Povratak Mani Gotovac na mjesto intendantice splitskog HNK

Ispijao sam polako kod sebe u Plitvičkoj bocu ukusnog Badelovog brendija. Sad sam si ga mogao priuštit, stara mi je za položeni ispit prebacila na račun tri tisuće kuna.

Doduše, morao sam slušati žalopojke kako je oni njezini u đakovačkom Domu zdravlja tjeraju u mirovinu, kako stari ništa ne radi i kako bi uskoro mogli spasti na prosjački štap. Predložio sam joj neka štalu preuredi u privatnu ordinaciju i tamo prima pacijente na crno.

Oko podne je do mene svratio Čadež. Pod rukom je držao “De profundis” Oscara Wildea. Ravnodušnim glasom rekao je da ga je intendantica HNK-a Ana Lederer tužila na sudu, nešto u stilu povreda časti, ugleda.

– Šta ćeš sad? – Natočio sam mu brendi.

– Ako me osude, neću imat za platit kaznu. Morat ću u bukaru.

– Boli te kurac. Imat ćeš hranu, krevet. Moći ćeš na miru pisati novu zbirku poezije. I opet će te u “Jutarnjem” puknut na naslovnicu, slikat će te kako u zatvorskoj pidžamici jedeš zdjelu pure prelivene satarašem, taj snažan kontrast znat će naglasiti majstorski fotograf Jutarnjeg Vjeko Skledar. On je uspio postići na onoj naslovnici knjige i da Davor Butković nalikuje na Elvisovog sestrića iz Iowe.

– Da sam bar prema svemu otvoren kao novinar Dražen Ilinčić, u ćeliji bih za pare plesao na štangi. Zaradio bih više nego za čitavu godinu piskaranja po “Jutarnjem”. Imam lijepo oblikovane listove, vidio si uostalom… – Čadež je nadušak ispio brendi.

–  Jergović će popizdit od ljubomore – nastavio sam ga nabrijavat. – On u zatvoru može završit jedino ako u krivolovu u Vukomeričkim goricama praćkom pogodi polumrtvu vjevericu u pak. A i tad si s parama od “Angelusa” bez beda može platit jamčevinu. Koliko god to želio, nikad neće moć ispast patnik, uznik i žrtva trulog sistema.

– Oćeš navečer sa mnom na promociju Mani Gotovac? Nadopunjeno izdanje memoarsko-fikcionalne knjige “Fališ mi”?

– Ma, ne znam… Gledao sam je neku večer u “Osmom katu”. Afektira o ljubavi, požudi i strasti gore od Sandića. Čovjek bi rekao da od žara ljubavi oboje sagorijevaju više od svih svijeća na mirogojskom groblju zajedno, od tih se njihovih izljeva osjećam kao da sam se nalizao muhosernih stakalaca s licitarskih srca što ih kod nas u Đakovu prodaju na kirbaju.

– Otkad ti gledaš “Osmi kat”? Pa ta emisija je postala Trbovićkin servis da ljude podsjeća kako je bila cura od Olivera Frljića koji je jučer na gostovanju u onoj Stankovićevoj ubuđaloj emisiji djelovao kao usukani miš protjeran iz smočnice Bozanićeve pučke kuhinje – Čadeža je počela hvatati njegova poslovična zloba.

– Cura… – promrmljao sam. – To mi je u današnje vrijeme jebena fora kod urbane ekipe. U “Jabuci” se na šanku spoji dvoje ocvalih četrdesetogodišnjaka i bez kompleksa se poslije nazivaju cura i dečko. A “dečku” već zbog razlohane prostate kapa iz pimpeka ko iz pokvarene pipe. Mora četri put dnevno mijenjat gaće da pred novom “curom” bude potpuno čist.

– A “curi” se, dok se u preuskim kožnim hlačama razbacuje u “Jabuci” na The Cure, podbradak trese ko panceta na dalmatinskoj buri – nadovezao se Čadež kojem je brendi malo popravio raspoloženje. – Nego, jesi čuo novi trač iz kazališnih kuloara?

Čadež je razjapio usta poput Nele Eržišnik.

– Navodno je Don Ivan Grubišić nekad kao sjemeništarac tamo u Splitu bio platonski zaljubljen u tada vrlo mladu, nesputanu Mani Gotovac.

– Onda je možda zbog nje i počeo pisati one za jednog svećenika, prilično buntovne kolumne u nekadašnjoj “Nedeljnoj Dalmaciji” – detektivski ću pronicljivo. – Samo da ona primijeti kako je vješt na peru i kako i on zna prkositi crkvenim vlastima. I da će se zbog njega oteti iz zagrljaja kojekakvih muškaraca koji vonjaju na žvakaće gume za odvikavanje od duhana.

– Ali ona ga nikad nije zapazila, ona je sa svojim ljubavnicima trčala u Pariz, a on je u svojoj fratarskoj ćeliji  tjedan za tjednom revno ispisivao kolumne za “Nedjeljnu” – nastavio je Čadež u maniri Doktora Watsona na glas slijediti tok mojih deduktivnih zaključaka.

– Evo, sad mu se smiješi da postane i splitski gradonačelnik – osmjehnuo sam se prednjim, pomalo karijesavim zubom. – U tom slučaju, vratit će Mani u splitski HNK, odmah će nju staviti za intedanticu, i ona više neće morati lutati od jednog do drugog grada kao nesmirena lastavica.

– Neće morati izvikivati anarhističke parole u kamere NOVE TV. Naučit će se mirnom, tihom životu. U splitskom HNK-u ona i Grubišić zajedno će postavljat predstave duhovnog sadržaja.

– I pomoći smućenom, nesretnom Filipu Šovagoviću da se otrese onih svojih otužnih, nikom shvatljivih drama apsurda i da počne pisati nešto što ima glavu i rep i što slavi Stvoritelja i svijetlo.

– Ah, da, kako će sve biti lijepo ako Don Grubišić za koji mjesec postane splitski gradonačelnik… – Uzdahnuo je feminizirano Čadež.

Tako, pomislio sam, uzdiše lezbijska spisateljica Nora Verde dok svojoj mladoj, zadarskoj gimnastičarki na Valentinovo šapuće eseje Virginije Walter Wolf prevedene i objavljene u infoteci Ženskih studija. Ako će Čadež tako uzdisat u bukari, brzo će na svojoj koži osjetit o čemu to točno u svojim “Pederskim pričama” pripovijeda spisatelj i književni kritičar Gordan Duhaček.

Do šest navečer popili smo čitav Brendi i bocu “Simfonije” koju sam imao u frižideru.

– Ajmo na Mani, njezine promocije ne prolaze bez dvadeset litara crnjaka i ribica koje naruči da dostave iz “Fife” u Splitu – nagovarao me Čadež.

Pješke smo iz Plitvičke krenuli prema gradu. Dok smo prolazili Runjaninovom, na nebu je nešto zabljesnulo i Čadežu je na vojničku šiltericu pao komadić kometa veličine bebine šake. Kratko je zajaukao, trljajući tjeme.

– Bog mi nešto poručuje… Očito ne želim da se prepustim dekadenciji na promociji Mani Gotovac… Ona se pred TV kamerama bez imalo stida klanja paganskim, lažnim bogovima Erosu i Amoru, govori da je bila preljubnica i da je za nju biti strasno zaljubljen iznad svake vjere i religije. Da, tako je… – mrmoljio je Čadež poput obraćenog Raskoljnikova. – Bog me želi u zatvoru da tamo kao Oscar Wilde zavolim Krista i okajem svoju bogohulnu zbirku pjesama “Liječeni katolik.hr”. Da, u zatvoru ću napisati svoj ispovijedni “De profundis” koji će biti puno bolji i složeniji od Šovagovićeve zbrkane ispovijesti “Život je gluh” na koju se javnost potpuno oglušila!

– Mogli bi u tom slučaju otići u pivnicu Tomislav, imam para – predložio sam. – Tamo u ovo vrijeme kasno objeduje osnivač Medijale, demonolog i slikar Miro Glavurtić. On bi nam mogao najbolje pojasniti mističko značenje meteora što se ovih dana sručuju na zemlju… I to baš u vrijeme kad je Benedikt 16. odstupio sa funkcije i ostavio svijet bez pape.

Dok smo užurbanim korakom grabili prema pivnici “Tomislav”, prisjetio sam se Čadežovih stihova iz “Liječenog katolika hr.” koji su mogli biti ključni za odgonetku ovog misterioznog, upravo elektromagnetskog pada komadića meteorita baš na Tomičinu glavu:

Toliko često i toliko intezivno sanjam da letim

 da je ta vještina postala stvaran dio moje osobe.

 Nisam ptica, ne mašem krilima,

 nego više lebdim,

 na elektromagnetski pogon uma.

 

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More