Pozornice su europskih kazališta pune pamfletističkih kritika neoliberalizma, površnih i praznih poput njihovih gledatelja.
Važno je skupljati mrtve duše, a ne ulaziti u dubinu – pa čemu propitkivati sustav površnih vrijednosti u kojem se broji jedino uspjeh, a zanemaruje se okrutna i depresivna okolina koja je spremna okrenuti leđa gotovo trećini sugrađana na krilima tog uspjeha.
Prema popisu iz SAD-a 21% američkog stanovništva do 2030. bit će starije od 65 godina, a Europska će unija izgubiti gotovo 14% radnog stanovništva. Statistika je istodobno zaprepašćujuća i apstraktna. Demografi upozoravaju kako za pet godina u Hrvatskoj nećemo moći isplatiti mirovine jer jedan radno aktivni pojedinac izdvaja za dva neaktivna pojedinca. Javlja se bojazan za preopterećeni zdravstveni sustav kojem će sve više biti potrebna palijativna skrb. Umjetnost o starenju jedva da i progovara.
Stoga je prava rijetkost pogledati dramu bez praznih retoričkih fraza, kojoj je u srži život. Paradoksalno je da takvu dramu postavlja izvaninstitucionalno kazalište Moruzgva, dosad uglavnom orijentirano predstavama komercijalnijega karaktera poput Mobitela, Mirisa lovine, Gole u kavezu i dr. Kako život plodne dramske spisateljice Nine Mitrović (1978.) neočekivan je obrat u njihovu repertoaru i njezinu stvaranju, vrijedan iz dvaju razloga – afirmira prezreni žanr i prezrenu temu. U maniri intimističke tragikomedije Mitrović gradi četvero živih likova čiji jezik i šale uvjerljivo odgovaraju njihovoj dobi. Njezini su likovi stari u vremenu koje se trudi tu starost sakriti. Neki su i dovoljno mladi, ali misle da su prestari. Emocionalno su slojeviti u posvemašnjoj praznini digitalnog doba. No, ono što ih čini bliskima današnjici jest zajednički osjećaj usamljenosti i žaljenja za propuštenim prilikama.
Pitanja koja otvara komad univerzalna su i filozofska, ali i društvena – živimo li život kakav želimo ili kakav drugi žele? Možemo li ponovno biti sretni? U životu kao i drami sve teče unutar domskih zidova te se isprepleće puls života u likovima medicinske sestre Suzane (Ane Begić) i štićenika doma Kekeza (Siniša Popović), utjelovljenja élan vitala, duboko nesretnoga Branka (Vinko Kraljević) i nesigurne Mile (Biserka Ipša). Režiju Ivana Lea Leme ne prati poletnost, nego pokušaj shvaćanja likova koji su čitavo vrijeme prisutni na sceni. Tome pridonosi jednostavna i funkcionalna scenografija Vesne Režić, suprostavljena monotoniji koja pomičnošću omogućuje dinamiku na sceni. Starci u domu nisu trivijalno patetični ili nemoćni, stoga Lemo shvaća da pokretačke sile drame leže u humorističnome potencijalu koji sugestivno izvire na površinu u prvome redu kod Vinka Kraljevića, čijem habitusu to ponajviše i leži.
Iznimno je hrabro u hrvatskoj drami danas napisati, ali i izvesti, zaokružen dramski tekst s toplim i neposrednim dijalozima, miljama udaljen od politike lijevih i desnih, fragmentiranja i intertekstualnosti prevladavajuće glavne struje. Institucionalna kazališta izgubljena u autorskim projektima, dramatizacijama proze i postmodernizmu, prepuštaju privatnim kazalištima brigu o hrvatskome dramskom pismu. Tako se zapravo smanjuju šanse njegova preživljavanja na sceni. Stoga ostaje pitanje kako je moguće da kazalište Moruzgva ima više sluha i etičnosti za građenje društvenog odgovornijeg repertoara, nego li velika zagrebačka kazališta u novoj sezoni?
Anđela Vidović