Prešućen u emisiji “Knjiga ili život”

Gordan NuhanovićBljuje mi se od samog sebe jer sam u petak ko zadnja papčina pozvao kod sebe u Plitvičku Stojku i blitvarku Franku da sa mnom gledaju emisiju “Knjiga ili život”.
Javljeno mi je da će biti prilog o šupčinskom portalu “Arteist”. Nisam sumnjao da će i mene spomenuti. Ipak ja za kikiriki nadrkavam najviše tekstova na tom portalu i natovarujem si na vrat gnjev konceptualno vizualnih umjetnika, tih lako povredljivih bića predvođenih Borisom Bućanom koji rida i grize jastuk čim mu netko spomene da su njegove konceptualne dosjetke gluplje i neduhovitije od bonus humoreski Ante Tomića u ljetnom plaža-prilogu “Jutarnjeg lista”.

Srećom, Stojka nije mogla doći. Stari joj je u teškom pijanstvu zabrijao da mu je njegovu violinicu iz devetnaestog stoljeća zaposjeo demon koji mu, dok on svira, na mađarskom šapće bludne riječi. Pojavila se samo Franka u kratkim traper hlačama. Ti Blitvari razgolićuju se čim malo grane sunce. Ne mogu reći da me to nije uzbudilo, pogotovo što se vidjelo da je noge uspjela osunčati na Jarunu. Dalmoši pocrne prije nego ostali. Valjda zbog viška serotonina u koži.

Pomislio sam da će, nakon što čuje moje ime na Hrvatskoj televiziji, poželjeti me objahati i naslađivati se na mom spolovilu koje će je po svojoj građi i strukturi stalno podsjećati na HTV-ov reporterski mikrofon. Sad mi je bilo jasno zašto je svaki i najmizerniji cipelić reporterko s jednog od četiri HTV-ovih programa tako pun sebe. Ti čvrsti mikrofoni odličan su im nadomjestak za njihove od alkohola čarapanski smežurane penise.

“Knjiga ili život” počela je točno u deset sati, baš po završetku emisije “Peti dan” u kojoj je Nino Raspudić svojim humornim upadicama o hercegovačkim patrijahalnim “starosijama” pokušao steći simpatije i odobravajuće osmjehe namrgođenog i njemu inače nenaklonjenog Srećka Horvata.

Emisija je počela zamornim klepetanjem kritičarke Jagne Pogačnik i novinara Derka o nekom međimurskom romanu. Zamišljao sam sve te jadne, hrvatske pisce koji u tom trenutku isto kao i ja bulje u tu dosadu, a onda kasnije piju kakaovac i odlaze na počinak jer nemaju love za izalazak u neki noćni klub. Jedino Perišić sjeda u “Cameo” taksi i hemfribogartovski naređuje taksistu: Vozite me u “Sedmicu”.

Nakon što su se Jagna i Derk napokon skinuli s ekrana, na red je došao prilog o “Arteistu”. Osjetio sam kako mi srce jače udara, vlaže dlanovi. Pojačao sam zvuk. Napeto sam iščekivao da spomenu moje ime, pozitivno se osvrnu na moje pisanje.  Pozlilo kad sam na ekranu ugledao Špoljarovu štakorsku facu, oči proširene kao da ga je naguzio vepar.

– Izražava se mutavije od Perišića – rekao sam Franki. – I pogledaj ga… Gornja usnica mu je isturena kao kod Karamarka i Romana Bolkovića. Po Lombrosu, ljudi s takvim usnicama su potencijali prekršitelji zakona, kokošokradice… Njihova nastranost najviše se ispoljava u tome što su čak i u poznim godinama ovisni o keljnim čušpajzima i sirnim gibanicama svojih majki… A zamjene za majke skloni su tražiti u čvrstim, motorističko pendrekavim ženama poput Ruže Tomašić…

Špoljar me nije spomenuo niti u jednoj rečenici. Ni Hrgovićka. Koja je u svojoj izjavi četiri puta upotrijebila pridjev vibrantan. To me podsjetilo na večer kad mi je novinarka Nataša Škaričić u “Limbu” pričala kako većina hrvatskih feministica na svoje inozemne kongrese u neseseru nose vibratore i posebne kremice za podmazivanje.

Prilog o “Arteistu” je završio, a ja sam na kauču sjediti kao posran.

– Pa ništa nije bilo o tebi – začuo sam Franku.

– Boli me kurac. Ionako bih se ikakvim spominjanjem u toj emisiji za koju je “Globalno sijelo” po dinamici “CSI New York”, samo dodatno srozao kod svojih gubavih čitatelja – odvratio sam. – Pogotovo bi bila bruka da me Špoljar pokušao hvaliti. Ta budala u Osijeku mi je svojevremeno probila uši govorenjem o svom romanu izrazito krepiloidnog naslova “Gumeni galeb”. Na kraju sam čak morao i pročitati to sranje koje, srećom, nije premašivalo stotinjak stranica.

– Nikad čula za tu knjigu. Kakva je?

– Taj nazovi kratki roman je na abortus osuđeni kržljavi plod nastao gnjusnim sparivanjem kvorumaške i perišićevski stvarnosne proze… Kao kad se na maturnoj zabavi u spolni odnos upuste dvoje jadnih, od pola čaše piva napitih štrebera koji nemaju blage veze o kontracepciji…

– Mogao te bar voditelj Nuhanović u uvodu spomenuti… Pa to je tvoj Slavonac… – dobrohotno će Franka.

– I ne samo to, nego je  bio i dobar lega s mojom sejom Slavicom… U vrijeme kad se pubertetski pokušavao furati na Bareta. Zalizivao je gelom kosu, nosio kaubojke… Čak je i tamo u Vinkovcima osnovao bend, “Kismet” su se zvali. Evo, imam tu na polici njihovu demo-kazetu, “Pometnje”. Hoćeš da ti pustim?

– Može. A onda idem u “Krivi put”, dogovorila sam se s prijama…

Stavio sam kazetu u kazetofon, stisnuo plej. Uskoro se mojom studentskom izbom razlegao Nuhanovićev nemuzikalni glas. Pjevao je, oponašajući iza svakog stiha baretovski lavež:

Bijeli put

Namješten osmijeh

Četvrti smrtni grijeh

Venerin brijeg

Kao malo dijete

Idem u bijeg

 

REF: Pometnje, pometnje

Klatnje, klatnjeeee…

 

– Daj ugasi! – gotovo je kriknula Franka. – Koji užas… Nije ni čudo što se prebacio na književnost.

– Da – rekao sam nujno. – Književnost obično služi kao utočište očajnicima koji u ničemu drugome nisu uspjeli.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More