Povratak u dolinu gejeva

Slušao sam na repeat stihove Gorana Bareta: «Depresija, bolesna kuja koja spava mi na grudima». Osjećao sam se prljavo nakon one prerane ejakulacije sa Srpkinjom Becom u Vili Arko. Nisam smio pustiti da me navlači za penis, trebao sam se zadržati na razmjeni cjelova.

Ona je prekjučer otišla natrag u Beograd. Ostavila mi je broj moba, adresu, pozvala me da dođem u Beograd kad bude književni festival Krokodil, imam kod nje zagarantiran smještaj. Bila je nonšalantna, kao da joj je sve ono što se između nas dogodilo gore u Društvu pisaca značilo manje od rezanja hladetine na krsnom slavlju nekog susjeda u Gornjem Milanovcu.

Ugasio sam Bareta i krenuo čitati pjesmu Maria Suška, «Odrastati s grijehom». Pjesnik je u njoj dovodio u pitanje bit seksualnosti; njegov pjesnički subjekt smatrao se «proizvodom grijeha» jer ga je majka začela «dok je još u gimnaziji bila».

Od toga mi je bilo malo lakše. Možda i bolje da se u Vili Arko nisam dospio u izravnom spolnom aktu sjediniti s Becom. U tom slučaju postojala bi mogućnost da se rodi neki novi pjesnik koji bi se poslije pred kolegama u Društvu pisaca vilonovski hvastao da je proizvod grijeha.

Začuo sam kako mi netko baca kamenčiće o prozorsko okno. Navirio sam se i dolje na ulici ugledao pisca Srđana Sandića. Onim me svojim nazalnim glasom upitao ljutim li se još na njega nakon svađe na Interliberu. Odvratio sam da se ne ljutim i pozvao ga gore.

Sa sobom je donio dnevne novine «21 stoljeće» koje su prije neki dan počele izlaziti.

–         Ovo nam može postati izvor love! – rekao je, oblizujući se kao žaba koja je uhvatila mušicu.

Dao mi je da  ih prelistam.

–         Djeluju mi jadnije od onog «Metro expressa» što se prije četiri, pet godina besplatno dijelio kod nas u Đakovu – izrekao sam prvi dojam.

–         Tek su na početku… – branio ih je Sandić. – Ali pogledaj, imaju rubriku «Zid» Romana Bolkovića i šaljivi prilog «Bijesna zebra». Bijesna zebra, haa-haa-haa, kaj nije to ful otkačeno! – smijao se Sandić.

–         Bolji mi je Bolković od Bijesne zebre – natuknuo sam.

–         Dobro, to se zna, Bolković je the king of lions – Sandić će. – Obožavam ga. On tako dobro objedinjuje kršćanstvo i kabalu. Meni je on onaj pljunuti mason Settembrini iz Mannovog «Čarobnog brijega». U svojim maštarijama često se s njim valjam u dubokom snijegu, a onda poslije, naparfemirani, u plemićkim kostimićima kao iz Kubrickovog filma «Barry Lyndon» jedemo neku finu, egzotičnu juhicu u dobro zagrijanom sanatoriju i raspravljamo o plodonosnoj šizofreniji svetog Pavla i sporimo da li je to uopće bila šizofrenija.

–         Što, skinuo si s interneta maturalni rad na temu Thomas Mann i snijeg?

–        Možeš ti bit posprdan, ali pisanja nema bez erudicije – samozadovoljno će Sandić.

–         Spominjao si neku zaradu…

–         Da… Evo, u «21. stoljeću» nasljednica Marije Jurić Zagorke, Diana Pečkaj Vuković počela je u nastavcima objavljivati ljubavni roman «Povratak u Dolinu sunca». To je prozni nastavak one njezine TV-sapunice «Dolina sunca» koju smo Aleksandar Hut Kono i ja pratili na našim pidžama partijima.

–         Kakve to veze ima s nama?

–         Žensku treba prosvijetlit. Malo ju je pregazilo vrijeme. Ne možeš danas imat dobar ljubavni roman bez gejeva… – objašnjavao je Sandić . – Mislio sam da joj na brzinu skucamo jednu pilot gej-scenu, pa ako joj se svidi, poslije njezinu zaradu dijelimo lapo-lapo. Ponudit ćemo joj se kao ghost writeri. Moramo brzo djelovati, željezo se kuje dok je vruće. Zato sam i došao, da odmah nešto nadrkamo na papir. Ja nisam baš inspiriran, nije ni Aleksandar Hut Kono. Možda ćeš ti bit sretnije ruke. Uostalom, tebi je lova potrebnija više nego svima nama zajedno. Moći ćeš si za Božić kupit nakurnjak u obliku vreće Djeda Mraza.

–         Mogu probat.

Uzeo sam podlistak s prvom epizodom «Povratka u Dolinu sunca».

– Dobro, ubacit ću malo guzoljubnih scena.

– Ja ću za to vrijeme pisat oštri odgovor Tomislavu Čadežu na onaj njegov napad na dramaturginju Ivanu Sajko. Već sam davno to obećao sastavit, al nikako a uhvatim vremena.

Preletio sam pogledom Pečkajin roman u nastavcima. Onda sam pošmrkao par lajni spida koje mi je za tri para krvavica u petak ostavio neki diler sa Šolte; upoznao sam ga u KSET-u na slušaonici grupe Joy Division. Lik se više ložio na domaću hranu nego na drogu.

Popio sam još par čaša «Simfonije» i krenuo pisat u laptop marke Fujitsu Siemens:

 

POVRATAK U DOLINU SUNCA, NASTAVAK DRUGI

NASLOV POGLAVLJA: PONEKAD SE MORAMO POVINUTI  DA BI SAZNALI KAKO JE TO PRIMATI

Eva se popela na brežuljak zeleniji od žabljeg hrpta po kojem je njezin budući suprug Kristijan svakodnevno planinario kako bi bio u što boljoj kondiciji za prvu bračnu noć. Eva ga je željela iznenaditi. Nosila mu je sendviče sa sejtanom i bocu punu svježe izvorske vode iz njihovog ekološki čistog Jablanova.

Na vrhu brežuljka Eva u prvi mah nije ugledala nikog osim mlade srne koja je odmah dražesno odskakutala nekamo dalje, prema šumi. Od tog su joj prizora zasuzile oči; bila je dirnuta i u duši sretna kao nikada do sada. Sve  joj je napokon krenulo; život u prekrasnom gradiću, puna novčarka, osim sinusa dobro zdravlje i skori brak s njezinim voljenim Kristijanom…

Ali, gdje je Kiki? Kako to da nije ovdje na brežuljku? Pa rekao je da će… U tom trenutku Eva je iz obližnjeg šumarka začula neko potmulo stenjanje.

Prišuljala se bliže izvoru tog neobičnog zvuka. U prvi mah pomislila je da to neki lovokradica u zamku uhvatio onu preslatku srnu. Ona će je osloboditi, bila je odlučna Eva, i pokazati tom lovokradici gdje je mjesto mučiteljima životinja…

Zakoračila je u šumarak. Pred prizorom koji je ugledala, došlo joj je da krikne od bola. Njezin Kristijan strasno se, oslonjen o hrast, ljubio sa lovočuvarem Jojom. Joja je pohotnim pokretima prolazio kroz Kristijanovu nageliranu kosu. Kristijan je pak sa oba dlana obuhvatio lovočuvareve guzove i stiskao ih jako.

«Kristijane!», zavikala je Eva.

«Ah, tko je to, što se događa…», trgnuo se Kristijan  iz ljubavne omame.

Lovočuvar Joja i dalje ga pohlepno cjelivao po neobrijanim obrazima.

«Makni se, ti ludi Joja!», grubo ga je odgurnuo Kristijan, praveći se kao da je radilo o lovočuvarskoj sačekuši… 

 

Nisam znao kako nastaviti dalje. Spisateljski žar naglo mi je ugasnuo. Ali i ovo mi se već činilo sasvim dovoljno za prvu pilot scenu. Neka to Diana Pečkaj Vuković pogleda, pa ako joj se svidi, pisat ću dalje i opravdat naslov poglavlja: «Ponekad se moramo povinut da bi saznali kako je to primat». Kristijan bi se i nakon vjenčanja s Evom potajno nastavio sastajat s lovočuvarem Jojom. Njih dvojica isprobali bi u idućim nastavcima sve erotske poze iz gej Kama sutre.

Pružio sam Sandiću laptop.

–         Nije loše za početak – rekao je nakon čitanja. – Moglo bi se to dobro razradit. Sviđa mi se uvođenje gej lovočuvara. Malo sam se i napalio… Dobro si to sastavio za nekog ko se nikada nije roknuo s nekim muškim… Fakat, već te dugo to želim pitat: jel bi tebi bio neki veći hejt bed opalit se s tipom? Bilo kojim… Na primjer s voditeljem Dnevnika Nove TV Sašom Kopljarom, on mi prvi pada na pamet.

–         Daj ne jebi, to je bivši muž od moje profe sa Filozofskog, Matanovićke – otresao sam se. – Bolje mi pokaži kako ide tvoj odgovor Čadežu.

–         Samo ovo sam uspio sastaviti… – Pružio mi je blok.

Uz neke črčkarije koje su predstavljale nešto između banane i polumjeseca, na kojima bi mu pozavidio i sisački slikar Marko Tadić, velikim štampanim slovima bilo je ispisano:

Kazališni priučeni nadri-kazališni kritičar Tomislav Čadež pred širokom, malograđanskom publikom želi uzvisiti sebe tako što će bombastičnim rečenicama popljuvati druge, mnogo talentiranije i pametnije od sebe. Taj sindrom u našoj je hrvatskoj kazališnoj kritici poznat još od vremena nepametnog Rudolfa Ivanovića Maixinera koji je drame mladog Krleže pljuvao na način da je Krležu malograđanski  ismijavao zbog slabe formalne naobrazbe. Svima nam je još dobro poznata ona njegova zajedljiva primjedba izrečena Krleži, da je «put od domobranske vojarne do Gornjeg grada prilično strm».

–         Kako ti se čini? – upitao me Sandić pun strepnje.

–         Nije loše. I ovdje je do izražaja došlo znanje koji si stekao surfanjem po Wikipediji.

–         Učiti, učiti i samo učiti, kako kaže moja mentorica i stručnjakinja za bračni par Krleža-Kangrga! – Sandić se zadovoljno nacerio i zatalahao nožicama po zraku kao da pedalira nevidljivim, basarijansko-miloradpavićevskim borhesijansko nebeskim triciklom.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More