
Odrastanje nikad nije bilo beznadnije

Dramski pisac mlađe generacije Dino Pešut (1990.) premijernim je postavljanjem (Pret)posljednje pande ili statike u ZKM-u ponovno dao glas mladosti u depresiji (Pritisci moje generacije praizvedeni su u splitskome HNK-u 2013.), u prvome redu kroz ženski glas Ane čineći svojevrsni hommage književnici Dubravki Ugrešić koja već više od dva desetljeća šuti za hrvatske medije.
Važnost postavljanja Pešutova dramskoga teksta dvojaka je – samo se postavljanjem domaćih dramskih tekstova može podići svijest o razvijanju dramskoga pisma u Hrvatskoj (iako Ministarstvo kulture sustavnim nepoticanjem stvaralaštva pokazuje upravo suprotno) i takav je domaći tekst barem donekle odrazom trenutačne stvarnosti te glas generacije, u Pešutovu slučaju one rođene devedesetih, koliko god mi se njegovo viđenje činilo suviše pesimističnim.
Problem Pešutova dramskoga teksta nije u njegovoj fragmentarnosti, ponekad i infantilnosti te citatnoj polemici ili korištenju tuđih rečenica, nego u crno-bijelom oblikovanju dramskih likova koje dodatno naglašuje režija Saše Božića (1979.). Priča je to odrastanju četvero prijatelja u predratnom i ratnom Sisku bez imalo idealizma, pa čak i onoga subverzivnoga. Oni postupno grade vlastite identitete udaljujući se jedno od drugoga. Ana (Katarina Bistrović-Darvaš i Hrvojka Begović) je slobodoumna buduća spisateljica koja citira Dubravku Ugrešić i gradi život u Parizu, Luka (Frano Mašković i Adrian Pezidirc) je u mladosti obilježen strahovima zbog homoseksualne orijentacije, Marija (Doris Šarić-Kukuljica i Milica Manojlović) je djevojka iz tradicionalne obitelji koja je prerano odustala i Marin (Rakan Rushaidat i Slaven Španović) je odrastao u duboko usamljena poslovnoga čovjeka.
Dijalozi su obilježeni naglašavanjem atmosfere devedesetih, izraženom nacionalnom problematikom, opterećeni privatizacijom i tranzicijom te se čini da odrastanje nikada nije bilo beznadnije. Kao da se najlakše prepustiti nemogućnosti promjene. Jedina naznaka idealizma jest predratno prijateljstvo koje će ratne i životne okolnosti vrlo brzo opteretiti te će se i ono utopiti u dubokom pesimizmu. Opasnost takve relativizacije i ravnodušnoga pristajanja na svijet u kojem uvjetno djevojka tradicionalnijih uvjerenja nosi križ i minicu te pristaje na prosječnost, a slobodumnija iskušava droge i seksualne partnere da bi kasnije izgradila uspješnu spisateljsku karijeru, pojačava moju bojazan izraženu tijekom gledanja Thelme i Louise da zbilja živimo u šabloniziranim matricama.
Prisutni pesimizam u dramskome pismu Dine Pešuta vjerojatno je posljedica položaja mladih u današnjemu društvu, ali i osobnih uspomena na odrastanje u Sisku te je važno da se takvi glasovi čuju u hrvatskim kazalištima. Mlađim dramskim piscima poput Vedrane Klepice, Nine Horvat, Ivora Martinića, Dine Pešuta i Rone Žulj potrebne su bolje kazališne predstave i sustavnija institucionalna potpora kako njihovo stvaralaštvo ne bi bilo kao i dosad prepušteno slučajnosti.
Anđela Vidović