Prof. Predrag Marković: „Unatoč doniranim milijunima Francuzi još ne znaju kako će obnavljati katedralu“

U listopadu prošle godine objavljeno je kako je za obnovu Notre-Dame de Paris sakupljeno 705 milijuna eura. Fondacija LVMH istaknula se s najvećom cifrom od 200 milijuna. Slijedile su je Fondacija Bettencourt Schueller sa 150 (kojoj se pridružio L’Oréal s 50 milijuna) te Groupe Total i Kering (obitelj Pinault) svatko s po 100 milijuna. „Jako smo je voljeli. Ponovno ćemo je sagraditi…“ twittao je François Fillon, dok je trenutni predsjednik Emanuel Macron zapisao između ostalog „Tužan sam dok gledam kako gori dio nas“. Za to vrijeme su katolici diljem svijeta zazivali Gospu upomoć, a sav ostali svijet sa strepnjom gledao kako 15. 4. 2019. u plamenu nestaje jedna od najpoznatijih katedrala svijeta koja se od 1991. godine nalazi na popisu UNESCO-ve baštine. Godinu dana nakon, u izravnom obraćanju naciji predsjednik Macron obećao je da će unatoč zastoju radova prouzrokovanih pandemijom Covid-19 Notre-Dame biti obnovljena u roku od pet godina, odnosno do 2024. kada će Pariz biti domaćin Olimpijskih igara.

Nedugo nakon požara Francuski senat odobrio je vladin zakon o obnovi stradale katedrale, ali i dodao uvjet da obnovljena katedrala mora biti vjerna „posljednjem poznatom vizualnom stanju“. Jean-Michel Leniaud, francuski stručnjak za arhitekturu 19. stoljeća ističe kako se „katarza, egzorcizam ruševine i požara ostvaruju isključivo kroz vraćanje na ono stanje u kojem je katedrala bila prije požara“. Nadbiskup Aupetit u prvoj homiliji nakon požara posebno se osvrnuo na duhovni značaj katedrale, nasuprot u javnosti prisutnim pokušajima da je se svede samo na kulturno dobro. „Ova je katedrala rođena iz kršćanske nade koja vidi daleko iznad malog sebičnog osobnog života te uvodi u veličanstveni projekt na službu sviju, koji seže znatno iznad jedne generacije”.

Godišnjica ovog nemilog događaja povod je razgovoru s profesorom Predragom Markovićem, jednim od naših najvećih stručnjaka za gotičku arhitekturu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predaje od 1989. godine. Od 2009. godine u zvanju je izvanrednog profesora. U tom je razdoblju bio nositelj i izvođač brojnih kolegija koji obuhvaćaju vremenski period od 12 do 16. stoljeća. U ovo vrijeme lani profesor Marković bio je čest sugovornik različitih hrvatskih medija koji su javnosti htjeli približiti značaj ovog iznimnog spomenika.

Obraćajući se naciji na prvu godišnjicu požara u kojoj je stradala pariška katedrala Notre-Dame Emanuel Macron je obećao da će obnova katedrale biti gotova za 5 godina. Lani ste, nakon samog požara procijenili da će obnova trajati cijelo desetljeće. Sada kad je poznato što je sve uništeno u požaru i do koje mjere je li vam se ovo Macronovo obećanje čini kao realno predviđanje ili je riječ o populizmu? 

Da, tada sam, kao i mnogi drugi samo nagađao koliko bi to moglo trajati, jer se nisu poznavale prave razmjere štete koja je zadesila katedralu, i to je bilo, rekao bih nekako optimistično predviđanje. Predsjednik Macron je spomenuo 5 godina, ne samo zato što baš nije upućen u složenost obnove jednog takvog spomenika već iz jednostavnog razloga jer se 2024 godine u Parizu održavaju Olimpijske igre. Dakle tih pet godina nije bilo slučajno. Ako se samo tako gleda može se reći da je to više politički nego populistički pristup, premda se često to svodi na isto. Ipak mislim kako je u tom trenutku s tom izjavom predsjednik Macron htio prije svega postići dvije stvari – uliti Francuzima optimizam prikazujući posredno kako situacija nije tako složena i teška i drugo istaknuti vjeru u znanja i sposobnosti stručnjaka, i to ne samo francuskih, koji će na tome raditi.

Naravno u podlozi toga je i malo precijenjena vjera u svemoguću tehnologiju današnjice s kojom možemo i nemoguće, ali i inženjerska narav samih Francuza koji ne samo da su“ izmislili“ samu gotiku, već su je prije svih u Europi ponovo otkrili i obnovili sredinom 19.stoljeća. Ne zaboravimo, nije slučajno upravo Gustave Eiffel sagradio svoj čuveni toranj, a da ne spominjem TGV i druge tehničke inovacije po kojima su Francuzi poznati u svijetu. No da se vratim na vaše pitanje. Naravno, obnova će trajati puno duže od tih pet godina, jer problem izgradnje novog krovišta za sobom povlači mnogo teških i dalekosežnih odluka, a da ne govorimo o sanaciji svih ostalih dijelova građevine koji su izravno ili neizravno pogođeni tim požarom. Istina, katedrala u Reimsu, koja je bila bombardirana 1914. godine stradala je znatno više pa se obnavljala punih 20 godina pa bi netko mogao reći kako ovo nije tako težak slučaj… No možda će se katedrala u tom razdoblju osposobiti za redovnu službu i za turističke posjete, što valjda i jest zapravo bio cilj Macronove izjave.

Nakon nedavnog potresa u Zagrebu slika odlomljenog vrha njezina južnog tornja obišla je svijet. Požar u katedrali Notre-Dame uživo su pratile brojne televizijske kuće i portali diljem svijeta. Katedrale su simboli gradova i svjedoci njihove duge povijesti. Po čemu je Notre-Dame tako posebna?

Posebna je po tome, već samim time, što se nalazi u Parizu, glavnom gradu Francuske, jer da se slučajno neka druga francuska katedrala nalazi na njezinom mjestu – recimo ona iz Amiensa ili Reimsa – isto bi imala taj značaj – prva među jednakima. Možda je ipak značajnije, premda je to teško procijeniti, da je katedralu Notre-Dame na svoji način za čitav svijet besmrtnom učinio Victor Hugo preko svojeg romana Zvonar crkve Notre-Dame. S tom, kao što znate programatskom knjigom (htio je naime potaknuti Francuze na akciju spašavanja katedrale) generacije i generacije su odrastale tako da je ona postala uistinu dio kulturne memorije ali i baštine čitavog čovječanstva. Ona nam se jednostavno urezala u pamćenje i postala pojam za tu vrstu građevine – (the) Katedrala.

Ne morate znati ništa o gotici, niti o arhitekturi srednjega vijeka da bi cijenili katedralu Notre-Dame kao povijesni spomenik i „stvarno“ poprište događaja koji su opisani u romanu. Kao što danas mnogi turisti dolaze u Dubrovnik zbog serije Igre prijestolja, mnogi turisti žele vidjeti i crkvu oko koje se odvijala radnja jednog, istina, fikcionalnog ali za sve nas toliko stvarnog događaja. Nesumnjivo ima nešto i u njezinoj pojavi što privlači ljude više od nekih drugih, recimo „običnih“ katedrala. Mislim da je tu prije svega riječ o njezinom krnjem dvotoranjskom pročelju, odnosno ukupnoj zapadnoj fasadi, koja ima neki klasični kanon u oblikovanju – naime omjer njezine širine u odnosu na visinu je 1:1,5 s time da se donji dio, bez stršećih tornjeva može upisati u pravilan kvadrat! Uz to omjer horizontala i vertikala je lijepo izbalansiran tako da ovi naglašeni frizovi – donji s galerijom kraljeva i onaj gornji koji u vidu široke trake gustog mrežišta vizualno odvaja tornjeve od pročelja je postavljen po principu zlatnog reza.

Stoga je ona nešto poput Mona Lise – lijepa je za sve bez obzira na kulturnu tradiciju i nekakve osobne estetske preferencije. Kada govorimo o nekim posebnim crtama svakako treba spomenuti i njezin pitoreskni položaj – pred njom se otvara veliki trg, a uz to se nalazi na malenom „gradskom“ otočiću – Île de la Cité – koji prirodno oblikuje Seina, a tu je i činjenica da je dobrim dijelom gotovo u cijelosti vidljiva još iz velike udaljenosti.

Njezinoj privlačnosti pridonosi i njezina unutrašnjost. Ona je naime, relativno mračna, niskim arkadama, te bez nekih, donekle očekivanih elemenata – velikih vitraja s mrežištima i gustim „nečitljivim“ ukrasima od naglašenih rebara koja se preko službi spuštaju do stupova itd., onog aparata kakav se susreće u razvijenijim francuskim katedralama tzv. visoke ili kasne gotike – Chartres, Amiens, Rouen itd… Ovdje je sve pomalo suzdržano. Štoviše, gotovo minimalistički napravljeno – zidovi su istanjeni do krajnjih granica, kao i stupići bifora na galerijama, ali i gotovo svi drugi elementi arhitektonske dekoracije. Sve je zapravo reducirano ne samo u broju, već i u volumenu, odnosno plasticitetu tako da dominira više linearna nego reljefna kvaliteta artikulacije zida. Izgleda kako se taj nepoznati arhitekt poveo mišlju – „manje je više“ – stvorivši jedan elegantni i profinjeni prostor. Ona jest stvorila jedan poseban „pariški stil“ jer još se samo u okolici Pariza pojavljuje takva nježna, gotovo „kartonska“ obrada zida i jedna recimo to tako, lirska kvaliteta interijera. U svakom slučaju, sladokusci arhitekture znat će cijeniti taj napor i jednu posebnu poetiku koja u interijeru nudi Notre-Dame.

Govoreći o njezinoj važnosti svakako treba spomenuti i relikvije koje se u njoj čuvaju i koje na sreću spašene. Najviše se spominjala Kristova trnova kruna koja je prije Napoleonovog vremena bila u Saint Chapelle da bi je on vratio u Notre-Dame. Lani ste u jednom od intervjua napomenuli kako je vrijednost tih relikvija neprocjenjiva. Koje su se još vrijedne relikvije čuvale u riznici pariške katedrale?

Svakako tu treba spomenuti isposničku tuniku Svetog Luja, odnosno Luja IX kao i poznatu Parišku Bogorodicu – kip koji potječe iz 14. stoljeća. U riznici ima još dosta vrijednih relikvija ali one su, zbog poznatih događaja tijekom Francuske revolucije, u pravilu novijeg datuma.

Za vrijeme požara priželjkivalo se da se sačuva prepoznatljivo pročelje katedrale. Ono je specifično jer nije dovršeno. Kako to da za vrijeme velike „restauracije“ u 19. stoljeću Viollet-le-Duc nije intervenirao i nadogradio im kape?

Vrlo jednostavno – prije svega ta je „slika“ bila u toj mjeri posvećena tradicijom da bi bilo nakaradno je sada mijenjati. Vjerujem da mu to nije ni dolazilo na pamet. Osim toga, kako sam već rekao, i ovakvo „krnje pročelje“ je lijepo i harmonično samo po sebi te kao takvo posve dovršeno. On svakako nije htio uništiti taj sklad i tu ljepotu.

Kako je to rekao Alberti: „Ljepota je takva da joj ništa ne možeš dodati a ni oduzeti da ju ne poremetiš, zapravo uništiš.“

Toranj Viollet-le-Duca na križištu krovišta svojom je težinom pri padu je jako oštetilo taj dio krovišta. Poznato je da je on izgrađen u 19. stoljeću, ali je manje poznato da je Le Duc zapravo zamijenio onoga koji je na crkvi bio do 17. stoljeća. Kakva je sudbina njega zadesila?

Začudo, taj stari tornjić, kojega Francuzi jednostavno zovu flèche (strijela), stradao je na samom početku 17. stoljeća od vjetra ali i zbog činjenice da je izvorna drvena konstrukcija iz sredine 13. stoljeća u njemu istrulila. No on nije naglo pao nego se od tada polako počeo naginjati, tako da su ga krajem 18. stoljeća zbog opasnosti da padne jednostavno uklonili baš kao i vrh sjevernog tornja naše zagrebačke prvostolnice.

Puno se pisalo o originalnoj strukturi i naglašavalo se kako nikako ne bi bilo dobro da ona strada.

Za početak, treba znati kako je originalna struktura katedrale iz sredine 12. stoljeća, kada se počela graditi, izmijenjena jedno stoljeće kasnije i već u stilu visoke gotike malo modernizirala tako da su povećani prozori u crkvi. Umjesto onih okruglih „slijepih“ prozora kakvi se danas nalaze u transeptu, a koje je pronašao pa obnovio Viollet-le-Duc, onda su stavljeni veći prozori. Istovremeno u duhu tada tek nadolazećeg Rayonnant stila , tzv. „Zrakaste gotike“, prostor peterobrodne crkve je u donjem dijelu, po čitavom obodu proširen tako da su između kontrafora ugrađene kapele, možda najvidljivija izmjena se desila u vanjskom ukrasu.

Pojavile su se ogromne rozete na krajevima transepta – sada u ravnini s novim pomaknutim pročeljem, a vanjski vijenac novih kapela ukrašen je prošupljenim slobodnostojećim zabatima i brojnim fijalama. Jedna krhka i fragilna dekorativna opna koja daje „štih“ pariške rafiniranosti i elegancije – isto ono što se tada javlja u prekrasnoj Saint-Chapelle, a što zovemo „pariškim dvorskim stilom.“ Eto, da je to stradalo – to bi bio stvarno veliki gubitak. Na sreću stradali su samo vitraji iz 19. stoljeća (jer se olovo koje je držalo stakla jednostavno otopilo), dok su ove velike izvorne rozete iz 13. stoljeća ostale sačuvane. Na sreću nije značajnije stradao ni sav taj dekorativni ukras, koji je, naravno jedim dijelom ipak obnovljen u 19. stoljeću.

Inače, samo da znate, oni slikoviti garguji, zapravo u obliku fantastičnih čudovišta oblikovane vodorige (izljevi za kišnicu), a koji se nalaze na tolikim crno-bijelim razglednicama, fotografijama itd., nastali su prilikom obnove katedrale u drugoj polovici 19. st. vjerojatno baš po zamisli Viollet-le-Duca. U tom dijelu on si je malo pustio na volju da malo „dotjera“ katedralu na srednjovjekovni način (kada već nije mogao dovršiti tornjeve).

Stradalo krovište je jedan od najfascinantnijih elemenata ove građevine. Projekt datira iz 1840. Poznato je da je priprema za gradnju krovišta u srednjem vijeku bila dugotrajna i da je taj postupak vrlo neobičan. Kako je izgledao taj postupak?

Da, rijetko kada se govori o značaju i sposobnostima drvodjelja, majstora koji su projektirali i gradili te izuzetno složene konstrukcije jer su oni nekako uvijek u sjeni graditelja i klesara čija se djela vide pa im se možemo diviti. Slikovito rečeno, ti krovovi su bili nešto samo poput Eiffelovog tornja – gusta isprepletena mreža greda koje tvore vrlo otpornu i jaku strukturu koja ne samo da može nositi težinu krova, koji je, bio izuzetno težak sam po sebi (preciznije na krovu se do požara nalazilo 400 tona olova!), nego je ona trebala otprijeti jake udare vjetra. Zamislite samo koja je to površina koja je bila izložena olujama, vjetru, kiši… Naravno, takva majstorija nije bila moguća bez dobrog poznavanja samog materijala, u ovom slučaju hrasta, te dugotrajnog stoljetnog iskustva u njegovoj pripremi i obradi. Odabir posebne vrste, doba kada se taj hrast siječe, način njegova sušenja, a na kraju način na koji se ta nadogradnja trebala povezati sa zidovima, pa rješavanje njihovih međusobnih spojeva… A sve bez nekog matematičkog izračuna. Po znanju, vještini i stvarnom umijeću oni su uistinu bili vrhunski inženjeri svoga doba, jednaki ako ne možda čak i sposobniji od razvikanijih graditelja koji su radili s kamenom.

Brojne su katedrale tijekom povijesti stradale, neke su potpuno uništene u potresima, neke u požarima. U katedralama su se gradili čvrsti svodovi kako bi spriječili širenje požara. Prije 18. stoljeća nije bilo gromobrana, pa su požari bili češći. Kako su se još katedrale štitile od požara?

U osnovi svođenje crkava u srednjem vijeku događa se ne samo radi simboličkih razloga – svod otjelovljuje ideju Nebeskog svoda, te daje unutrašnjem prostoru jednu logičnu zaokruženost jer je gornja prostorna granica isto zidana i preko nje povezana s nasuprotnim zidovima i svim onim „aparatom“ koji se na njima nalazi, nego i zbog protupožarnih razloga. Kada izgori krovište – drvena konstrukcija koja nosi krov – onda svodovi u pravilu ostaju stajati jer ne gore. Oni i dalje povezuju zidove crkve i čuvaju njezinu konstrukciju odnosno statiku. Postoji čitav niz primjera takve pasivne protupožarne uloge same svodne konstrukcije, i to još od davnih, antičkih vremena, a kod nas je, po mom mišljenju, iz istih razloga odabran kameni svod za katedralu sv. Jakova u Šibeniku. Jeste li čuli da je ona ikada gorjela?

Do neke mjere su pasivno to mogle spriječiti samom kamenom konstrukcijom, odnosno minimiziranjem udjela drveta u gradnji. No, suštinski požar se nije mogao spriječiti, jer je to bila sudbina svih katedrala – da gore! Gotovo da nema neke starije europske katedrale koja nije tijekom svoje povijesti barem jedanput pretrpjela požar, a kako znamo neke su preživjele i više njih. Uzrok je mogao biti „iznutra“ kao sada – nepažnjom po svemu sudeći majstora koji su postavljali električne instalacije – a ranije nekom uljanicom, svijećom ili tijekom nekih popravaka koji su i tada zahtijevali prisustvo topline – recimo korištenje smole ili postavkom olovnih ploča. Ne treba zaboraviti ni mogućnost, koja je bila vrlo česta tijekom srednjega vijeka, ali i sve do modernog doba, da požar koji je izbio negdje drugdje u gradu – dođe i do katedrale te da i nju zahvati. Moramo imati u vidu da su sve do novijeg doba kuće u pravilu većim dijelom bile drvene i gusto natiskane pa je takav scenarij bio zapravo vrlo čest. Jedina obrana je bila da se pouzdaju u Božju zaštitu te da paze koliko je god moguće da otklone sve moguće uzroke koji bi mogli prouzročiti takvo što. A kao što ste i sami primijetili – protiv gromova se tada baš i nisu mogli učinkovito obraniti.

U slučaju Notre-Dame dobra je stvar i to što je krovište izgorjelo tako da se postepeno urušilo i nestalo – samo od sebe pa se misu uzrokovale veće štete kao sada u zagrebačkom potresu kada se vrh tornja odlomio te pao na krov i susjednu nadbiskupsku palaču uzrokovavši daleko veću štetu od svog vlastitog uništenja.

U svom djelo Les cathedrales de France iz 1914. poznati kipar Auguste Rodin donosi osebujnu osobnu viziju stanja francuskih prvostolnica na razmeđu 19. i 20. stoljeća kada su katedrale čeznule za obnovom. Često se zamjera Francuzima da se loše brinu o svojoj arhitektonskoj baštini i da je baš to prouzročilo požar. Notre-Dame je, kao i ostale francuske katedrale izgrađene prije 1905., u vlasništvu države. Crkva ju koristi i država od nje očekuje da ju i održava, dok s druge strane Crkva traži od države da kao vlasnik vodi računa o vlastitoj imovini. Nerazjašnjeni odnosi u upravljanju imovinom proizlaze iz zakona o odvojenosti Crkve i države s početka 20. stoljeća. Koliko ima istine u tom zamjeranju francuskoj državi da ne vodi brigu o svojoj baštini?

Mislim kako su takve primjedbe posve neutemeljene! Kao prvo morate znati da oni imaju toliko baštine da bi je polovicu lako mogli razdijeliti po čitavom svijetu a još bi im puno ostalo! Ne postoji tako bogata država koja može na neki idealan način skrbiti o tolikim spomenicima. Osim toga, mnogi su od njih u privatnom ili crkvenom vlasništvu, pa je valjda to i njihova briga. A ako su Francuzi o nečemu brinuli onda je to zasigurno crkva Notre-Dame. Dakle resursi pa i oni novčani nisu u pitanju (čak je sada skupljeno gotovo 1 milijarda € za njezinu obnovu!). Kada bi tako gledali onda ne bi postojala zemlja kojoj se ne bi mogle uputiti te zamjerke. I to daleko više nego u ovom slučaju. To bi bilo isto kao da kažete da Talijani nisu dovoljno skrbili o svojoj baštini pa im je potres oštetio i samu crkvu sv. Franje u Assisiju! To bi mogli reći i nama – pa kako ste to napravili vrh tornja katedrale kada se od ovog potresa urušio?

Nedovoljna briga ili skrb? Sigurno ne. Kao što vidite neke prirodne sile su jače od bilo kakvog našeg znanja i tehnoloških rješenja, i to je posve prirodno. Ne može se uvijek sve spriječiti. Osim toga, gdje smo sada u borbi s virusima? Čitav svijet je u karanteni, a medicina nam je možda i najviše napredovala od svih područja ljudske djelatnosti.

Koliko su radovi odmakli nakon godinu dana? Je li poznato u kojoj je fazi obnova?

Nažalost radovi nisu baš puno odmakli, katedrala je još sva u onim nagorjelim metalnim skelama i omotana plastikom, a započeti radovi su sada još usporeni s ovom situacijom oko koronavirusa. Zapravo, realno gledajući i nije se moglo puno više napraviti i to iz dva razloga – kao prvo posljedice su posredno uzrokovale brojne druge probleme, a ono što je još bitnije – tek treba odgovoriti na ključno pitanje – kako obnoviti katedralu. Zamislite, još uvijek nisu riješili kako će obnavljati ne samo krovište katedrale (starom ili novom tehnologijom – metalnim umjesto drvenim gredama u krovištu), nego ni onaj središnji tornjić na križištu! Zbog toga traju latentni sukobi između glavnog arhitekta za sve spomenike u Francuskoj i glavnog arhitekta katedrale i šefa obnove katedrale, bivšeg generala Jeana-Luisa Georgelina, kojeg je na to mjesto posebnog predstavnika i glavnog nadzornika radova na obnovi postavio sam predsjednik E. Macron (očigledno Macron je smatrao kako je problem ravan ratnom stanju, odnosno da se cilj – otvaranje katedrale do ljetnih Olimpijskih igara 2024. može postići samo ako se čitav proces bude vodio strogo vojnički, bez pogovora i suvišnih pitanja).

General J. L. Goergelin je nedavno rekao (nakon što je doslovce naredio glavnom arhitektu da šuti bar 6 mjeseci, tj. da s problemima i raspravama ne izlazi u javnosti) kako će konačnu odluku za ovaj tornjić donijeti tek 2021. godine. A što je s odlukama za ostatak katedrale? A gdje su idejni pa izvedbeni projekti, onda sama izvedba…. Usput, a to je ujedno odgovor i na vaše prvo pitanje, kada su prošli tjedan ponovo pitali generala J. L. Georgelina za onaj rok od pet godina kojega mu je zadao predsjednik Macron (očito to nije bila samo puka želja već i cilj zbog kojega je i general došao na tu dužnost), izbjegao je direktni odgovor te samo rekao kao “Sada ćemo trebati zasukati rukave i primiti se posla!”.

Za sada je prostor samo dijelom raščišćen i saniran, ali ne u potpunosti. Naime, sve ono olovo koje je bilo na krovu se rastopilo i razlilo po katedrali te oštetilo i/kontaminiralo sve u interijeru uključujući i orgulje koje su tek nedavno bile obnovljene, a kao što znamo olovo je otrovno. No još veću opasnost predstavljaju otopljene i savijene skele koje prijete da ugroze samu strukturu katedrale. One su se trebale ukloniti 22. ožujka ove godine. Tone i tone deformiranog, od vatre iskrivljenog i raspadnutog željeza sada destabiliziraju katedralu i prvi i najzahtjevniji zadatak će biti to pažljivo ukloniti. Do sredine prošlog mjeseca u katedrali se stalno nalazilo oko 100 radnika raznih struka, građevinara, arheologa, restauratora ali od tada ništa. Zanimljivo je da se u prošlu srijedu, točno na godišnjicu požara, prvi put nakon požara oglasilo i veliko zvono katedrale Notre-Dame “le Bourdon”, i to prvenstveno kao znak podrške svim onim radnicima, prije svega medicinarima, koji sada u ovim okolnostima rade, trpe i žrtvuju se da bi sve moglo koliko-toliko normalno funkcionirati. Ali to je zasigurno i potpora svim drugim Francuzima koji proživljavaju ovu tešku krizu (znamo da je ona među teže pogođenim zemljama).

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More