Prestati pušiti: Ako je mogao Tom Waits…

NAPOMENA: ovo nije ohrabrujući tekst iz rubrike “svatko može prestati pušiti”.

Ne toliko zbog toga što mislim da svatko ne može prestati pušiti koliko zbog toga što bih radije otišla na brazilsku depilaciju bez anestezije nego postala osoba koja piše ohrabrujuće tekstove. I da, u tekstu užasno pretjerujem radi bolje ilustracije. Pokušajte ga ne shvatiti predoslovno.

***

Dugo sam pušila. Ni sama ne znam točno otkad, što možda zvuči debilno, ali teško mi je odrediti trenutak u kojem je “ajmo nas četiri kupit kutiju Filtera 160 prije nego što idemo van, popušit koliko stignemo tijekom večeri, a onda ostatak bacit u smeće da nam starci ne nađu pljuge u džepu” prešlo u svakodnevno i samostalno pušenje. No znam da sam maturirala s pljugom u gubici.

Nikotin nije bio ni jedina ni najopasnija droga koju sam tijekom života iz čiste zajebancije utrpala u sebe, ali sa svim drugim umišljanjima da sam ženska inkarnacija Charlesa Bukowskog i Huntera S. Thompsona raskrstila sam negdje krajem puberteta, dakle, oko tridesete-trisprve. S duhanom, međutim, nisam.

Pratio me kroz život poput dijela ličnog opisa, baš kao i istureni sjekutići i debele noge. Vjerojatno je bio jednako privlačan kao i te tjelesne nepravilnosti, ali bolio me džon. Nisam ni pomišljala na to da prestanem. A onda sam se, negdje u trideset petoj, jednoga jutra probudila s okusom stajskog gnojiva u ustima, ukućane pozdravila promuklim basom ala James EarlJones (i inače ih pozdravljam s “This is CNN”), promotrila žuti kažiprst na lijevoj ruci i pomislila: “E, pa, jebemumater, Zrinka! Imaš trideset pet godina! Relativno si mlada i zdrava, obitelj i prijatelji te vole, nemaš ozbiljnijih financijskih nevolja i život ti je zapravo skroz kul! ZAŠTO NE BI ZAPALILA JEDNU DA TO PROSLAVIŠ?!” Pušila sam još pet godina nakon toga.

E, a onda me, na pragu četrdesete, ulovila frka. Kao što će vam svatko tko se vrzma oko godina koje počinju brojem četiri vjerojatno priznati kad se napije, to su fakat najbolje godine, osim što vas počinju tjerati na redovite mamografije, noge vam se odjedanput istetoviraju venama i vršnjaci vam na očigled počnu padat ko pokošeni od raznoraznih lifestyle bolesti, kao što su tromboze, rakovi, moždani i srčani udari ili im čik ispadne iz usta na Dalmatini pri brzini od 170 na sat, a nisu se cijepili protiv šlepera kojemu prilaze zguza.

Mene je to isto prilično uznemirilo. Morala sam si odmah zapalit stotinjak cigareta. I to za volanom. Usput sam i nagazila na gas sve dok kazaljka brzinomjera nije prešla 180 i sve dok se u mislima nisam prebacila na drugu temu, radnoga naslova koji sam ja idiot. Radni se naslov nikako nije dao istjerati iz glave, počela sam obraćati pažnju na sve ono što sam dotad u vezi s pušenjem ignorirala (smrdi, RAK, skupo je, RAK, robujem glupoj navici, RAK, podržavam jedan od najpokvarenijih svjetskih biznisa, RAK, RAK, RAK RAK… i onda još malo KARCINOM).

Nakon nekoliko takvih paničnih struja svijesti odlučila sam da prestajem pušiti za Novu godinu, mjesec dana prije zadanog datuma usrala sam se od straha i odustala, ali onda ipak… 10. siječnja 2012. godine, dva mjeseca prije četrdeset prvog rođendana, u 10 ujutro popušila sam ono za što sam tada mislila da mi je zadnja cigareta u životu.

Nije bila. Bila je to zadnja cigareta koju sam popušila u sljedećih šest mjeseci, ali 10. siječnja 2012. godine i danas vrijedi kao dan kada sam prestala pušiti, iako sam u deset mjeseci, koliko je prošlo od tog povijesnog datuma, imala dva-tri takozvana relapsa, pri čemu se od zadnjega i najgoreg tek oporavljam. Nisam, dakle, najuspješniji bivši pušač na svijetu.

Nisam ni najNEuspješniji jer, kako kažu stotine web-sajtova kojima sam prosurfala otkad se šamaram s ovisnošću o nikotinu – samo 5 do 10% ljudi koji prestanu pušiti doista i dogura do godine dana potpune apstinencije bez ijednog spoticanja. To mi je ujedno i jedina utjeha te razlog iz kojega još nisam počela daviti neke druge bivše pušače koje poznajem, a koji mi tvrde da su prestali pušiti tek onako, bez ikakvog problema i bez ijednog relapsa. Oprostite mi na francuskom, ali jebem im mater. I njima i Allenu Carru, koji u naslovu megapopularneself-help knjige bezočno laže “Lako je prestati pušiti”.

E, pa meni nije bilo. I odbijam to protumačiti bilo kakvim nedostatkom volje, snage i sličnim sranjima. Bacanje ovisnosti s grbače zajebano je do neba i natrag, i iako mi je drago što, eto, neki ljudi to mogu obaviti s manje previranja, kada mi se sljedeći put jedan od takvih postavi kao da me, samo zato što je prestao pušit ko iz pičke, pobijedio U ŽIVOTU I LIČNOSTI, ne odgovaram za svoje daljnje postupke. Ili, da se izrazim pristojnije, pušenje i prestajanje s pušenjem nije svima isto. Ne prcajte me u mozgovlje zbog toga što mi je, eto, drugačije nego vama.

A kako je to meni bilo? Prvih tjedan dana bila sam u totalnoj euforiji. Lagano sam krizirala, ali na neku foru uživala u tome, a jedini problematičan trenutak odvio se u tramvaju negdje treći dan, kada sam glasno urlanje jedne bebe iz kolica doživjela poput fizičkog napada. Preciznije, osjećala sam se kao da mi netko nožem vadi šupak preko jezika i skoro sam prvom suputniku iz čistog sporta opalila šamar. Iskočila sam iz šestice na Zrinjevcu oblivena hladnim znojem, spremna na to da radi vlastite i dobrobiti čovječanstva (koje sam u tom trenutku htjela obraditi s dvije-tri nuklearne eksplozije) – popijem šaku Apaurina i krepam u prvoj lokvi rastopljenog snijega.

No samo sam sjela na klupu, progutala dva žele-bombona i tu je psihotična epizoda završila. Ostatak sam prvog, pa i drugog, trećeg i četvrtog tjedna nepušenja provela prilično mirno. Da, pušilo mi se, ali jednostavno nisam. Žderala sam bademe kao da me plaćaju po kartici i preseravala se po Facebooku kako se herojski nosim s apstinencijom. Skinula sam si nekakvu aplikaciju za ajfon koja broji koliko cigareta nisam popušila i koliko sam para uštedjela, aktivirala se na nekoliko domaćih i stranih foruma na kojima si friški nepušači međusobno puše kurac radi ohrabrenja i boljeg raspoloženja te dotadašnje poznavanje engleskog jezika unakazila učenjem fraze protectyourquit.

Usput sam još i ukućanima zabranila da u stan unose ijedan predmet vezan uz pušenje (cigarete, duhan, upaljače, rizle, DVD-ove Momaka s Madisona i album Dok čekaš sabah sa šejtanom) te se općenito ponašala kao sumanuti fanatik iz kakvog sjevernoameričkog healthfreak kulta. I da, za slučaj da sam zaboravila spomenuti, TLAČILA SAM CIJELI FACEBOOK STATUSIMA SVOJEGA NEPUŠAČKOG IBERMENŠ USPJEHA. Danas bih samoj sebi razbila gubicu zbog toga. No tada nije bilo potrebno. Razbio mi ju je kraj petog tjedna nepušenja.

Pojavio se kao najgori gad s dna svih postojećih tjedana u svemiru i – poslije sam negdje pročitala da to ima veze dopaminom, serotoninom i inim inima – opičio me takvom depresijom da mi je Sylvia Plath mogla jest prašinu. Zaključila sam da više nemam pravih prijatelja ni podrške u obitelji zato što su mi frendica i mama na kavi pojele zadnji integralni keks iz paketa na stolu, četiri dana za redom na kauču sam u dnevnom boravku marno radila na dekubitusu, ustajući samo onda kada je trebalo promijeniti DVD u plejeru, pogledala sam sedam filmova i u svih sedam pronašla jasne dokaze da je život besmislena i nepodnošljiva pustoš (dva su bila komedije Judda Apatowa), nekoliko sati jednoga dana proplakala prisjećajući se prekida s čukun-bivšim dečkom prije deset godina (bila je to duboka veza koja je trajala tri tjedna) i na kraju zaključila da bi bilo najbolje da se ubijem.

Jedva primjetan tračak zdravog razuma negdje mi je iza kauča pokušavao doviknuti da brijem bez veze, ali zanemarila sam ga kao halucinaciju. Najbizarnije u cijeloj situaciji bilo je to što mi se u tom razdoblju uopće nije pušilo. Ali sam zato zaključila da je to što mi se ne puši – znak da je mojem životu kraj. Nema više. Šlus. Jebo sve. Pustoš, strava, besmisao i teret. Koji će mi to kurac?

Ne znam točno kako je, a još manje zbog čega ta potištenost jenjala (vjerojatno su oni –ini odozgo potpisali Daytonski sporazum), ali eto, jest. Jednog sam se jutra probudila bez ubilačko/samouobilačkih bojnih pokliča u mozgu i od tada je sve išlo glatko.

Lažem, naravno. Nije sve išlo glatko, ali bilo je okej, s tek povremenim ispadima zbog kojih neuk čovjek shvati zašto se ovisnostima bave psihijatri. Negdje oko trećeg mjeseca nepušenja na ulici sam slučajno naletjela na lika koji je izašao iz trgovine i na ulici mi neposredno pokraj face ispuhnuo dim cigarilosa s mirisom vanilije. Skoro sam ga na licu mjesta zažvalila. Oko četvrtog mjeseca dva sam se dana skrivala u kući pred dotad najkonkretnijom, gotovo pornografskom žudnjom da utrpam cigaretu u usta i zapalim. I dalje bih s vremena na vrijeme nakon kojih sat vremena za kompjuterom neobjašnjivo ustala i otvorila prozor. I dalje bih, kada bih zapela s nekim tekstom, počela inspiraciju tražiti u nevidljivoj kutiji na stolu. No sve je to bilo, rekoh već, povremeno i sasvim podnošljivog intenziteta.

Relapsi su se dogodili kada sam već mislila da sam na sigurnom i nijedan nije bio posljedica nikakve drame, krize, pa čak ni prevelike želje za pušenjem. Dogodili su se iz čiste gluposti i još gluplje samouvjerenosti zbog koje sam mislila da sada mogu štogod mi padne na pamet, pa i zapaliti i nikom ništa.

Najbolja fora koju je vrag ikada izveo bila je ona kada je svijet uvjerio da ne postoji, rekao je Verbal Kint u filmu Privedite osumnjičene, a nakon njega tu rečenicu još je milijardu puta ponovio svaki debil koji se u društvu želi prekenjavat poznavanjem kul filmova. Ponovila sam je, eto, i ja. U vraga, doduše, ne vjerujem, ali vlastita mi je ovisnost, naime, smjestila identičnu spačku. Prvi put nakon šest, drugi put nakon osam mjeseci, a treći put nedavno upecala sam se na zamku “pa kaj sad, bez veze, mogu zapalit SAMO JEDNU i ništa se neće dogoditi”.

Prva dva puta doista se ništa nije dogodilo. Treći put sam shvatila da je onaj gore prezreni Allen Carr imao pravo kada je rekao da samo jedna ne postoji. Vrlo brzo nakon treće samo jedne, naime, skužila sam da bih si sada najradije odmah zabila pet cigareta u usta, kilu duhana u dupe i po jednu Nikoretu u uho te tako izjurila u vanjski svijet, s uzdignutim srednjacima prolaznicima dovikujući: “Da, OPET PUŠIM I KO VAS JEBE! Sjašite mi i sa zdravljem i sa šleperima!”

Problem je, naime, u tome što ja, kada je o pušenju riječ, nikada nisam izašla iz onog puberteta za koji tvrdim da me napustio u nježnoj dobi od 31 godine. Meni je pušenje, unatoč svim zbacivanjima fizičke ovisnosti s grbače i cigarete iz usta, i dalje dio ličnog opisa, baš kao i izbačeni sjekutići, debele noge i sklonost pretjerivanju. I dalje negdje u meni – znam da je riječ o klišeju, ali istina je – čuči drčna petnaestogodišnjakinja koja misli da je s cigaretom među zubima mnogo više kul nego bez nje jer, jebiga, puši i Žila iz trećeg be, a on usput još i jede žarulje ako mu platiš pivo i nije mu ništa, čak i dobro izgleda za lika koji sere staklenu prašinu, pogotovo kad ga vidiš u kožnoj jakni.

I dalje negdje u žili glupači njegujem osobu koja vjeruje da bez pušenja nema dovoljno inspiracije za pisanje, i dalje kretenski vjerujem da seks nije seks ako se na njegovu kraju poput uskličnika ne zapali cigareta i još uvijek s nostalgijom gledam razne Žile kako kulerski pljugaju po kantunima, iako vrlo dobro znam da su mi moje vlastite (žile, jel’ te) neizmjerno zahvalne kada im se ne pridružim.

Mogla bih sada nasrat još pet odlomaka o tome kako bez pušenja upadam u krizu identiteta i pitam se mogu li uopće išta učiniti bez cigarete jednako dobro kao što sam to činila s cigaretom, ali to je već ionako vidljivo iz svega što sam dosad napisala. Napisat ću samo da su to ipak najobičnije gluposti. Naravno da bez cigarete mogu sve isto kao i s njom. Ako je mogao Tom Waits, kojemu je neslavno propalo prvih desetak pokušaja prestanka pušenja, pa je jedanaesti put prestao iz vrta iskopavati cigarete na koje se prethodno popišao i zatrpao ih lopatom – mogu i ja. No sve dok na neki način ne krknem blesavu tinejdžerku koja mi svako malo izroni iz mozga i zaključi kako bez pušenja ja nisam ja (i koja se čak i u prestanku pušenja uspoređuje s Tomom Waitsom), očito ću morati o njoj voditi računa čak i u trenucima kada mi cigarete ne padaju na pamet. Sve dok ona ne nestane, bit ću apstinent, a ne nepušač. A kada je više ne bude bilo – eh, tek ćemo onda vidjeti što zbilja mogu ili ne mogu bez cigarete.

U međuvremenu mi samo, lijepo bih zamolila, sjašite s vrata s pričama o tome kako je lako prestati pušiti. Je, lako je. Ali se teško uvjeriti da vam je bez jednog dijela ličnog opisa baš super, koliko god vam racionalnih razloga za to podastirali zdravstveni radnici i ljudi koji nikada nisu pušili. Ja se u to pokušavam uvjeriti pisanjem ovakvih tekstova i preseratorskih statusa na Facebooku. Jer, ako ničim drugim, zasad se mogu pohvaliti sljedećim, i to je jedina ohrabrujuća rečenica koju ću napisati u ovome tekstu – uza sve one “i dalje…” iz prethodnog odlomka valja dodati i ovaj: i dalje iskreno želim ne pušiti. I to ću vam priopćiti svim mogućim kanalima.

 

Zrinka Pavlić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...