Cervantesov trg: Drugo lice ratničkog herojstva

Početkom prethodne 2018. godine napustio nas je Predrag Lucić, ali ne i njegova moćna riječ.

Obilježeni smo trgovima, istodobno nas privlače i odbijaju, volimo ih ili izbjegavamo. Teško je prema njima ostati ravnodušan, a još je teže ignorirati sadržaje koje posreduju – ah, sve te povijesne mijene. Nisu oni samo prostorna čvorišta. Mogu zaživjeti i u svijetu literature poput Cervantesova trga pokojnog Predraga Lucića (Jesenski i Turk, 2018), izazovnog i neobičnog djela u kojem su sabrane drame i songovi predanošću članova studija Viva Trudež: Viktora Ivančića, Ivana Lucića, Sandre Trumbić-Lucić i Borisa Dežulovića.

Cervantesov trg sadržava dvije cjeline – u prvoj je sabrano šest drama, a u drugoj je Mala kazališna pjesmarica. Između drama i songova redaju se tekstovi, zapisi i dojmovi o Lucićevoj poetici i o izvedbama pojedinih drama. Boris Dežulović tako u uvodnom tekstu piše o Nepoznatom Predragu – heroju ulice, Dino Mustafić o izvedbi Aziza na Splitskom ljetu 2017. Kokan Mladenović opisuje avanturu iz 2016. kada su postavljali u Kopru kultni strip Alana Ford u Lucićevoj preradbi. Tom je prilikom nastala potpuno nova epizoda Alan Ford – povratak otpisanih. Vito Taufer je opisao suradnju s Lucićem prisjetivši se stvaralačke energije uložene u adaptaciju komedije strasti i ludila, u zaigrani i napeti komad znakovito nazvan Istarske barufe, ”izvedene prvog dana ljeta 2107. na festivalu u Kopru”.

U osvrtu Lade Martinac Kralj postavljeno je ključno pitanje može li se Cervantesov trg prometnuti u Trg robova, i može li ta komična fantazija koja najbolje funkcionira u radiodramskoj formi progovoriti o transformacijskom srazu kada gradski trgovi postaju trgovi robova. O Lucićevoj nagradnoj predigri u šest prizora Kako se kalio Čehov Nenad Veličković je u popratnom tekstu upozorio na Novi vrli teatar koji se širi gradskim trgovima novih republika, i postaje trend u gotovo svim Republikama Tranzicijama. I na kraju dramskog ciklusa slijedi Prolog po Aristofanu, prolog koji bi trebao uvesti čitatelje u Lizistratu. O nepostojećoj, nenapisanoj, nedovršenoj komediji piše Sinan Gudžević.

U svijet songova dijaboličnih, nepredvidivih, farsičnih i dirljivih na svoj osobit način uvodi nas Viktor Ivančić tekstom o Lucićevim dezertercima. Ta sabrana i uređena Mala kazališna pjesmarica ispjevana je radikalno antiherojski, dosljedno demobilizatorski, borbeno antimilitaristički. Jednostavno rečeno ti songovi su, prema Ivančiću, ispisani u novoj dezerterskoj formi.

Gotovo svakom Lucićevom dramskom komadu i songovima u Maloj kazališnoj pjesmarici prethode ilustracije Alema Ćurina, koji je od samih početaka radio u izdavaštvu kao grafički urednik i povremeni tekstopisac, a veći je dio svoje karijere radio kao ilustrator ”u splitskom tjedniku Feral Tribune, od prvog do posljednjeg broja”. Trenutačno izrađuje ilustracije u Novostima.

Graničnu situaciju između života i smrti parodira Lucić u prvoj sabranoj drami u Cervantesovom trgu Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad. Taj dramski komad nastao je ”po motivima Pira malograđana Bertolta Brechta”. Sve se u njoj događa usred svadbe, uz zvuke raskošnog valcera, znakovitog plesa sjena i svjetlosti, razdraganih dama i nebrojene gospode prepuštene sirovim strastima i pečenoj prasadi. U jednom trenutku pojavio se neznanac, izronio je tamnoputi lik kao iznenađenje mladencima. Bio je to neki nepoznati svat, anonimac.

Aziz, tako li se zvao, stajao je nasred dvorane, gotovo nijem, tamnoputi lik znakovita imena. Na arapskom Aziz označuje omiljena i dragocjena čovjeka. Zapadnjacima, svatovima na Zapadu, to je u stvari ime drugog i drukčijeg, nepoželjnog i nepoznatog stranca, opasnog i prijetećeg, jednom riječju mrskog antipoda. Predodređen je da bude maskota, da zabavlja i nasmijava svojim egzotičnim podrijetlom.

I taj Nepoznati i dalje usred svatova pokorno stoji zbunjen, a zapadnjaci promatraju u čudu prijeteći i zazorno. Jednostavno, nije naš, ”put mu je nešto tamnija, a pogled nešto tužniji”, međutim Zapadu to ništa ne govori. Uhvaćen i pritiješnjen poput zvijeri ustuknuo je uplašen raskalašenom svatovskom družinom ”koja se natisnula oko njega /…/ i zastane u jednom napregnutom stavu, kao da će svaki čas prsnuti”. Ta je gesta bila dovoljna da u njemu prepoznaju prijetnju, ”on je stvarno u stanju raznijeti /…/ sve nas”. Terorist je to bez dvojbe, terorist koji svima prijeti. Aziz nakon što je stiješnjen, zastaje u šoku ”stavlja ruke na uši i odlazi do samog ruba…” i čini jedino što mu preostaje, donosi konačni kraj. Zapad se hrani stavljajući u prvi red mitska herojstva obmanjujući svoje podanike.

Virtuoznim parodiranjem u Alanu Fordu – Povratku otpisanih o trajnoj ugroženosti Lucić ”unovčuje strah” u svijetu koji žudi za sigurnošću. Vladajući i odgovorni na to računaju i odmah se proglašavaju spasiteljima proizvodeći paklenu nesigurnost prema potrebi. Ugroženi građani Zapada u panici na sve pristaju, i na pakao samo ”da bude naš”.

Neslaganja i brojni sukobi uznemiravaju zajedništva, no ostanu li sve te svađe u domeni lokalnih zajednica, dani će ih odnijeti u nepovrat. Kada se oni vlasni i moćni, ti nepoćudni treći umiješaju, dogodit će se pravi razdor i rasulo. Istarske barufe po motivima Goldonijevih Ribarskih svađa ironiziraju upravo takve svađe. Barufe žive u razlikama ispunjavajući ih dinamikom. Od srca se autor nasmijao nametnutim granicama i arbitražama, političkim, kulturološkim i identitetskim rezovima i podjelama. Struktura se oslanja na civilizacijsku vrijednost međusobnih prožimanja, ispreplitanja tradicija, običaja i jezika u Istri, koja smeta vladajućim strukturama.

Vladajući, ti moćni manipulanti, taj polusvijet, prezentan je u Trgu robova. U Ćurinovoj ilustraciji zamišljena Lucićeva trga, proteže se dijabolični trg s dvama licima, i svi su ekskluzivni elementi u njemu jasno označeni. Odozdo, pri dnu crteža trg je ispunjen razdraganim osmijesima turista nakićenih i opremljenih pomagalima svevidećim i sveznajućim. Odozgor, s visina, odjekuje smijeh poruge i prezira. Don Quijote i Sancho Panza s napuhanog balon-konja zagledani s nevjericom u licu čude se Zapadu uronjenom u politikantske iracionalnosti.

Teško se pomiriti s najezdom zakulisnog intrigantstva, mešetarenja i nasilja. Farsično je predstavljen Zapad, u prvom redu kao polusvijet koji općepoznatu i literarno tematiziranu fikciju Don Quijote zloupotrebljava politikantski ne bi li tako uvećali i učvrstili svoju moć. Intrigama i manipulacijama pretvaraju sve ispod sebe, ispod pijedestala vladalačkog, u roblje od danas do sutra, riječ je o roblju novog doba.

Literarna iznimnost Don Quijotea za njih ništa ne znači sve dok se ne pretvori u tržišni jezik. Zato se ne smije dopustiti da pojedinac ostane ”zalupan u tu književnost”. Svi građani koji tim trgovima hode moraju postati praktični, a to znači da Don Quijote ne smije i neće nikada više nikome pasti s neba tek tako. Čim se nešto slično dogodi, čim se pojavi kakav lektirni naslov odmah ga treba pretvoriti u korisno ”dobro cijeloga grada”, a služinčad svemu tome treba da vjerno i odano služi. 

Hoće li kazališta diljem tranzicijskih trgova u takvom praktičnom svijetu preživjeti kao prava kazališta ili će se predati u ruke tržišta na raspolaganje Republici Tranziciji? Lucić ne odgovara, nego ismijava i uprizoruje tu svakodnevnu farsu. Stvarnost Cervantesova trga nepredvidivo se transformira u Trg robova, ne zna se gdje je granica, početak ili kraj, te Kako se kalio Čehov raznim trgovima. Kalio se nagradnom predigrom u šest prizora. Ili kako to Ćurin vidi u svojoj ilustraciji tematizirajući Tri sestre staklena pogleda zaustavljena u čežnji za nedostižnim središtem.

Strši tek melankolična poza, a iznad sestara visoko i daleko šire se falusne kule i razbacane babuške. U krupnom planu leži odbačeni plišani medo kadriran u zaprepaštenom grču, ”u fundusu, među starim kulisama”. I sestre su ostale među starim odbačenim kulisama, i ništa se tu više ne može jer iznad fundusa sigurno stoje kao ukopane stamene muške noge u crnom, moćne i ohole. Cijeli je prizor pao za slobodu tržišta, pao je za novi vrli teatar.

U šestom dramskom komadu Lucić proturatno progovara iz pozicije Aristofanove Lizistrate, koju prati Ćurinov provokativan crtež žene nasred puta, između ognjišta i žudnje u pasivnom iščekivanju osakaćenih muževa s bojišta. Ona sjedi na kamenu gola i prezrena, ali na njezinoj glavi je ratnička kaciga. Istodobno se falus nadvija prijeteći i fiksirajući glavu žene. Naglašene ratničke emocije ukočeno u stavu iščekivanja poziraju, ali ništa ne čine, ostaju na pokušaju i želji.

Ispisane pjesme i deseterci u drugome dijelu Cervantesova trga pozivaju sve da se ne daju i da postanu dezerteri jer jedino će tako rat mrijeti i ”ovaj dugi, dugi put”, neće ih više predvoditi, kako to stoji u Ćurinovoj ilustraciji, konjanik ljut polomljene desnice koji iz tame izranja s mrklom zastavom u ljevici. Zloslutno se nad njim crnina širi i vije, a on vođa revolveraš grčevito se pridržava za stijeg smrti ususret. Lucić je uvijek u tekstovima i stihovima galamio na ratne huškače, na strvinare ljudskih duša ne bi li plam mržnje ugasio.

Cervantesov trg dramatično svjedoči o turobnom vremenu ogrezlom u strahovima i mržnjama.

Piscu dokumentarizam u tom slučaju nije bio dovoljan: ”Vjerujte, panceri, željeznoj materi/ da hrabrost je kuraž od ovce”. Riječi su to iz života izmanipuliranih i prevarenih, i u tim se riječima otkriva drugo lice ratničkog herojstva. Zna ona biti bliska i tiha, a kad zatreba, kad je pitanje života i smrti, postaje gruba ta pjesnička riječ – prosta jasna, jednoznačna, dezerterska.

Lucićeva satira ustraje na antiratnom i antiherojskom, farsično zaskače pojedinca, u oči se zalijeće i ne da mu da samouvjereno maršira u okrvavljena i mračna herojstva. Razotkriva i razobličuje brojne Cervantesove trgove.

Lucić je poznavao moć manipulacije, koja opstaje planiranim i ciljanim zavođenjima širih razmjera. Autorskom ih gestom detektira i virtuoznom igrom riječi ogoljuje do kosti.

Odabranim literarnim postupcima ironizira i pojačava općeprihvaćena značenja, u prvom redu preuveličavanjima, ponavljanjima, iskrivljavanjima, oduzimanjima i dodavanjima značenjskih jedinica sve dok se ne raspukne ono što zastrašuje, što diže paniku i drži sve u pokornosti.

Kad se pozicionira na primjer fraza Stop the War! u brutalnu stvarnost Shop the War!, i kada ratne mešetarije krenu ”na veliko i malo”, i kada se počinju raspadati po malo iz opsjenarstva u lapidarnu činjenicu to izgleda ovako: ”En gros/ En groš/ En grob!”.

I kako na kraju prečuti poruku:

Sačuvaj glavu, ostani živ

Uzalud mrtvi mačeve drže

I žale se kako svijet im je kriv

I kažu svijet da je kužan i gubav

Jer živi dalje…

A tko im je kriv, zar ja što sam živ ili si ti kriv čitaoče što nisi živ onako kako se očekuje? Tko će sve to znati, tko ako ne literarni Cervantesov trg Predraga Lucića, koji bez uvijanja otkriva drugu stranu medalje, otkriva ono što je skriveno od očiju naviknute na ponuđene i gotove sadržaje.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More