz s roditeljima koji su ondje ubijeni. Sestre, koje su se spojile nakon rata, govore s nevjerojatnom boli i patnji o danu kad je obitelj razdvojena.

Maja Hrgović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More