Preko šljive i vode do Vlaka slobode

Jeo sam svoj usrani, usamljenički, nedjeljni ručak u Plitvičkoj.

Goru splačinu ne bi si skuhala ni neka zagrebačka feministica koja se nadobudno, u krizi srednjih godina odlučila posvetiti kao nekom domaćinstvu, pa počela spravljati jela po nekim egzotičnim receptima, a onda ta jela nuditi svom ostarjelom ocu i majci da im dokažže kako i ona, feministička crna ovca u obitelji, možže skuhat ukusan ručak dostojan kuhinje najpožžrtvovnije seoske domaćice, a koji bi otac i majka pomirljivo pokusali da bi se, čim se dočepaju svog umirovljeničkog stana u jednoj od zapruđanskih limenki, oboje naizmjenično izbljuvali u vece školjku.

Eto, takvu sam sličnu nekakvu splačinu jeo ja za nedjeljni ručak. U ustima sam dodatno imao gorki okus od prošlotjednog napijanja s novinarkom Hrgović i piscokritičarom Perišićem. Hrgovićka me valjda deset puta zvala na mobitel i tjerala me da se ispričam Perišiću kojeg sam navodno uvrijedio time što sam mu u pijanstvu rekao da mu je zbog loše femino-tofu prehrane knjižževni stil istanjeniji od bedra anoreksičarke, a imaginacija još oskudnija, pa teme mora uzimat direktno iz stvarnosti jer mu vječno izgladnjeli mozak ne možže sam od sebe smisliti ništa bogatije od stiha kojeg je često izgovarao igrajući se kao dječak s malim, bijafričnim mačkama tamo negdje u splitskom predgrađu: “Ako ti je muka pojidi kilo luka/ako ti je krivo pojidi mačkino crivo.”

Odvratio sam Hrgovićki neka se umjesto za Perišića bolje pobrine za svoj roman o tri generacije čvrstih dalmatinskih žena, koji je, kad nam ga je u Jabuci nacvrcana opisivala, zvučao imbecilnije od onih sažetaka na ovitku novih Frakturinih mikseva debildungs i povijesnih romana.

Nakon što sam poručao to svoje govno i zalegao u krevet, na vrata mi je banuo stari i neki njegov frend u maskirnoj uniformi. Imali su bocu šljive sa sobom. Sledio sam se. Stari uopće nije najavio da će doći. Otkud oni, pitao sam!? Bili su na Trgu na prosvjedu protiv uvođenja ćirilice u Vukovar, jutros su s još hrpom ekipe u busevima doputovali iz Đakova.

– To ti je taj moj sin, budući lizač šupka Nini Paviću – predstavio me stari svom valjda ratnom drugu.

Pustio sam ih unutra. Nategnuo sam poveći gutljaj šljive da isperem ogavan okus ručka. Stari je nastavio objašnjavati frendu:

– Evo, ovaj moj sroljo, bi ti za kus pičke prodao svoj knjižževni netalent Paviću i njegovim udbašima… Snubio bio on Pavića kao sirotan ružžnu usidjeličarsku, usahnulu snašu. Ne bih se čudio da uskoro on počne pisati nepismene kolumne protiv naših skupova na Trgu.

– Ma nije valjda… – nacerio se frend.

– A šta misliš kako je Pavić kupio sva ta nedojebana piskarala od čijih su ružžnih faca žžene do njihove dvadesete bježžale ko svinje od plinskog pištolja za svinjokolju… – iscerio se stari kao neka pijana demončina.

– Pa ne bi valjda mali Svirac nikad među te udbaške plaćenike… – branio me lik u maskirnoj.

– Bi, bi! On samo što si nije u podrumu, di je čito i slušo pedersku muziku, polijepio horor slike Butkovića, Pavičića, Jergovića, Tomića… – bio je uporan stari.

Ignorirao sam ga. Sisao sam šljivu kao žžedni beduin. Stari je tražžio da im pustim Marka Perkovića koji je navodno pjevao i na tom njihovom prosvjedu na Trgu.

– E, bijedo, da si vidio koliko nas se skupilo! Vas jadnih intelektualaca toliko bi se uspjelo skupit samo da vam s prozora Ministarstva kulture ministrica Zlatar, kao Marija Antoaneta baca škembiće i puslice koje ona nije uspjela pohrskat tokom trosatnog radnog vremena! – likovao je stari.

Nisam se dao isprovocirati. Bio sam sretan ko beba kad je frend od starog iz vojnog ruksaka, poput granate, izvukao još jednu bocu šljive. Jedva smo stigli otpiti po gutljaj, a već su morali žuriti da se uguraju u besplatni Vlak slobode koji ih je vozio natrag u Đakovo.

Navečer, iako sam se zakleo da se više neću vucarat po učmalim mjestima na koja izlaze pisci, novinari, glumci, ipak sam ko zadnji idiot otišao s Čadežom u Gjuru na onaj kao intelektualistički parti na kojem DJ Mario Kovač pušta otkačenu mjuzu, još otkačeniju nego što je pušta režiser Matanić koji je isto uvjeren da je otkačeni DJ, pogotovo kad nakon Toma Waitsa jebeno otkačeno pusti neku stvar od Novih fosila i onda se svi raskrave od ganuća i nostalgije i zabalavljeno-raskalašeno iskažu svoj iskonski glazbeni ukus.

U Gjuri kad smo došli nije bilo skoro nikoga. Samo je Kovač, ali ne i Mirko, drapao vinilke. A ispred njegovog DJ pulta u bokovima se izvijao neki brkati, sjedokosi tip. Kad sam ga bolje pogledao, skužio sam da je to dramatičar Slobodan Šnajder.

Njegovo izvijanje postajalo je sve prkosnije, bjesomučnije. Izazivački je palucao jezikom prema Kovaču, istezao prema njemu đegerovski međunožje, titrao mu svako malo prstima pred facom i svisoka mu naređivao da pusti “Obeštajersku”, nazivao ga nepismenim mužikašem

U jednom trenutku mjuza je naglo utihnula. Kovač je očito popizdio na te provokacije.

– Šta je, matori, koji kurac oćeš!? – nadvio se nad pult kao bijesna službenica u Pošti nad šalter.

– Kao predsjednik žirija nagrade “Marin Držić” za najbolji dramski tekst odbio si moju dramu “Svjetlucanje kome”, a da ga nisi ni pročitao! Znam da ga nisi pročitao jer čitave noći puštaš glazbu, nemaš ti vremena čitati ništa osim natpisa na majicama sisomlohnih djevojaka koje ti supijano skaču ispred pulta. A i kad nešto pročitaš, toliko si napušen da ujutro i ne znaš da si išta čitao! Pa vidio sam ja tebe na Trgu kako demonstrativno pred novinarima saugaš đoint u sklopu akcije “Napušimo ga se svi”… – Uhvatio ga je maltene za obrubnik đointave majice Šnajder koji je s onim svojim brkovima djelovao kao neki rabijatni tvrdokuhani detektiv iz Hammetovih krimića.

– Pusti me, matori, itekako sam pročitao tvoj rukopis, “Svjetlucanje kome”. I odgovorno tvrdim da je teška koma!

– Kako možeš to reći! – Šnajder će pomalo će ojađeno i nekako smirenije. – Pa s tom dramom iz suvremenog života htio sam se približit vama ludim rajverima! Pisao sam o vašim opasnim, noćnim izlascima koji vam uništavaju mozak, koji vam od mozga naprave žvake nesposobne za osmišljavanje ikakvog krležijanskog bunta… Nego pristajete na sve! Pa i na Ljuštinino timarenje! Već samim naslovom sve sam rekao, “Svjetlucanje kome”! Prvo vam sve svjetluca pred očima uslijed konzumiranja teških, halucinogenih droga, a onda zapadnete u komu iz koje vas Ljuština izvlači napajajući vas red bullom s isteklim rokom trajanja iz Bandićevog skladišta na Jakuševcu!

– Ajde, Slobodane, šta se pjeniš, dobio si već sto puta tu nagradu, a digo si i lijepu lovicu muljažama u ZKM-u… – posprdno mu je dobacio Čadež.

Šnajder je na to bikovski zavrtio glavom. Predatorskim pogledom kratko je zumirao u Čadeža kao u noćnu metu i uz krvoledan ubilački poklič morendooooo!!! zaletio se na njega…

Da na vrijeme nisu uletiti redari i razjarenog Šnajdera odvukli van, bilo bi teškog sranja.

Eto tako završavaju svi moji izlasci među kulturnjake. Fakat je krajnje vrijeme da se počnem družiti s ljudima iz nekih normalnijih zanimanja, cvjećarima iz “Zrinjevca” na primjer.

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More