prvo slovo kulture

Na mladima kazalište ostaje

”Baš me žderete svi skupa.”

Ivo, Povratak

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. prestaje postojati Eurokaz kao festival te se okreće produkcijama predstava beskompromisnijih autora i ”udomljavanju” studentskih produkcija. Jedna od tih studentskih produkcija, koja zaslužuje širu pozornost, jest Povratak modernističkoga svestranog dramatičara Srđana Tucića u režiji Arije Rizvić, studentice prve godine diplomskoga studija kazališne režije i radiofonije. Predstava je nastala u suradnji s mentorom Brankom Brezovcem te koprodukciji s ADU-om i Hrvatskom kućom. Tematske slojeve ubojstava, preljuba i razočaranosti zaokružene monologom starca Dake, rakijom i đerdanom Rizvić otvara suvremenom gledatelju neprestano ga okružujući antagonizmima ljudske okrutnosti i nježnosti te glazbom Monteverdija i znakovnim banalnostima.

Tucić je djelovao u dva prostora (Hrvatska i SAD) i dva vremena, tj. na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. U Zapisicima. Iza kulisa hrvatske politike, primjerice Iso Kršnjavi navodi kako je autor ”sasvim primitivan i nenaobražen”. Njegova prva drama, jednočinka Povratak, kojom stječe ugled, postavljena je u zagrebačkom HNK-u pod intendanturom Stjepana Miletića. Nakon početnoga uspjeha objavljuje niz dramskih tekstova i pokušaja sklon nekritičnosti. U njegovim je dramama prema Antoniji Bogner-Šaban  prisutan nepomirljivi spolni antagonizam između muškarca i žene, koji dovodi do emocionalnoga sloma, ubojstva ili smrti. Povratak uz Truli dom i Buru stoga se nadaje kao konkretizacija Tucićevih modernističkih nazora, koja su nerijetko opterećena dosadašnjom recepcijom.

Foto: Eurokaz

Rizvić početni veseli i opušteni ugođaj drame otvara nijemim ekspresijama, gestama i formom lip synca te prvi dijalozi bivaju izgovoreni nakon petnaestak minuta kada seoski mudrijaš Daka (Žarko Potočnjak) najavljuje tragična i krvava zbivanja. Protagonist Ivo (Jasmin Telalović) neostvaren je i višestruko tragični lik. Laži, pijančevanja, Jelin (Tesa Litvan) preljub i Katino (Suzana Nikolić) svodništvo razbijaju sve njegove iluzije o povratku doma i stjecanju materijalnoga bogatstva. Vraća se fizički slomljen i neupotrebljiv jer je prodao vlastitu ruku kako bi izbavio obitelj iz neimaštine. Za razliku od izvornika, lik Jele tu nije oblikovan poput seoske kokete koja se olako podaje Stanku (Marin Klišmanić) za novac. Gledatelj nema jednoznačnu percepciju poravnavanja računa, nego postupno uviđa da su okolnosti važnije od crno-bijeloga profiliranja.

Pripreme za Božić u seoskom domaćinstvu ne donose traženi mir te pojačavaju dolazak tragičnog. Melodramatični i teatralni prikaz Ivina samouništenja Rizvić predočuje gestama i simbolima time naglašujući ekspresionističke tendencije Tucićeva dramska rukopisa. S jedne je strane njezino čitanje svježe, eksperimentalno i vizualno dojmljivo, a s druge pak dosljedno, precizno i nimalo pretenciozno. U takvim se inovacijama krije podjednaka važnost glazbe (Antun Toni Blažinović), scenografije (Stjepan Filipec Ges), kostima (Mina Petra) i pokreta (Kasija Vrbanac).

Nerijetko su studentske, a nekad i učeničke, produkcije dojmljivije od profesionalnih jer su iskrene, odmaknute i odvažnije od onih glavne struje. Jedini je problem što premalo igraju. Zahvaljujući Eurokazu, Povratak ima šanse preživljavanja na sceni. Tucić pripada zanemarenoj hrvatskoj dramskoj baštini, a Rizvić je pokazala kako se nešto prošlo i zaboravljeno itekako može dojmljivo i napeto uprizoriti bez odsklizavanja u nedorečenost i šumu simbola. Općepoznata je činjenica redateljska kriza, stoga je možda pravo vrijeme da se naša kazališta odvaže na rizik gledanja u budućnost. Nema mnogo utjehe u razmišljanju o nekoć bogatim kazališnim poetikama ako nemamo održivu budućnost.

           Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...