Predrag Finci: Sve što sam napisao intimno mi pripada

Predrag Finci je rođen 1946. godine u Sarajevu. Filozofiju studirao u Sarajevu, Parizu (kod Mikela Dufrenna) i Freiburgu (kod Wernera Marxa). Magistrirao 1977, a doktorirao 1981. Bio profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 1993. godine živi u Londonu, gdje je do odlaska u mirovinu 2011. radio kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u (University College London). Predrag Finci je član Exile Writers Ink (London), Društva pisaca BiH i članosnivač P.E.N.-a BiH. Objavio je trinaest knjiga. Knjiga Osobno kao tekst, u izdanju zagrebačkog Antibarbarusa, povod je ovog razgovora.

U jednom intervju ste izjavili :”u mladosti sam priželjkivao da nigdje ne odem, da se bavim svojim poslom, da izgradim kuću u mahali, da se oženim i dobijem djecu i da tu, po prirodnim zakonima, sa svojima do svog kraja budem. Nije bilo tako.” Je li odlazak iz Sarajeva bilo prvo “odrastanje” za vas?

Odlazak: Gubitak, prekid, rana, ali i odluka da počnem nanovo.

Što vam je danas Sarajevo?

Grad u daljini, uspomena, “nekad bilo”…

Tekst o tuđini kao i Sentimentalni uvod u estetiku kao da su homage vašemu “bivšem” životu?

Sentimentalni uvod u estetiku jest, jer govorim o mnogim ljudima koje sam poznavao i kroz priče o njima pokušavam objasni što je estetika, a Tekst o tuđini je zapravo knjiga “tuđih riječi”, parafraza, citata, kolaž tekstova pisaca koje volim spojen s onim što sam čuo od mnogobrojnih emigranata i dobrovoljnih ili prisilnih izbjeglica, dakle intertekstualnost u punom smislu te riječi.

Tekst kao “spašavanje” ili “recikliranje / sublimiranje” života?

Ne bih rekao ni jedno ni drugo, jer ja vjerujem da je tekst za pisca sam život, da je tekst piščeva egzistencija na drugi način, da pisac u tekstu nanovo, još jednom živi.

Što se još ima za reći o poziciji “stranca”? Ili, recimo ovako: što je dobro u toj ulozi?

Dobro je da čovjek ostane sam sa sobom. Kao “stranac“ nađe se na “brisanom prostoru”, bez “zaleđa”, bez podrške prijatelja i zaštite obitelji i ne može više ni na koga osloniti do na sebe sama. A tada se do kraja mora suočiti s onim što uistinu jest i što sam može.

U knjizi Osobno kao tekst tvrdite da je osobno dovoljno za pisca no nedovoljno za filozofa ,koji može iskazivati sebstvo, no ne želi suditi o osobnome. Možete li pojasniti, iako na prvu djeluje kao da je jasno.

Pisac može da se ispovijeda, da piše o svojim ljubavima, doživljajima, osobnim zgodama, a filozofu takvo što nikada i nikako ne može biti dovoljno, jer nastoji pokazati što je istina za sve i sviju, a ne neka njegova ili njena istina. Pisac može da brine samo o sebi samom, o svojoj subjektivnosti, filozof uvijek govori o biću i svijetu, o onome što objektivno jest.

Koji vid pisanja je vama najvažniji, intimniji, da ne kažem – najosobniji?

Sve što sam napisao intimno mi pripada. To možete reći za svakog koji se posvetio bilo kojem obliku pisanja, svako tko piše primjereno svojim najdubljim uvjerenjima, uvidima i odlukama. Kažu da Husserl nije mogao ni spavati kada bi pokušavao naći odgovor na neki problem u svojoj fenomenološkoj filozofiji. Svakom filozofu svako njegovo pitanje, ma kako bilo apstraktno, intimno pripada i postaje njegovo životno pitanje.

Neko novo zagrebačko izdanje nas očekuje? Uskoro?

Ja zapravo gotovo isključivo objavljujem u Hrvatskoj iz svih mogućih razloga. Tako će, nadam se, biti i s mojim novim knjigama. Naklada Breza je odavno najavila izlazak moje knjige Čitatelj Hegelove Estetike, ali nikako, i pored velikog truda, obavljenih svih tehničkih priprema, sjajnih recenzija i značaja same Hegelove estetike, ne može da nađe novce za ovu moju neuobičajenu interpretaciju estetičkih gledišta ovog velikog filozofa. Poslao sam nedavno i Izdanjima Antibarbarus novi, golemi rukopis pod naslovom Estetička terminologija, tekst u kome diskutiram temeljna pitanja estetike i umjetnosti. Ova knjiga bi, barem kada je estetika u pitanju, trebala biti moja “završna“ knjiga.

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...