“Anamnesis: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru” postavlja ključno pitanje – Je li javni prostor izgubljen, zaboravljen ili izbrisan?

Posljednjih godina izgleda kako slučaj grada Dubrovnika prednjači kada su u pitanju prijepori i kontroverze. Zbivanja u javnom prostoru Dubrovnika alarm su za uzbunu.

Knjiga „ANAMNESIS: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru“ autorice povjesničarke umjetnosti izv. prof. dr. sc. Sandre Uskoković, objavljena u nakladi izdavačke kuće UPI2M BOOKS, erudicijom je nabijena i teorijski minuciozno istkana kritička studija koja u devet tematski zaokruženih poglavlja pred čitatelje donosi promišljanja koja obuhvaćaju „teoretske, istraživačke i praktične pristupe dokumentiranja i djelovanja na javni prostor i grad, kroz različite umjetničke formate, uključujući ispitivanje načina na koji naša percepcija i sudjelovanje u urbanom okolišu bivaju izmijenjeni interakcijom umjetničkih praksi i projekata koji se bave javnim prostorom.“

Riječ je o knjizi koja predstavlja odabrane radove uglednih hrvatskih umjetnika u posljednjih tridesetak godina, čija praksa istražuje kako percipiramo, zamišljamo i doživljavamo, te na koji način oblikujemo javni prostor. Međutim, knjiga se ne zadržava samo na tome, nego vrlo umješno „nadilazi disciplinarne granice, provokativno otvarajući područje urbano-prostorne analize i misli, prema perspektivama i pristupima kreativaca iz neurbanih disciplina“.

Stoga je važno odmah na početku istaknuti kako je dr. Uskoković ispisala uistinu inspirativno djelo, već na prvim stranicama dokazavši suvereno vladanje kompleksnom teorijskom matricom. Osim toga, interdisciplinaran, odnosno, transdisciplinaran pristup koji u tekstu njeguje, iznjedrio je višestruk spektar mogućih pristupa i načina analize. Zato je ovaj osvrt samo jedan od mogućih viđenja i interpretacija autorskih promišljanja, a koje u svjetlu odabranih tema i pobuđenih asocijacija naglasak stavlja na specifičan kontekst šireg dubrovačkog područja o kojemu autorica piše, kao i na izazove i fenomene koje aktualni kulturno-povijesni i društveni moment donosi gradu Dubrovniku i njegovoj okolici.

„Antički termin anamnesis ili anamneza znači prisjećanje ili uspomena, skupljanje onoga što je izgubljeno, zaboravljeno ili izbrisano. Riječ je o nečemu vrlo starom, arhaičnom, nečemu što nas je učinilo takvima kakvi jesmo. No anamneza je također i rad koji transformira svoj subjekt, proizvodeći uvijek nešto novo. Zadaća anamneze je prisjetiti se starog i proizvesti novo.“

Obrazloženje je to naslova koji autorica daje već u uvodnom dijelu, budeći time niz asocijacija koje će sve do posljednje stranice titrati u čitateljevoj podsvijesti, potičući ga da iz epizode u epizodu, retka u redak, razmišlja i traga za potencijalnim odgovorima na sljedeća pitanja: je li javni prostor izgubljen, zaboravljen ili izbrisan, je li riječ o nečemu vrlo starom i arhaičnom, te je li nas upravo javni prostor učinio takvima kakvi jesmo. U knjizi se stoga mogu prepoznati čak i svojevrsni elementi psihoanalitičke metode koja čitatelja suočava s onim nesvjesnim, zaboravljenim, a što često i rezultira urbano-prostornim konfliktima koji se posljedično prelijevaju i na sveukupne društvene odnose. Zato se može reći kako nas autorica čitavo vrijeme nastoji podsjetiti na neke starije modele, metode i prakse, te tako suptilno i nenametljivo potaknuti na proizvodnju novog, a sve to problematizirajući širok spektar pitanja koja se tiču intervencija u javni prostor. A to je pak tema koja je „u svom ishodištu povezana s pitanjima moći, budući da je riječ o zamišljanju i prokrčivanju budućeg svijeta“, kako će izvrsno primijetiti pa potom zaključiti kako je „osmišljavanje budućnosti oduvijek konfliktne prirode, kao i prostori i mjesta koji uvijek posreduju odnose moći, a time i konflikte.“

Reakcije na umjetnost, arhitekturu i zbivanja u javnom prostoru

Umjetnost je oduvijek imala moć ljude razljutiti i uznemiriti. Primjera za to je mnogo, osobito u slikarstvu. Među možda najpoznatijim slučajevima koji su svojedobno izazvali velike prijepore i kontroverze svakako su Michelangelovo oslikavanje Sikstinske kapele u prvoj polovici 16. stoljeća ili čuvena Goyina „Gola Maya“, koju je 1813. oduzela španjolska inkvizicija sliku opisavši kao „opscenu“. Dvije godine kasnije slikara su čak izveli pred inkvizitore koji su nastojali otkriti tko je naručio tako nemoralno djelo. 19. stoljeće pamti francuskog slikara Gustavea Courbeta, utemeljitelja nove škole realizma koja je u doba radikalnog akademizma označila revoluciju umjetničkog izraza, odbacivši romantične pejzaže i idealiziranje ljudi i prizora. Među najkontroverznijim Courbetovim slikama bili su ženski aktovi, poput slike „San“ iz 1866. godine. Riječ je o slici koja prikazuje erotiziranu scenu s dvije nage žene, što je bio veliki šok za konzervativni ukus šire publike toga vremena. Naime, u doba klasicizma vrlo su česte bile alegorijske scene s nagim ženama po uzoru na antičku mitologiju i umjetnost, no u slučaju Courbeta više nije bila riječ o alegorijskim prikazima već o pravim erotskim slikama. Ipak, najveće polemike slikar je izazvao djelom „Porijeklo svijeta“ također iz 1866., koje vrlo eksplicitno i bez skrivanja ili uljepšavanja prikazuje ženske genitalije. U 20. stoljeću kontroverzi i prijepora je više nego ikada prije. Godine 1933. Salvador Dalí slika „Zagonetku Williama Tella“ na kojoj namjerno portretira komunističkog revolucionara Vladimira Iljiča Lenjina samo kako bi izazvao bijes nadrealista, dok njemački slikar Otto Dix stvara djela koja prikazuju stravične scene s fronta u Prvom svjetskom ratu. Dix je i sam bio njemački vojnik koji je po povratku s ratišta obolio od PTSP-a. Godinama su ga mučile noćne more koje je prenosio na platno, ali nakon što su nacisti preuzeli vlast, njegova su djela uništena uz opravdanje da je riječ o neprikladnom načinu prikazivanja rata.

Međutim, nakon desetljeća i desetljeća najrazličitijih kontroverzi, prijepora i provociranja buržoazije, taktika kulturnog šoka postala je sve slabija i danas malo toga u umjetnosti može izazvati takve polemike, sukobe i proteste kakvi su se nekoć znali zbiti. S druge strane, upravo arhitekturu kroz čitavu povijest prate pravi sukobi. Štoviše, arhitektura više nego ijedna druga umjetnost ima izvanrednu sposobnost naljutiti bilo koji tip ljudi i to zbog niza razloga, koji mogu varirati od najosobnijih do najširih i najpolitičnijih. Arhitektura je isprovocirala Vittorija Sgarbija, talijanskog povjesničara umjetnosti, likovnog kritičara, publicista i bivšeg ministra kulture, koji je zaprijetio da će srušiti paviljon koji je Richard Meier izgradio za Augustov Ara Pacis  (Oltar veličanstvenog mira) u Rimu. Zbog arhitekture je Edith Farnsworth staklenu kuću koju je za nju projektirao Mies van der Rohe okarakterizirala kao „neameričku“, primoravši arhitekta da se na sudu izbori za svoj honorar. A Nacionalni muzej Australije u Canberri, znameniti projekt arhitekta Ashtona Raggatta McDougalla, potaknuo je njegova poljsko-američkog kolegu Daniela Liebeskinda na podizanje tužbe za plagijat. Naime, citirajući fragment Liebeskindova Židovskog muzeja u Berlinu, australski je muzej aboridžinsku sudbinu izjednačio s holokaustom.

Slično je i kada je riječ o planiranju i oblikovanju javnog prostora, a posljednjih godina izgleda kako baš slučaj grada Dubrovnika prednjači kada su u pitanju prijepori i kontroverze. No za razliku od prethodnih primjera koji će ići u prilog umjetnicima i arhitektima, zbivanja u javnom prostoru Dubrovnika alarm su za uzbunu. I upravo su zato Dubrovnik i Dubrovačke ljetne igre, najstariji i najznačajniji hrvatski kulturni festival, nepovratno otjeran iz javnog prostora pred bjesomučnom navalom konzumerističkog režima i potrošačke propagande, pravo mjesto na kojem o tome treba govoriti, vikati, protestirati. A najnoviji literarni uradak Sandre Uskoković odličan je poticaj.

„Misao je danas prerasla u mentalitet citadele, povlačeći se u elitnu sferu diskursa unutar koje se estetska lamentacija i politička apatija hrane jedna drugom, tj. svijet u kojem je javna debata paralizirana mješavinom propagande, retorike i privatnog dijalekta“, zapisat će u svom tekstu autorica, citirajući francuskog filozofa Lyotarda.

Ova knjiga prkosi takvom mentalitetu, nudeći nam smjerokaz kako progovarati o izazovima s kojima se javni prostor danas suočava. Put je to stručnog i argumentiranog diskursa, koji neprestano poziva na dijaloge i u javnom prostoru, i u javnoj sferi, kako one umjetničke, tako i one političke. Jer bezobzirno uzurpiranje uskih kamenih uličica stolovima ugostiteljskih objekata, nizanje bankomata u izlozima na Stradunu, ubrzano nestajanje zelenih površina i postupno nagrizanje obronaka park šume Petka, izigravanje prvonagrađenog rješenja javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja za uređenje kupališta u Lapadu, pokušaji radikalne amputacije strateške točke grada i izigravanja javnog interesa u slučaju Belvedere, planiranje tzv. športsko-rekreacijskog centra s golf igralištem na Srđu… Sve su to tek male epizode iz jedne velike priče o gradu Dubrovniku posljednjih godina, a koje svjedoče kako zbivanja u javnom prostoru ljude mogu itekako razljutiti, uznemiriti i u njima probuditi građanski aktivizam. One su ujedno i podsjetnik da dok mi oblikujemo mjesta, i mjesta oblikuju nas, kako će reći Lefebvre, uspostavljajući dobro već poznatu krilaticu „pravo na grad“ na koju se poziva i dr. Uskoković kada apostrofira kako je tu riječ o pozivu na obnovljeno pravo na urbani život, a ne samo pravo na materijalni pristup urbanom prostoru. Ili Lefebvreovim riječima – „pravo na grad bi trebalo izmijeniti te učiniti praktičnijim prava građanina kao urbanog graditelja i korisnika različitih usluga, te ujedno potvrditi pravo korisnika da upozna javnost sa svojim idejama o prostoru i vremenu aktivnosti u urbanom prostoru.“

Dubrovnik pokazuje kako je svega toga ipak „nesvjesno svjestan“. Jer arhitektura (i urbanizam) najvidljiviji su i najtrajniji tragovi koje može ostaviti kultura i identitet. Arhitektura je bitna jer traje. Bitna je i zbog toga što je velika i što oblikuje krajolik naše svakodnevice. Ali još važnije – ona je bitna jer više od svih drugih kulturnih oblika ostaje istinski svjedok vremena. Ili riječima splitskog arhitekta i akademika Dinka Kovačića:

„Na putu do sreće arhitektura odrađuje značajnu dionicu. Nije njezina zadaća šepurenje ili traganje za isključivom ljepotom, kako joj se često pripisuje, već da ljudima stvori preduvjete za sretan život i još, ali baš još, da se u njoj pohranjuje povijest. Od arhitekture se očekuje da u njoj ostanu zauvijek zapisana sva događanja u ljudima i društvu.“

Slična su očekivanja i od javnog prostora, iako je pravo pitanje je li se uopće moguće othrvati fenomenima suvremenog doba. Upravo je to jedna od ključnih preokupacija i dr. Uskoković, koja se u svom tekstu često poziva na razmišljanja francuskog filozofa i kulturnog teoretičara Jeana Baudrillarda, a koji će ustvrditi: „Tradicionalni javni/urbani prostor nekad je bio mjesto susreta i komunikacije, a današnji suvremeni, ultra-moderni prostor, prerastao je u mjesto informacije/spektakla. Umjesto javne scene ili stvarnog javnog prostora, gigantski medijski prostori cirkuliranja prožimaju društvo, pretvarajući ga u fluid potrošnje, spektakla i otuđenja. Više ne pripadamo drami otuđenja jer živimo u ekstazi komunikacije. Zadovoljstvo se više ne pronalazi u manifestaciji, scenskom i estetskom, već u čistoj fascinaciji. A fascinacijom i ekstazom, strast nestaje“.

S predtsvljanja knjige u Dubrovniku, 28. srpnja 2019. Foto: Dubrovačke ljetne igre

Je li moguće drugačije? Primjer iz prakse

Na 3. kongresu hrvatskih arhitekata održanom u Splitu 2010. godine, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, ondašnji Savjet za prostorno uređenje RH, Hrvatska komora arhitekata i Udruženje hrvatskih arhitekata potpisali su dokument naslova „Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013. – 2020.“ Riječ je o strateškom nacionalnom dokumentu koji donosi smjernice za vrsnoću i kulturu građenja, te koji na više mjesta jasno navodi kako je „kvaliteta izgrađenog prostora osnova za dobar život svakog pojedinca“, „da je život kvalitetniji u zdravim, sigurnim, inspirativnim i funkcionalno oblikovanim prostorima“, „da izgrađen prostor treba biti poticajan životni ambijent, a da njegova vrsnoća predstavlja osnovu za kvalitetu naših života.“ Dokument također daje čitav niz smjernica za primjenu u praksi, no one nikada nisu ugrađene u zakonsku legislativu pa nisu ni zaživjele. Zašto? Upravo zbog onog o čemu piše Sandra Uskoković kada precizno analizira već spomenute fenomene suvremenog doba – jer je „urbanizam postao opće, planetarno stanje u kojem i preko kojeg se kapital, politika, svakodnevni društveni odnosi i ekologija simultano organiziraju i bore“. Takvim i sličnim zapažanjima autorica se iz poglavlja u poglavlje predstavlja kao vrsna teoretičarka suvremenih socio-urbanih kretanja, što je uloga u kojoj je šira publika dosad još nije imala priliku upoznati. Stoga osobito inspiriraju odlomci u kojima problematizira upravo temu grada, primjerice, kada se oslanja na razmišljanja Tonyja Frya pa zapisuje:

„Gradovi oblikuju prostor za ljudsku djelatnost. Bitak jest aktivnost. Jedino se tu prostor razotkriva u perspektivi obitavanja. Gradovi proizvode slike-mitove i bivaju proizvedeni slikama-mitovima. Sve što znamo o njima je fragmentirano i parcijalno, pa nam je naš grad podjednako poznat i nepoznat. Grad kao slika nikad nije grad koji smo zamišljali, jer svaki grad predstavlja svijetu ono što misli da taj svijet želi vidjeti“.

Na tim će postavkama zato i zaključiti kako je „slika grada uvijek posredovana predstavljanjem njegovih građana, predstavljanjem koje je nužno kako bi se ispunile praznine u našem sjećanju i znanju. Naime, naše iskustvo grada posredovano je okolišem, drugim ljudima, određenim događajima ili memorijom drugih ljudi, vezanih uz zajedničko iskustvo u prošlosti.“ Ili riječima talijanskog arhitekta i teoretičara Alda Rossija, jednoga od prvih autora postmoderne arhitekture: „gradovi su poput povijesnih tekstova; zato je urbane fenomene nemoguće proučavati bez upotrebe povijesti. Svaki grad posjeduje osobnu dušu koju formiraju stare tradicije, živući osjećaji i neriješene težnje. Memorija je, dakle, podsvijest grada.“ Dubrovnik je u isto vrijeme i poznat i nepoznat grad. I baš je zato takav pristup iščitavanju i proučavanju njegovih urbanih fenomena nužan – pristup koji se neće povući pred krilima samoprozvanih autoriteta, već koji će hrabro krenuti u dubinsko razotkrivanje naslijeđenih i prihvaćenih, a nikad propitkivanih mitova.

Tema globalizacije i gentrifikacije

U knjizi osobito intrigiraju ulomci u kojima autorica piše o fenomenima globalizacije i gentrifikacije, što je jedna od ključnih tema koje se kontinuirano provlače kroz tekst. Tako već u prvom poglavlju koje je naslovljeno „Ou-topos“, što upućuje na mjesto koje ne postoji nigdje, ali koje nas može, barem dok čitamo o hrvatskom prostoru, nagnati i da mislimo o bilo kojem prostoru, navodi:

„Globalizacija i modernitet transformirali su tkivo našeg iskustva mjesta, pri čemu nije toliko riječ o gubitku mjesta, koliko o gubitku vlastitog identiteta. Riječ je zapravo o kraju zatvorenog, lokalnog mjesta. Izgradnja i oblikovanje mjesta nužno ima karakter kolaža koji se otkriva u sukobu sa znakovima i slikama, a ne narativima, dajući našem iskustvu mjesta fantazmagorični karakter u kojemu globalno i lokalno, poznato i nepoznato, postaju neraskidivo isprepleteni. Globalno širenje trgovačkih centara i uredskih nebodera možemo čitati kao globalno uokvirivanje svakodnevice unutar globalnog, kapitalističkog režima, čime su se ujednačile razlike između mjestâ i oblikovala mjesta nove ontološke sigurnosti i bliskosti. I dok, s jedne strane, virtualna brzina pristupa i izmjene informacija, slika, proizvoda, čak i ljudskih tijela, označava prekid tradicionalnih vremensko-prostornih iskustava, s druge strane javlja se homogenizacija mjesta i brisanje kulturnih razlika.“ U posljednjem, devetom poglavlju, simbolički naslovljenom „Koreografija prekinutog urbaniteta“, kritičko pero postaje osobito britko. Ispreplićući svoju misao s razmišljanjima dubrovačkog filozofa Marija Kopića, dr. Uskoković zaključuje:

„Živimo u vrijeme kada postoji neprestana potraga za karakterom mjesta i grada, koju u slučaju Dubrovnika dodatno podržava masovni turizam kroz komodificiranu verziju povijesti i prošlosti. Identiteti stoga postaju predodređeni i učvršćeni, što je suprotno njihovoj prirodi koja je krajnje selektivan proces, u stalnom kretanju od lokalnog do globalnog, prilagođavajući se kulturi kojoj pripadaju. S obzirom na navedeno, grad Dubrovnik je postao spektakl, integralni dio koncepta potrošačkog društva, pozornica na kojoj se može trošiti, što ide u prilog strategijama koje polaze od općeg osjećaja i izgleda grada, a ne njegove kvalitete za urbani život. Drugim riječima, parlamentarna demokracija je postala spektakl u kojemu turist zamjenjuje građanina.“ Upravo ta činjenica zaokuplja sve koji razmišljaju o Dubrovniku danas i Dubrovniku budućnosti. Jer odavno smo postali svjedoci svih tih ubrzanih mijena koje u lokalno ugrađuju generičke elemente, a u prostoru unificirane strukture. Zato autorica knjige i može apostrofirati kako je „funkcija kulture u urbanom kontekstu danas vizualno utemeljena; rad slavnih arhitekata, dizajnera i umjetnika služi kao podloga za privatni (i javni) kapital, uključujući korporativne arhitektonske stilove i potrošački okoliš (trgovački centri). Nove tehnologije kulturne proizvodnje i potrošnje prožimaju grad palimpsetom slika. Drugim riječima, proces urbane regeneracije djeluje u interesu privatnog kapitala, kao i u povećanju cijene najma u rezidencijalnim četvrtima. S druge strane, javni prostor se transformira u novo, tržišno mjesto, gdje se prakticiraju arhitektonski stilovi i mondeni život. Slika grada tako se pretvara u estetizirani proizvod koji predstavlja ugodne, urbane ambijente za prodaju i potrošnju“.

Primjera za takvo što je mnogo, a na dubrovačkom ih području ponajviše i ponajbolje ilustrira hotelijerska industrija i sveopća pomama za izgradnjom velikih turističkih kompleksa, osobito kada se oni planiraju na površinama nekad razvijenih, a danas napuštenih i/ili neiskorištenih područja, koja se unatoč tome što predstavljaju veliki potencijal za daljnji razvoj grada i podizanje sveopće kvalitete života, sve više i sve brže eksploatiraju. Problem je tim veći ako su u igri najatraktivniji prostori i zone, koji na tržištu postaju vrlo vrijedna „roba“, i to uglavnom najmoćnijim akterima. Posljedica takvog stanja jest da se prostor sve više i više počinje percipirati kao resurs, pa se eksploatira partikularnim intervencijama koje ne samo da ne stvaraju dodatnu vrijednost već koje političkim odlukama poprimaju značaj državnog interesa. Stoga umjesto da se gospodarstvo i turistička ponuda sustavno obogaćuju i kontinuirano unaprjeđuju specifičnim sadržajima i namjenama koje će očuvati zatečeni prostorni identitet, pritisak nereguliranog turizma pospješuje ambijentalne transformacije koje uzrokuju devastaciju i nestajanje vrijedne baštine. Taj proces pak uvelike olakšava i potpomaže izostanak dugoročnih vizija i strategija razvoja.

Krajnji rezultat su sada već nezaustavljive metastaze fenomena arhitektonsko-urbanističke gentrifikacije – slika grada se nepovratno mijenja, a grad kakav smo poznavali nestaje. Baudrillard će tako ustvrditi kako „današnji gradovi sve više nalikuju jedni drugima; kada turist dođe u novi grad, često nalazi iste stvari koje je već vidio u drugim gradovima. Iskustvo sličnosti u suvremenim gradovima navodi nas na pretpostavku da je globalizacija izbrisala lokalne kulturne specifičnosti i identiteta, iako te razlike zapravo nisu nestale, već su se počele reproducirati i širiti, budući da se i današnji gradovi reproduciraju.“ Sandra Uskoković nadopunit će njegove misli tezom kako smo svi mi postali „turisti koji su jedino u stanju promatrati druge turiste, a ono što nas ponajviše impresionira u stvarima, običajima i praksama koje susrećemo, jest njihova sposobnost da se reproduciraju, diseminiraju te samoočuvaju unutar najrazličitijih lokalnih uvjeta.“ Tim više je razumljiv autoričin zaključak na ovu temu, a koji pogađa u samu bit:

„Tijekom zadnja dva desetljeća, redistribucija vlasništva, investicija kapitala, nova tržišna ekonomija i masovni turizam, potaknuli su val društvenih promjena koje su dovele do gentrifikacije Dubrovnika. Pravo interpretacije, koje je dosad uvijek bilo isključiva domena javnog, stručnog sektora, sada je ustupljeno ili se dijeli sa sektorom turističke industrije koja postavlja nova vrednovanja autentičnosti i ideje grada.“

Na samome kraju, vrijedi podsjetiti na ono što je o svom djelu zapisala sama autorica: „U sadržaju ove knjige pokušala sam oblikovati matricu teorijskih i subjektivnih umjetničkih odgovora na pitanja etike i društvene prakse unutar specifične javne, urbane lokacije. (…) Vodila me ideja da sadržaj predstavljen u ovoj knjizi može pridonijeti, ili pak provocirati, diskusiju filtriranu osobnim i profesionalnim refleksijama i procjenama predstavljenih umjetnika, kako bi se ispitala sposobnost etike (u umjetnosti) da iznjedri moguće rješenje za mrtve točke u suvremenoj estetičkoj teoriji. (…) Možda sam ovom knjigom samo iskazala na koji su me način zavela ova djela, kao i neke teorije te neki jezici. Možda sam, ne znajući, govorila tek o svojem zadovoljstvu. A možda će i čitatelj u svemu pronaći svoje vlastito zadovoljstvo.“

U pitanju je sasvim sigurno sve od navedenog – autorica je zavedena kompleksnom teorijskom matricom, a to bez susprezanja dijeli s čitateljem, kojega jednako tako i sama zavodi, intrigira, provocira i uvlači u mrežu koja potiče na duboka promišljanja umjetnosti, javnog prostora, najrazličitijih suvremenih zbivanja i fenomena, na promišljanja o svijetu, o gradu, o drugima, o sebi… I sve to argumentirano, kritički i vrlo autoritarno. Upravo zato dr. Uskoković i može ustvrditi, pozivajući se na Borisa Groysa: „Naše postpovijesno doba obilježeno je vladavinom jedine prezentnosti, tj. vladavinom sveopćeg konzumerizma, komunikacije i nevjerice. Ovo nedimenzionalno vrijeme naziva se prezentizam. (Prezentizam je nekritičko priklanjanje današnjim stavovima, tj. anakronistička tendencija da se događaji iz prošlosti interpretiraju preko modernih vrijednosti i koncepata.) Suprotstavljanje iluzija o prošlosti i čvrstih realiteta sadašnjosti zapravo sakriva podjelu unutar same sadašnjosti. Riječ je o vremenu neznanja – osciliranja između priklanjanja sadašnjosti, nostalgije prema prošlosti i varljive anticipacije zasad nemoguće budućnosti.

Kapitalizam i vladavina države jednostavno su preuzeli princip povijesne nužnosti, nazvane globalizacija. Činilo se tada da je globalizacija po sebi vrijeme orijentirano prema telosu. No, telos više nije bio revolucija, već trijumf globalnog slobodnog tržišta. (…) Posve različiti gradovi počinju međusobno nalikovati budući da je globalizacija zamijenila budućnost kao mjesto utopije.“ Zbog svega toga, ova knjiga bit će zanimljiva širokom krugu čitatelja. Poneke će možda i uznemiriti, baš kao što je oduvijek bio slučaj s umjetničkim djelima, arhitekturom i zbivanjima u javnom prostoru. Uznemirit će jer hrabro ukazuje i dokazuje da je „javni prostor danas teatar društvenog i teatar politike, da sveprisutna vidljivost poduzetništva, brendiranja i društvenih vrlina komunikacije, prožima svijet oko nas, te da javni prostor polako nestaje.“

No možda najvažnije od svega, knjiga „ANAMNESIS: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru“ ostaje trajni podsjetnik da prostor snažno artikulira našu vezu s drugim ljudima, te da mjesta itekako imaju moć motivirati naše ponašanje, potaknuti komunikaciju i primorati nas na učenje. Kamo sreće da ta bitna poruka daleko dopre i postane predmetom daljnjih teorijskih razmatranja i izučavanja, a da svima nama bude trajan podsjetnik da smo ravnopravni suproizvođači javnog prostora koji imaju veliku odgovornost jer itekako mogu (i moraju) sudjelovati u svim zbivanjima koja se javnog prostora tiču.

Božo Benić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...