Prestanimo ulupavati državni novac u tiskare na godinu dana – i problemi pisaca su riješeni!

Nedavno sam proveo jedan dan u Rijeci, kao knjiški štakor povlačio se po svim knjižarama oko Korza, vidio da je u gradu puno knjižara, čak i nekih alternativnih u kojima se mogu naći i najnovija srpska izdanja.

Literarnu scenu u gradu predvodi skupina RiLit, a vitalnost joj daje novoosnovani website riječke knjižnice koja mi se također učinila iznimno aktivna u održavanju promocija, a s njezinim entuzijastima može se zanimljivo divaniti o književnosti… I tako sam se u Zagreb vratio pod dojmom da književni život u Rijeci živi, ofrlje rečeno, punim plućima.

Ali, možda su ti moji dojmovi rezultat gledanja kroz ružičaste naočale? Odlučio sam razgrnuti dvojbu razgovorom s Alenom Kapidžićem, riječkim piscem i kulturnim aktivistom koji je agilni akter nove riječke književne renesanse i zagovornik hrabrijeg iskoraka prema e-izdavaštvu.

Kapidžić je rođen 1974. godine, prvi roman Piknik objavio je 1996. godine u suradnji s Enverom Krivcem, a ostalo će ući u anale.

Ti kao insajder, aktivni, gotovo svakodnevni sudionik svega toga – jesi li isto tog dojma ili se to samo meni pričinilo u tom jednodnevnom, entuzijastičkom posjetu gradu kojeg je Nedjeljko Fabrio tako lijepo opjevao u romanu Berenikina kosa?

– Riječka književna scena nikad nije bila življa, ustvari tek sada počinje biti scena. Osim što imamo knjižare, imamo i dva izvrsna antikvarijata (Ex libris i Mali neboder) koje vode filantropi spremni na svakojake suradnje, tu je rezidencijalni program Kamov i Gradska knjižnica rijeka s novim web magazinom i mnoštvom programa poticanja čitanja i pisanja, pa zatim udruga Katapult koja već sedam godina objavljuje mlade i neafirmirane autorice i autore educirajući ih o procesu kroz koji će morati proći kod “pravih” izdavača. Nedavno je osnovan i ogranak HDP-a, Enver Krivac i Tea Tulić su osvojili nagradu Prozak, a i SF pisci i ilustrator donijeli su Rijeci nagrade. Krenut će i prvi put tromjesečne i polugodišnje stipendije za poticanje književnog stvaralaštva u Rijeci. A ako pogledamo i dosege s e-knjigom i raznim aplikacijama koje olakšavaju pristup pisanoj riječi, riječka scena ne samo da je življa nego ikad, nego je i tehnološki godinama ispred hrvatskog prosjeka.

Veću pažnju na Rijeku svrnula je ove godine grupa pisaca RiLit, možeš li nam predstaviti njihova postignuća?

– Neformalna skupina Ri Lit pod vodstvom Vladimira Simčića Vave je ove godine napunila dvoranu Filodrammatice, a uspjela je i Malu dvoranu Tvornice. Iz Ri Lita je direktno nastala prvo facebook grupa Književnost uživo, da bi za samo mjesec dana prerasla u e-časopis za književnost koji je dosad objavio dva broja i jedan specijal posvećen Ri Litu. Brojevi časopisa su pregledani na tisuće puta, a grupa na facebooku broji blizu 16.000 članova s prostora bivše Jugoslavije.

Procjenjujem da trenutno u Rijeci postoji 30ak jako dobrih mladih pisaca i spisateljica koji tek trebaju biti primijećeni, a što će se, vjerujem, dogoditi u sljedećih nekoliko godina. Jer, iza Ri Lita i Književnosti uživo, slijedi nemali broj mladih spisateljica i pisaca koji izniču na stranicama Inkubatora Magazina GKR-a i u udruzi Katapult. Svakako ih ne namjeravamo ostaviti da sami sebi krče put do čitatelja i medija. Suradnja je ključ našeg zajedničkog uspjeha.

Osim njih, tu postoje i svježe mlade studentske snage koje imaju volje i energije zagristi u riječki kulturni prostor poput udruge Kombinat. Taj potencijal kojeg vidim u generacijama iza, daje mi uvjerenje da će Rijeka jednog dana zaista biti europska prijestolnica kulture pa makar i ne osvojila tu laskavu titulu. A hoće!

Kroz naše razgovore u kafiću na Korzu vidio sam da stalno i uporno zagovaraš književnost na webu, protiviš se potrošnji papira za knjige. Taj tvoj stav me svako malo uznemiravao. Pojasni mi sve to. Zašto imaš takav stav?

– Ne protivim se trošenju papira na knjige. Protivim se davanju javnog novca privatnim firmama koje se te papirnate knjige niti ne trude prodati/podijeliti, nego ih ili drže po skladištima ili ih otisnu samo za otkup ili ih otisnu u nekoliko obveznih primjeraka, spreme razliku, a autoru daju figu. Sentimentalnost prema papiru, to jest naviku čitatelja i pisaca da papirnato/kartonski medij za prijenos književnog sadržaja poistovjećuju sa sadržajem, iskorištava se da bi netko stavio šušku u džep ili pokrio gubitke u poslovanju ili da bi se izbjeglo donijeti važne odluke ili da bi se zadržao status quo.

Nisam jednom čuo priču da je izdavač dobio potporu za knjigu, otisnuo knjigu, dao autoru nekoliko primjeraka i rekao to je to. Ne prodaje se. Ne znam koliko sam dao primjeraka u distribuciju. Ne znam koliko je prodano. Ne znam koliko imam na skladištu. Nakladnik ništa ne zna, autor nije plaćen, honorari se ne isplaćuju ni urednicima, ni prevoditeljima, ni lektorima ni ostalima u proizvodnom lancu knjige. Svi rade pro bono. Eventualno tiskare se naplate. Javni novac namijenjen kulturi daje se na kraju jednadžbe tiskarama.

Onda čujem knjiga je skup proizvod i distribucijska mreža je uništena. Pojefitnite proizvodnju. Objavljujte elektroničke knjige. Uštedite na tisku, dajte te novce umjesto za papir, za honorare. Distribuirajte sadržaj globalno klikom miša bez troška transporta i skladištenja. Uključite se u društvene mreže. Ako ljudi neće k vama, odite vi k njima. Dajte im da čitaju to što spisateljice i pisci pišu, nemojte to držati u skladištima ili državnim arhivima. Koja je korist od toga da neka papirnata tvorevina financirana javnim novcem stoji na policama gdje je nitko ne vidi i ne koristi?

Prošle godine sam nešto kopao po proračunu Ministarstva kulture i, ako se dobro sjećam, ono je 2011. godine upucalo 25 milijuna kuna u proizvodnju knjiga i časopisa. 25 milijuna kuna. Što su porezni obveznici i čitatelji dobili za tih 25 milijuna? Što su pisci i spisateljice dobili od tih 25 milijuna? Kako je tih 25 milijuna kuna poboljšalo status svih ljudi u lancu proizvodnje knjiga i časopisa? Kako se tih 25 milijuna kuna povoljno odrazilo na opći razvoj kulture čitanja i pisanja u RH?

Tvoj BFF Robert Perišić kaže: Dva milijuna kuna bi riješilo sve probleme svih pisaca u RH. Ministarstvo kaže: Nemamo. Barem trećina novca za bilo koji nakladnički projekt odlazi na tisak. Na 25 milijuna kuna to je 8 milijuna. Ako ćemo poslušati Perišića, maknimo tisak u jednoj godini i sljedeće 4 godine smo riješili probleme svih pisaca u RH. Ima li netko tko zaista ozbiljno misli da jednu godinu ne tiskanja knjiga i časopisa bi dovelo do propasti književnosti?

 

Koliko se politika knjige udaljila s nekog suvislog, idealnog puta razvoja?

– Meni se čini da su se nama kolektivno polupali lončići – umjesto da se bavimo razvojem književne djelatnosti, mi se bavimo trošenjem novca poreznih obveznika na tiskarsku djelatnost i spašavanje privatnih biznisa. I to još nije najgora varijanta. Lošija bi bila da se, u biti, novci dijele stihijski, neplanski, kako nam dođe, bez kriterija i jasne politike što je važno, a što nije. Da se čak niti ne spašavaju privatni biznisi. Da nema zavjere, mita i nepotizma. To bi bilo još gore.

S druge strane, kako ću ja kao nepoznati pisac iz Rijeke doći do čitateljica i čitatelja? Tako što će mi “veliki” hrvatski izdavač objaviti knjigu? Ili tako što ću objaviti rad u jako relevantnom književnom časopisu? Tko čita književne časopise? Što “veliki” hrvatski izdavač radi da bi moja knjiga došla do čitatelja? Ili da možda gađam ukuse različitih književnih žirija? Nagrada će mi pomoći da dođem do publike. Onda će, sigurno, svi čuti za mene pa ću napokon postati pisac. Da svi me znaju u mom zavičaju!

Postoji li bolja alternativa?

– Imam prijatelje koje poštujem i čiji rad cijenim, a koji će mi urediti rukopis, lektorirati ga, napraviti pripremu, dizajnirati korice, proširiti vijest o mom djelu. Isto ću tako i ja njima pomoći svojim znanjem i sposobnostima kada oni budu objavljivali. Preko društvenih mreža imam direktan kontakt s čitateljicama i čitateljima, gotovo trenutnu povratnu informaciju na moje pisanje. Za primjer: preko FB-a mi se javila jedna gospođa koja mi je rekla da cijelo jutro čita roman i ne može se prestati smijati i zahvaljuje se što smo joj uljepšali dan. Od 1999. do danas to mi je prva povratna informacija od nekog nepoznatog čovjeka na moje pisanje. Koliko to vrijedi?

Na mojoj Smashword stranici imam svakodnevni uvid u to koliko je ljudi pogledalo koje moje e-knjige, koliko ih je skinulo probni uzorak, koliko ih je prodano. Mogu objaviti za nula kuna knjigu od tisuću stranica, mogu objaviti zbirku kratkih priča od 50 stranica (tko će je tiskati?), mogu objaviti jednu priču. Jednu po jednu. Jedino što nemam je zarada, novci, ali njih mi ne može dati ni “veliki” hrvatski izdavač. A osim što mi ne može dati novce, ne može ni sve ovo gore pobrojano. Papirnate knjige? Čemu? Tko od njih ima koristi?

Kakva su tvoja iskustva s objavljivanjem knjiga na webu? Objavljivao si i na papiru. Povuci razliku, sažmi rezultate i molim te budi u tome iskren, istresi svoja osjećanja u vezi toga.

– Rezultati. Tisak. Od 1999. do danas. 14 godina. Tri otisnuta romana. Prvi – naklada Sveučilišta u Rijeci: 200 primjeraka. Drugi – edicija Katapult: 200 primjeraka. Treći – ZIGO nakladnički obrt iz Rijeke: 200 primjeraka. Prvi – imam jedan primjerak doma. Ostali su nestali. Zarada: 400-tinjak kuna utrošenih na neki alkohol i putne troškove za gostovanje na Hit depou. Drugi: Izgleda da je bilo još dotiska, ali ne znam koliko primjeraka. Zarada: 0 kuna. Treći: manje od 200 primjeraka je distribuirano. Zarada: 0 kuna. Ukupno primjeraka: 600+. Ukupno zarada: 400tinjak kuna.

E-knjige. Od 1. siječnja 2013. do danas. 11 i pol mjeseci. 6 naslova: 2 romana, 1 kratka priča i 1 zbirka priča na hrvatskom + 1 kratka priča na engleskom i 1 zbrika kratkih priča na engleskom jeziku. Trenutno stanje: Roman 1 – 543 skidanja, Roman 2 – 39 skidanja,

1 kratka priča – 175 skidanja, 1 zbirka priča – 94 skidanja, 1 kratka priča na engleskom – 44 skidanja, 1 zbirka priča na engleskom – 2 skidanja (objavljena prošli tjedan). Ukupno: 897 skidanja. Zarada: 3.60$.

Ja sam zadovoljan.

Kaže Tomica Šćavina da je uz par marketinških trikova uspjela dogurati do preko 5.000 skidanja njenog romana na Amazonu i kaže da nije problem čitanost, nego prodaja. Slažem se. Ali koliko je hrvatskih pisaca i spisateljica ove godine imalo 5.000 čitanja svojeg djela? Ako ne čitanja, onda barem listanja?

Negdje si izjavio da si prozu počeo pisati prije nego su postojali mobiteli, internet. Koliko je po tebi to dvoje utjecalo na tematiku, stil u suvremenoj književnosti. Misliš li da se nakon mobitela, interneta ne može pisati kao prije?

– Počeo sam pisati prije nego sam imao fiksni telefon i TV u boji. Da ti iskreno odgovorim, nemam pojma koliko je moderna tehnologija utjecala na stil i tematiku. Sigurno da na površini imamo različite oblike, ali u dubinskoj strukturi uvijek ćemo se baviti “vječnim” temama. Ne znam, možda je neki romantični junak imao problema što mu golub pismonoša nije prenio pismo dragoj jer je goluba neki lovac zabunom skinuo lukom i strijelom, a danas možda neki moderni junak ima problema što mu je mobitel ispao u šaht pa nije mogao poslati poruku svom dečku. Problemi su isti, okoliš je drugačiji. Ono što je sigurno je da naši umovi nisu isti kao u romantičnog junaka. To vidimo na primjer po tome što su nam danas romantični junaci najčešće patetični. Dakako da možemo pisati kao “prije”. Možemo pisati kako god hoćemo. Možemo pisati kao srednjevjekovni pisci, kao romantičari, kao realisti, kao dadaisti, kao nadrealisti, kao egzistencijalisti itd. Pitanje nije možemo li pisati kao prije, nego kako pisati sad? O čemu? Na koji način? Kome? S kojim ciljem? Ne mislim da je najbolja književnost već napisana. Mislim da luda djela tek dolaze.

Što trenutno pišeš? Kakve su tvoje ambicije, kakve teme želiš obraditi? Mariš li za stil?

– Marim za stil. Želim čitatelju na najneposredniji način isporučiti slike, emocije, razgovore, likove i priču. Želim da je moj stil tobogan kojim čitatelj piči kroz priču i to tako glatko i brzo da uopće zaboravi da je u toboganu. U znanstveno fantastičnom žanru postoji podžanr koji se naziva Cli-Fi. To me zanima i trenutno pišem zbirku priča u tom podžanru koja je trebala biti konceptualna i zaokružena cjelina (što će vjerojatno i biti jednim dijelom), ali se u procesu otela kontroli i razmahala. Umjesto čvrsto posložene konceptualne zbirke ujednačenih priča, zašao sam u oblak mogućnosti, grozd, klaster priča. Prostor koji istovremeno zastrašuje i oslobađa. Zbirka će se zvati Zimomora i jednu od priča možete pročitati ovdje, potpuno besplatno.

Kako izgledaju literarna sijela skupine RiLit? Gdje se sastajete, o čemu razgovarate, čitate li jedni drugima radove, na koji način raspravljate o književnosti… Donese li tko votku, usoljene sleđeve i krastavce?

– Nema literarnih sijela Ri Lita. Ne sastajemo se osim ako ne pripremamo neki zajednički nastup. Onda ga vježbamo, dogovaramo raspored, čitamo jedni drugima, pijemo, svađamo se, ogovaramo, tračamo, kažemo koju o knjigama, filmovima. Puno življe je na Književnosti uživo. Tamo imamo ukupno dvanaest administratorica i administratora i komunikacija oko održavanja FB stranice je svakodnevna i intenzivna. Šaljemo jedni drugima radove na čitanje, komentiramo pročitano, dijelimo postove na društvenim mrežama, ocijenjujemo si knjige na Goodreadsu, Smashwordsu, pišemo kratke osvrte. Nalazimo se obavezno svi pri objavljivanju novog broja, što uvijek završi dobrim tulumom, a u međuvremenu se ljudi druže po osobnim afinitetima. Nije da imamo čvrstu rigidnu struktru sa sastancima i tome slično.

Što se tiče hrane, Alen Brabec je na predstavljanje prvog broja Književnosti uživo donio dvije plate pite. Jedna je bila s mesom, a druga sa sirom.

Pavao Pavličić nedavno je privukao pažnju svojim tekstom u kojem ironično tvrdi da hrvatska književnost treba izumrijeti jer su gotovo svi prestali obračati pažnju na čitaoca. Što ti misliš o tome? Po knjižnicama se, vidim, čita, umirovljenici su aktivni, oni imaju vremena čitati.

– Ako nas nije briga za čitatelje, zašto onda radimo to što radimo? Meni je čitatelj koji rezonira s onim što sam napisao – bog, krajnji cilj mog stvaralaštva, smisao pisanja. Ako izostane čitateljska recepcija onog što sam napisao, a nitko u cijelom proizvodnom procesu se nije potrudio da tekst dođe do čitatelja pa čak ni ja sam kao autor, potpuno je opravdano pitati čemu to sve skupa služi? Što mi radimo? Na što trošimo tuđi novac i vlastite živote? Na imidž? Zaradu? Što?

Do čitatelja se itekako može doći, samo treba uložiti puno energije i pronaći načina.

Možeš li nam preporučiti tebi najzanimljivije suvremene riječke autore?

– Od nas staraca iz Ri lita, presjek možete čitati u Ri lit magazinu koji je izašao kao specijalno izdanje Književnosti uživo, a što se tiče mlađih zanimljivih autorica i autora provjerite Inkubator Magazina GKR i Ediciju Katapult udruge Katapult s tim da Katapult djeluje više nacionalno nego lokalno. No, to nisu svi koje bih preporučio. Za mnoge će se tek čuti.

Koliko je tebi i tvojoj literarnoj skupini stalo do Zagreba i njegove literarne scene? Što očekujute od Zagreba, tim više što ste prošle godine kao skupina i gostovali u njemu, nastupili ste u Tvornici. Koliko ste bili zadovoljni time? I što mislite kako Zagreb može pomoći i surađivati s Rijekom, Splitom, Osijekom, Zadrom… Imate li vi kakve kontakte s tim gradovima, povezujete li se s književnom scenom iz tih gradova? U Zadru je, vidimo, podosta aktivan Želimir Periš i skupina ZaPis?

– Želimira smo imali priliku upoznati ovo ljeto u Staroj sušici, kako mi se čini, na obostrano zadovoljstvo. Dogovorena je suradnja ZaPisa i Književnosti uživo. Prva zajednička akcija je na proljeće objavljivanje specijalnog broja Književnosti uživo u kojem će se predstaviti ZaPis, a planira se i obostrano gostovanje Zadar-Rijeka. U bliskom kontaktu smo i s književnim svratištem Zvona i nari, u Zagrebu smo u kontaktu s CeKaPe-om i Booksom, a otkad su nas Književna groupie i njezina militantna feministička supruga ispljuvali, u dobrim smo odnosima i s Arteistom. Imamo isto tako veze s Pesničenjem i pančevačkom književnom scenom, sa časopisom Ulaznica iz Zrenjanina i festivalom Kikinda short. Svakako nam je u interesu uspostvaljati nove kontakte.

Što se tiče nastupa Ri lita u Maloj dvorani Tvornice, a s obzirom da smo mi iz Rijeke došli u veliki glavni grad kao najpoznatiji nepoznati riječki pisci, da se naplaćivao upad te da nas je slušalo negdje između 50 i 70 ljudi, mogu reći da smo bili jako zadovoljni nastupom.

Čini mi se da je Ri litu do Zagreba stalo koliko je i Zagrebu stalo do Ri lita. Ne patimo od osjećaja manje vrijednosti zato što smo na medijskoj i financijskoj margini, ako to pitaš. Nas zanimaju čitateljice i čitatelji bez obzira na spol, rasu, vjersko, seksualno i nacionalno opredijeljenje. Pa čak ako su i iz Zagreba! Ako pod “Zagreb” misliš “centar medijske i financijske moći”, onda on može itekako pomoći razvoju književne scene u manjim sredinama. Zapravo, to je njegova dužnost. Dužnost je jačih da pomažu slabijima, ako im to već nije prirodno.

 

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...