Prazna gnijezda: Treba li vrijeme zadržati ili ga pustiti?

Sa navršenih 18 sam otišla na studij u Zagreb iz rodnog Splita, kao i mnogo mojih vršnjaka, nije bitno iz koje generacije. Predivan je to osjećaj, napokon mogu sve što poželim (”a kao prije nisam mogla”), cijeli mi je svijet na dlanu, a pomakla sam se samo tristotinjak kilometara od svojeg doma. Logičan slijed događaja; srednja u manjem gradu, studij u velikom, posao u možda još većem. Samo je nebo granica…

I tako svaka tri mjeseca, opetovana scena; karta za AP Imotski kupljena, mama i tata me dočekuju, pola sata prije nego bus treba doći već su na kolodvoru, gledaju u more i brodove. Napokon iziđem iz uskuvanog busa, uzmem torbu u koju stane roba za tri dana (uvijek sam kratko doma, jer me čeka nešto bitnije za obavit u Zagrebu). Mama me izgrli, pogleda kao sam oaza usred pustinje i pregleda kao vestu iz Zare kojoj po zadnji put povjerava šavove da vidi je li čitava.

Moja dječja soba je sva boje marelice, oblijepljena fotkama prvih nastupa, plesnih skokova, sretnih prijateljstava, mace Luce koje više nema. U prvi tren je tiha i pusta, miriše po čistim lancunima i plišanim životinjama koji ustrajno sjede tu po policama već nekih dvadesetak godina, zajedno sa knjigama Žila Verna, Karla Goldonija i braće Grimm,…

Nakon tri dana ludog rasporeda; sve se mora i želi stići, rodbina, bakice, najdraže frendice i izlasci, karta AP Imotski opet u ruci, kufer kapaciteta od tri dana je puniji, u njega je stalo još pet dana sira, pršuta, keksiju i ostale mamine dote. Idem natrag za Zagreb, bus je malo manje uskuvan, ljudi malo tiši, motaju se obveze po glavi, pogled prema dvije najdraže sitne figure koje su se razmahale u želji da me pozdrave sa najviše ljubavi i otpreme u njima ‘daleki’ Zagreb.

Fotografkinja Dona Schwartz je bila inspirirana sličnom temom kad je radila svoju novu seriju fotografija. Zabilježila je roditelje u napuštenim sobama svoje djece. Svaki roditeljski par ima isti izraz lica, sličnu posturu tijela, drže se zajedno u toj sobi koja je pretrpana knjigama, plišanima, uspomenama, a zapravo je pusta.

Dona ima vlastitu obitelj od šest članova. Njen je stan uvijek u kaosu, jedni dolaze drugi odlaze, svakodnevne obveze, doručak, večera, ručak. Nikad mira. Pomislila je kako će sve izgledati kad se to promijeni, jer je znala da taj ‘kaos’ ne traje vječno. Taj prijelaz u životu jedne obitelji je veoma bitan i za neke bolan.

‘Što napraviti sa napuštenom sobom, ostaviti je kakva je, ili preurediti, osvježiti. Zadržati vrijeme, ili ga pustiti?’, pita se Dona.

Neki roditelji ostave dječje sobe netaknutima, dok ih neki preurede po vlastitim željama. Svako se sa tom promjenom nosi na svoj način. Schwartz hvata roditelje u napuštenim sobama, neki od njih su tek od nedavno u novoj situaciji, neki se već godinama vesele blagdanima i praznicima.

Donu je počeo zanimati osjećaj roditelja kad ih djeca napuste. ‘Je li prazno gnijezdo preplavljeno osjećajem olakšanja, tuge, radosti ili tjeskobe i nostalgije? Postaju li te sobe netaknuti habitati vlastite djece, ili prostori u kojem se skladište stvari?’

Antonia Matković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...