Sapuničarska melodrama predvidljivog zapleta

Neobjašnjiva fascinacija zagrebačke publike beogradskim gostovanjima već polako prelazi u sociološki fenomen – karte su unaprijed rasprodane, ovacije neizbježne, kvaliteta gostujućih predstava nerijetko upitna. Vjerojatno se odgovor na taj fenomen krije u provjerenoj formuli da Srbin/Hrvat uvijek pali. Vizualni umjetnik Željko Badurina tu je formulu između ostalih dnevnopolitičkih komentara duhovito iznosio u fotokolažima na Facebooku, te ih je naposljetku predstavio na izložbi Lajk end šer u Rijeci. Uostalom, humor ovisi o društvenom kontekstu.

Prepoznatljiva melodramatska struktura dramskih tekstova mlade i svestrane beogradske spisateljice Olge Dimitrijević u sedamnaest scena predstave Moja ti Ateljea 212 nisu građa za ozbiljniju i ambiciozniju predstavu i režiju Aleksandre Milavić Davies. Muzejska scenografija Marije Kalabić te mnogobrojna prepričavanja bez istinskog dramskoga sukoba ne načinju najavljene probleme starosne, ideološke, seksualne te rodne diskriminacije, istaknute u programskoj knjižici. Kružno se vrte pregršt tema i motiva u jednom komadu, a da nijedan zapravo nije razrađen. Svi su uklopljeni u sapuničarsku melodramu predvidljivog zapleta – starici Dragici (Svetlana Bojković) umire dugogodišnja partnerica, partneričin je sin želi izbaciti, zatim se udružuje s jednako vremešnim prijateljicama da bi se na kraju svi sukobi razriješili deus ex machinom, odnosno pojavom duha Dragičine partnerice i partizanke Ivane (Sofija Juričan). Zanimljivo, takav bi zaplet u prvome redu odgovarao Kerempuhovim Danima satire, nego gostovanju na Gavellinim večerima.

Dimitrijević jednostavnošću i bezazlenošću u promišljanjima sukoba starijih i generacija koje tek dolaze, jugonostalgije i kapitalističke svakodnevice, dijalozima i pamfletima stvara elegiju koja bi bila znatno hrabrija i drukčija kada bi se odmaknula od naglašene humorne autoironije te detaljnije posvetila stvarnim problemima većine ljudi poput pravnih i socijalnih nejednakosti istospolnog partnerstva, siromaštva, gramzljivosti lokalnih moćnika ili nemogućnošću pojedinca da bude iskren prema samome sebi. Tako bismo dobili punokrvni umjetnički proizvod, a ne pomalo jeftina te prvoloptaška dramska i scenska rješenja upotpunjena klavirskim šlagvortima. Sličnih dramaturških problema imamo i na domaćoj sceni.

Milavić Davies otvara prostor velikim glumicama Svetlani Bojković, Gorici Popović i Tatjani Bošković, koje daju čitavoj izvedbi šarma i čvrstine, pa se ispreplitanje sentimentalizma i kiča čini podnošljivijim, ponajprije u dijalozima. Njihovi likovi starica katkad zapadaju u stereotipe, a katkad istima pokušavaju izmaći. Sasvim su udaljeni od slojevitosti ljubavnoga trokuta u staračkome domu u drami Nine Mitrović, Kako život. Tamo se sasvim nenametljivo, humorno i na intimnim razinama rastvaraju svi apsurdi današnjeg sistema, kulta mladosti i praznine te naših osobnih žaljenja. Moja ti s druge strane u potpunosti zadovoljava trendove političke korektnosti i nezamjeranja te je idealna predstava za kazališna gostovanja – obrađuje velike teme na površan način, sadržava naraciju, dijaloge i glazbene brojeve, neophodnu dozu prokušanog humora te ukazuje na konstantnu krizu mašte.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More