Potresan film o djevojci koja se nije usudila progovoriti

Posljednje tjedne mjeseca prosinca prvenstveno vežemo uz veselo blagdansko raspoloženje te idilična obiteljska okupljanja i upravo je zbog toga zanimljivo je da su producenti i distributeri filma Šuti, koji je premijerno izveden 26. srpnja na Festivalu igranog filma u Puli, odlučili film pustiti u kino distribuciju upravo u ovom periodu.

Okruženi smo okićenim trgovima i ulicama, šarenim svjetlima, mirisima kuhanoga vina te veselim pjesmicama koje stvaraju iluziju sretnog života i pokušavaju zasjeniti probleme kojima obiluje svakodnevnica. Barem dijelom svakoga od nas zahvaća iluzija potpune sreće i blagostanja. Postoje brojni tipovi iluzije, a jedna od njih je iluzija nepostojanja stravičnih životnih priča. U jednoj takvoj iluziji živi i prosječni potencijalni gledatelj ovoga filma. Živi u iluziji da je tužna priča koju scenarist i redatelj Lukas Nola donosi na filmsko platno u njihovoj okolini nemoguća.

Proučavajući dokumente Nola je naišao na nevjerojatnu priču mlade žene koja je u svojih dvadesetak godina života pretrpjela silno nasilje i to u svojoj vlastitoj obitelji. Zaintrigiran tom pričom odlučio ju je podijeliti s publikom. Publici će vjerojatno radnja ovoga filma djelovati kao da je spojena od nekoliko priča iz crne kronike. Mučno je prihvatiti da se radi o fabuli temeljenoj na istinitoj priči. Centralni lik ove priče je Beba (Tihana Lazović), djevojka koja je odrasla u siromašnoj obitelji uz bolesnu majku (Lana Barić), oca alkoholičara kratkih živaca (Milan Pleština) te mlađeg brata (Bernard Tomić), kojeg u afektu ubija njegov vlastiti otac.

U filmu se kao literarni motiv pojavljuje bajka Hansa Christiana Andersena Ružno pače. Bajka je to koju Beba čita uz bolesnički krevet svoje majke. Također u jednoj od rijetkih, uvjetno sretnih sekvenci ovoga filma, majka Bebu vodi do jezera u kojem joj pokazuje divnog bijelog labuda. Zasigurno u nadi da će poput ružnog pačeta iz priče i njezina kćer jednom uspjeti pronaći sreću i mir i postati divni bijeli labud.

Nakon smrti majke njezina se životna situacija naglo pogoršava kada u njezin život ulazi kriminalac, i vjerojatno makro, Paulić (Enes Vejzović). Svjedoči ubojstvima i biva silovana. Čini se da je odlaskom u školu (ili popravni dom) izvučena iz kruga obiteljskog nasilja u kojem je odrasla te da će pronaći sreću s Mirkom (Živko Anočić), tattoo majstorom iz popravnoga doma. Za njega se i 27. prosinca 2003., u visokom stadiju trudnoće, uda. Na trenutak se čini da je postala labud, međutim već na svadbi se vidi kako je i dalje okružena nasilnicima i pijancima. Situacija kulminira kad shvati da njezin muž Mirko, osim što nju tuče, zlostavlja i njihovu kćer.

No Beba ne progovara, ona o problemima šuti i jedini izlaz nalazi u svojoj vlastitoj smrti i u nadi da će se njezina kćer progovaranjem o problemu iščupati iz zatvorenog kruga nasilja u kojem se nalaze. Zasigurno je bio izazov ovu priču prenijeti na film i osmisliti način na koji ju izložiti, pazeći da pritom ne podsjeća na društveno-angažiranu reklamu o obiteljskom zlostavljanju i općenito nasilju nad ženama i djecom, već da posjeduje sve elemente filmske umjetnosti.

Na samome početku filma nalazimo se u sadašnjem vremenu filmske stvarnosti iz koje imamo dojam da Beba, otkrivši da joj muž zlostavlja kćer i ne uzmogavši se uspješno suprotstaviti mužu, izlaz iz problematične situacije pokušava naći u samoubojstvu te ubojstvu kćeri puštanjem plina od bojlera u kupaonici. Sadašnje vrijeme filmske stvarnosti prekida flash back sniježne svadbene večeri čije slavlje biva prekinuto kada Mirkov mutno-poslovni suradnik Šimića (Bojan Navojec) u kupaonici pokuša silovati Jelenu (Ksenija Pajić), nekadašnju Bebinu učiteljicu (ili socijalnu radnicu, o.a. iz filma se ne da iščitati njezina točna funkcija). Nakon flashbacka i najavne špice slijede tri epizode ili poglavlja, svaki odmičući sve dalje u Bebinu prošlost.

U prvoj epizodi naslovljenoj Mirko doznajemo kako je Beba počela izlaziti s Mirkom u kompleksu popravnoga doma u kojemu uči kuhati te da joj je u Lepoglavi od infarkta preminuo otac. Druga epizoda naslovljena Tata donosi objašnjenje zbog čega joj je otac bio u Lepoglavi. Odnos brata i sestre koji u ovoj epizodi nalazimo naginje ka incestuoznom odnosu, što je najmanji dio problema ove epizode koja počinje jednoga vedroga dana, a završava kišom te dvostrukim ubojstvom i silovanjem. Osim scene na bazenu s Mirkom, jedini sretni trenutak ovoga filma nalazi se u epizodi naslovljenoj Mama, u kojoj prije smrti majka Bebu grli pokazujući joj labuda. Nakon tri epizode koje su skakale u prošlost nasilja nad Bebom i nasilja koje Bebu okružuje, film se na kraju vraća u sadašnjost filmske stvarnosti u kojoj Beba pronalazi mir u smrti. Međutim, u smrt ne povede i svoju kćer već ju šalje k Jeleni da progovori o svom problemu te da se barem ona pokuša spasiti iz straha i nesreće kojom je bio okružen Bebin život i život njezine majke.

Iako je film pun nasilja i s toga mučan, u filmu nije mučno gledati nasilje jer je ono kadrirano na način da stvara kod gledatelja prvenstveno mučnu mentalnu sliku, a tek usputno vizualnu sliku. Bojom, osvjetljenjem, autorskom glazbom i kadriranjem ovaj film ulazi u psihu svoga gledatelja i stvara u njemu osjećaj nelagode i depresije ili želje za promjenom života ljudi koji su okruženi nasiljem. Nasilje i smrt u filmu povezano je s noćnim scenama te vremenskim neprilikama, kišom i snijegom. Kroz cijeli film boje su zagasite. Izblijedjelu plavu i crvenu boju nalazimo na zastavicama i znaku zabranjeno pušenje na zidu bazena te na slavini u kupaonici. Žarke se boje pak pojavljuju tek u tri scene, kada Beba kroz prozor učionice gleda Mirka kako igra košarku, kad lakira nokte na nogama u zabačenoj ruševini te kad ju majka zagrli nakon što joj pokaže labuda. To su ujedno i jedine tri scene u kojima se nalazi toplo svjetlo. U filmu nailazimo i na druge scene snimane u eksterijeru po danu, međutim u osvjetljenju tih scena nema toplog svjetla, već je svugdje prisutna hladna korekcija. Osvjetljenje, koje uvelike pridonosi atmosferi filma balansira između prirodno motivirane rasvjete i chiaroscura, kojim poput film noirea postiže mračniju, pesimističniju atmosferu.

Kadar koji pomalo odskače od ostale estetike ovoga društveno angažiranoga filma je kadar u kojem Paulić, nakon smrti Bebine majke u njihovoj kući sjedi na kauču na kojem je umrla Bebina majka te prstima iz staklenke s kompotom jedne višnje. Kadar je to koji podsjeća na trećerazredne gangsterske filmove i iznimno iskače iz ostatka filma. No, on u konačnici ne remeti snagu ovoga filma, kojega se, ukoliko ste spremni izdržati 86 minuta nasilja, isplati pogledati.

Snaga ovog filma prvenstveno leži na sjajnoj glumačkoj podjeli i uvjerljivim i odmjerenim glumačkim ostvarenjima ansambla kojeg predvodi Tihana Lazović. Gotovo je nevjerojatno da u ovome filmu, koji bi sadržajno bez problema mogao prebjeći u sferu patetike, nje nema. Pokazavši svoj glumački i pjevački talent i rad na kazališnim daskama u ispitima na Akademiji dramske umjetnosti te u predstavi Nemirne noge, Tihana Lazović u ovom je filmu pokazala svoju vještinu filmske glume i nevjerojatnu odmjerenost u cijelome nizu emotivno osjetljivih scena. Njezino ostvarenje već je nagrađeno nagradom Breza za najboljeg debitanta na festivalu u Puli. Na istome je festivalu nagrada pripala i Lani Barić za najbolju sporednu žensku ulogu, a nagrađeni su i Slaven Zečević za montažu, Jura Ferina i Pavao Miholjević za glazbu, Dubravka Premar za ton te Julijana Vušković za masku.

Frana Marija Vranković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...