Pet dana u Lenjingradu

dnevnik 17. Europske kazališne nagrade vođen od 13. do 17. studenoga 2018.

U (novim) kazališnim stvarnostima petnaesti put u zanimljivoj gomilici nagrađenih nema domaćih kazalištaraca. U susjedstvu su nagradu odnijeli slovenski redatelj Jernej Lorenci (2017.) i tada već međunarodno proslavljena srbijanska dramska spisateljica Biljana Srbljanović (2007.) Najbliže što smo bili jest ”lista čekanja” i uvrštavanje u katalog te nagrade Teatra &TD, iako su se među imenima kandidata nekoć susretali, primjerice Miro Gavran i Rene Medvešek.

Teško se s obzirom na današnju situaciju s ironičnim osmijehom ne prisjetiti boljih dana Teatra &TD-a i naše tzv. kulturne diplomacije jer u kontekstu kazališne Europe sviđalo se to nekome ili ne – baš i ne postojimo. Stvari bi vjerojatno trebale krenuti na bolje s Frljićevim inozemnim radom i nadolazećim EPK-om u Rijeci. A dotad nam valja promisliti što činimo da naša kazališna krvna slika bude bolja bez obzira na to što je, kada je o nagradama riječ, nerijetko sve stvar dobre trgovine.

Nagrađeni:

Europska kazališna nagrada

– ruski redatelj Valerij Fokin (1946.)

Europska nagrada za (novu) kazališnu stvarnost

– belgijski plesač i koreograf Sidi Larbi Cherkaoui (1976.)

– švedska skupina Cirkus Cirkör (1995.)

– francuski redatelj Julien Gosselin (1987.)

– švicarski redatelj Milo Rau (1977.)

– poljski redatelj Jan Klata (1973.)

– portugalski redatelj Tiago Rodrigues (1977.)

Nagrada Talija

– njemački teatrolog Hans-Thies Lehmann (1944.)

Posebna nagrada

– španjolska glumačka diva Nuria Espert (1935.)

Domaćin 17. Europske kazališne nagrade već je drugi put Sankt Peterburg – dom Puškina, Dostojevskog i djelomično Nabokova, naime njegova je obitelj poput mnogih bila protjerana, opljačkana i uništena dolaskom Oktobarske revolucije. Jedno od rijetkih pisama u Sankt Peterburg poslao je i Čehov, i to spisateljici Lidiji Aleksejevnoj Avilovi. U memoarima Ljubav mojeg života Avilova piše o ljubavnom odnosu s piscem koji je navodno trajao desetljećima. Pritom njegovo pisanje ne smatra vrhuncem ruske književnosti, Gorki i Tolstoj za nju su bliže božanskom.

Nastao kao ”prozor u svijet” Petra Velikog u XVIII. stoljeću, grad i danas zadržava jednako monumentalnu i muzejsku vizuru jer je ”gotovo 15 000 građevina starije od 1914.”, reći će peterburški omiljeni povjesničar i kulturni kroničar Lev Lurje. Mijenjanje imena Sankt Peterburg – Petrograd – Lenjingrad nosi svoje ožiljke od mnogih žrtava tijekom same izgradnje grada, opsade u II. svjetskom ratu do značaja glavnoga grada s provincijalnom sudbinom u komunizmu. Tijekom svih tih povijesnih prevrata, kulturna je baština sačuvana. Od Rusa bismo u tom kontekstu trebali mnogo učiti.

Utorak

Slijetanje na Pulkovo, gubitak prtljage i prvi susret s ljubaznom ruskom birokracijom te upoznavanje s važnošću pečata. Propuštanje Hamleta ruskoga redatelja Leva Dodina (dobitnika Europske kazališne nagrade 2001). Riječ je o nekadašnjem gostu Festivala svjetskog kazališta s predstavama Moskovski zbor (2006.) te Život i sudbina (2009.), prema romanu novinara i pisca Vasilija Grossmana. Sve je bilo dugo, usporeno, prigušeno i sivo tada na pozornici zagrebačkog HNK-a.

Srijeda

Prtljaga locirana u Varšavi i slijedom tih okolnosti propuštanje plesne izvedbe Puz/zle belgijske trupe u koreografiji Sidi Larbi Cherkaouija. Monotono izlaganje koncepta predstave Paljenje zastave portugalskoga glumca i redatelja Tiaga Rodriguesa. Podsjetnik na kazalište nekih prošlih vremena i djelomični uvid u suvremeno rusko kazalište u Mogučijevu Gospodaru (dobitnik Nagrade za novu kazališnu stvarnost 2011).

Četvrtak

Uz ponovno upoznavanje s doajenom ruskog glumišta Valerijem Fokinom u predstavi Švejk. Povratak te akrobacijama švedskog Cirkusa Cirkör u fragmentima izvedbe Granice, pogledasmo predstavu koja me nanovo podsjetila zašto toliko tvrdoglavo volim kazalište. U domaćim kazalištima pak uglavnom gledamo ”sjeverna” gostovanja. Možda nas je povijest trpala u zajedničke države, no senzibilitetom smo bliski Mediteranu (sjetimo se primjerice čime je to Matvejević zadužio europski kulturni prostor) i stoga mi se čini da bi više talijanskih, španjolskih i portugalskih gostovanja godilo našem ne odveć protestantskom duhu.

Shakespeareovi soneti

30.

Kad na sijela slatke misli utišane

Spomen ja prizovem na minule stvari,

Uzdišem zbog manjka mnoge stvari zvane,

Snova plačuć dragu dob lelekom starim;

Tad nesviklo oko poplavim rad milih

Bića što ih skri beskrajna smrtna tmica,

Te s ljubavnih davno zgaslih boli cvilim,

Jadeć propast mnogog iščeznula lica;

Tad se mogu tužit na tužbe negdanje,

I kazivat nujno, od jada do jada,

Svoj čemerni račun boli bolovane

Koji plaćam kanda nije plaćen tada.

Ali, dragi druže, čim pomislim na te,

Žalost mine i gubitci svi se plate.

preveo Mate Maras

Rodriguesov Naizust (By Heart) naoko banalnim recitiranjem desetoro dobrovoljaca Shakespeareova XXX. soneta podsjeća na važnost pripovijedanja, ljepotu i utjehu u umjetnosti, gubitke i mjesta memorije sa stalnim usputnim digresijama.

Zašto se bavimo kazalištem? Za koga? Koliko nas zapravo naša sjećanja čine živima? U strogo kontroliranim tehnikama improvizacije i s nepodnošljivom lakoćom glume Rodrigues i u najvećem ciniku otkriva romantika te nas podsjeća da smo u tom užurbanom kaosu življenja ipak zajedno.

Petak

Kada je već Mili Rau viza stigla u posljednji čas te nije stigao otputovati na dodjelu, predstavljen je filmom Kongoanski tribunal. Ništa nova u svijetu dokufikcije, no prijemčivo iz kazališne vizure. Rodriguesovi Napuhani nisu imali suptilni šarm njegove jučerašnje izvedbe te su s nekoliko zanimljivih dosjetki nakon početne znatiželje postali vječno vraćanje jednakoga.

Neprijatelj naroda poljskoga redatelja Jana Klate jedina je predstava na dodjeli s koje je većina publike izišla. Razlog vjerojatno leži u nimalo suvremenom čitanju klasika. U vremenu kada novinari od Malte, Slovačke do Bugarske završavaju u crnim kronikama zbog istraživanja toka europskoga novca, smjestiti Stockmanna na reciklažno dvorište i nije neki tajming.

Subota

Završna i vjerna rekonstrukcija Mejerholjdove Maskerate u kazalištu Aleksandrinski u režiji Valerija Fokina. Ništa nije slučajno. Premijerno je izvedena u Aleksandrinskom 1917. kada se zbilja odvijala tragična maskerata ruskoga življenja.

Revolucija je tek počela, ljudi su marširali, pucnjevi su odjekivali. Predstava se bez obzira na sve igrala. Bila je to jedna od glavnih Mejerholjdovih predstava, upravitelja svih tadašnjih peterburških kazališta. Nakon dugog mučenja, pogubljen je 1940. Stotinu godina poslije, Fokin daje važan podsjetnik za budućnost.

Anđela Vidović

Foto: Premio Europa

Naslovnica: Aki Kaurismaki, ”Lenjingradski kauboji idu u Ameriku”

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...