Potresan film o djevojci koja se nije usudila progovoriti

Posljednje tjedne mjeseca prosinca prvenstveno vežemo uz veselo blagdansko raspoloženje te idilična obiteljska okupljanja i upravo je zbog toga zanimljivo je da su producenti i distributeri filma Šuti, koji je premijerno izveden 26. srpnja na Festivalu igranog filma u Puli, odlučili film pustiti u kino distribuciju upravo u ovom periodu.

Okruženi smo okićenim trgovima i ulicama, šarenim svjetlima, mirisima kuhanoga vina te veselim pjesmicama koje stvaraju iluziju sretnog života i pokušavaju zasjeniti probleme kojima obiluje svakodnevnica. Barem dijelom svakoga od nas zahvaća iluzija potpune sreće i blagostanja. Postoje brojni tipovi iluzije, a jedna od njih je iluzija nepostojanja stravičnih životnih priča. U jednoj takvoj iluziji živi i prosječni potencijalni gledatelj ovoga filma. Živi u iluziji da je tužna priča koju scenarist i redatelj Lukas Nola donosi na filmsko platno u njihovoj okolini nemoguća.

Proučavajući dokumente Nola je naišao na nevjerojatnu priču mlade žene koja je u svojih dvadesetak godina života pretrpjela silno nasilje i to u svojoj vlastitoj obitelji. Zaintrigiran tom pričom odlučio ju je podijeliti s publikom. Publici će vjerojatno radnja ovoga filma djelovati kao da je spojena od nekoliko priča iz crne kronike. Mučno je prihvatiti da se radi o fabuli temeljenoj na istinitoj priči. Centralni lik ove priče je Beba (Tihana Lazović), djevojka koja je odrasla u siromašnoj obitelji uz bolesnu majku (Lana Barić), oca alkoholičara kratkih živaca (Milan Pleština) te mlađeg brata (Bernard Tomić), kojeg u afektu ubija njegov vlastiti otac.

U filmu se kao literarni motiv pojavljuje bajka Hansa Christiana Andersena Ružno pače. Bajka je to koju Beba čita uz bolesnički krevet svoje majke. Također u jednoj od rijetkih, uvjetno sretnih sekvenci ovoga filma, majka Bebu vodi do jezera u kojem joj pokazuje divnog bijelog labuda. Zasigurno u nadi da će poput ružnog pačeta iz priče i njezina kćer jednom uspjeti pronaći sreću i mir i postati divni bijeli labud.

Nakon smrti majke njezina se životna situacija naglo pogoršava kada u njezin život ulazi kriminalac, i vjerojatno makro, Paulić (Enes Vejzović). Svjedoči ubojstvima i biva silovana. Čini se da je odlaskom u školu (ili popravni dom) izvučena iz kruga obiteljskog nasilja u kojem je odrasla te da će pronaći sreću s Mirkom (Živko Anočić), tattoo majstorom iz popravnoga doma. Za njega se i 27. prosinca 2003., u visokom stadiju trudnoće, uda. Na trenutak se čini da je postala labud, međutim već na svadbi se vidi kako je i dalje okružena nasilnicima i pijancima. Situacija kulminira kad shvati da njezin muž Mirko, osim što nju tuče, zlostavlja i njihovu kćer.

No Beba ne progovara, ona o problemima šuti i jedini izlaz nalazi u svojoj vlastitoj smrti i u nadi da će se njezina kćer progovaranjem o problemu iščupati iz zatvorenog kruga nasilja u kojem se nalaze. Zasigurno je bio izazov ovu priču prenijeti na film i osmisliti način na koji ju izložiti, pazeći da pritom ne podsjeća na društveno-angažiranu reklamu o obiteljskom zlostavljanju i općenito nasilju nad ženama i djecom, već da posjeduje sve elemente filmske umjetnosti.

Na samome početku filma nalazimo se u sadašnjem vremenu filmske stvarnosti iz koje imamo dojam da Beba, otkrivši da joj muž zlostavlja kćer i ne uzmogavši se uspješno suprotstaviti mužu, izlaz iz problematične situacije pokušava naći u samoubojstvu te ubojstvu kćeri puštanjem plina od bojlera u kupaonici. Sadašnje vrijeme filmske stvarnosti prekida flash back sniježne svadbene večeri čije slavlje biva prekinuto kada Mirkov mutno-poslovni suradnik Šimića (Bojan Navojec) u kupaonici pokuša silovati Jelenu (Ksenija Pajić), nekadašnju Bebinu učiteljicu (ili socijalnu radnicu, o.a. iz filma se ne da iščitati njezina točna funkcija). Nakon flashbacka i najavne špice slijede tri epizode ili poglavlja, svaki odmičući sve dalje u Bebinu prošlost.

U prvoj epizodi naslovljenoj Mirko doznajemo kako je Beba počela izlaziti s Mirkom u kompleksu popravnoga doma u kojemu uči kuhati te da joj je u Lepoglavi od infarkta preminuo otac. Druga epizoda naslovljena Tata donosi objašnjenje zbog čega joj je otac bio u Lepoglavi. Odnos brata i sestre koji u ovoj epizodi nalazimo naginje ka incestuoznom odnosu, što je najmanji dio problema ove epizode koja počinje jednoga vedroga dana, a završava kišom te dvostrukim ubojstvom i silovanjem. Osim scene na bazenu s Mirkom, jedini sretni trenutak ovoga filma nalazi se u epizodi naslovljenoj Mama, u kojoj prije smrti majka Bebu grli pokazujući joj labuda. Nakon tri epizode koje su skakale u prošlost nasilja nad Bebom i nasilja koje Bebu okružuje, film se na kraju vraća u sadašnjost filmske stvarnosti u kojoj Beba pronalazi mir u smrti. Međutim, u smrt ne povede i svoju kćer već ju šalje k Jeleni da progovori o svom problemu te da se barem ona pokuša spasiti iz straha i nesreće kojom je bio okružen Bebin život i život njezine majke.

Iako je film pun nasilja i s toga mučan, u filmu nije mučno gledati nasilje jer je ono kadrirano na način da stvara kod gledatelja prvenstveno mučnu mentalnu sliku, a tek usputno vizualnu sliku. Bojom, osvjetljenjem, autorskom glazbom i kadriranjem ovaj film ulazi u psihu svoga gledatelja i stvara u njemu osjećaj nelagode i depresije ili želje za promjenom života ljudi koji su okruženi nasiljem. Nasilje i smrt u filmu povezano je s noćnim scenama te vremenskim neprilikama, kišom i snijegom. Kroz cijeli film boje su zagasite. Izblijedjelu plavu i crvenu boju nalazimo na zastavicama i znaku zabranjeno pušenje na zidu bazena te na slavini u kupaonici. Žarke se boje pak pojavljuju tek u tri scene, kada Beba kroz prozor učionice gleda Mirka kako igra košarku, kad lakira nokte na nogama u zabačenoj ruševini te kad ju majka zagrli nakon što joj pokaže labuda. To su ujedno i jedine tri scene u kojima se nalazi toplo svjetlo. U filmu nailazimo i na druge scene snimane u eksterijeru po danu, međutim u osvjetljenju tih scena nema toplog svjetla, već je svugdje prisutna hladna korekcija. Osvjetljenje, koje uvelike pridonosi atmosferi filma balansira između prirodno motivirane rasvjete i chiaroscura, kojim poput film noirea postiže mračniju, pesimističniju atmosferu.

Kadar koji pomalo odskače od ostale estetike ovoga društveno angažiranoga filma je kadar u kojem Paulić, nakon smrti Bebine majke u njihovoj kući sjedi na kauču na kojem je umrla Bebina majka te prstima iz staklenke s kompotom jedne višnje. Kadar je to koji podsjeća na trećerazredne gangsterske filmove i iznimno iskače iz ostatka filma. No, on u konačnici ne remeti snagu ovoga filma, kojega se, ukoliko ste spremni izdržati 86 minuta nasilja, isplati pogledati.

Snaga ovog filma prvenstveno leži na sjajnoj glumačkoj podjeli i uvjerljivim i odmjerenim glumačkim ostvarenjima ansambla kojeg predvodi Tihana Lazović. Gotovo je nevjerojatno da u ovome filmu, koji bi sadržajno bez problema mogao prebjeći u sferu patetike, nje nema. Pokazavši svoj glumački i pjevački talent i rad na kazališnim daskama u ispitima na Akademiji dramske umjetnosti te u predstavi Nemirne noge, Tihana Lazović u ovom je filmu pokazala svoju vještinu filmske glume i nevjerojatnu odmjerenost u cijelome nizu emotivno osjetljivih scena. Njezino ostvarenje već je nagrađeno nagradom Breza za najboljeg debitanta na festivalu u Puli. Na istome je festivalu nagrada pripala i Lani Barić za najbolju sporednu žensku ulogu, a nagrađeni su i Slaven Zečević za montažu, Jura Ferina i Pavao Miholjević za glazbu, Dubravka Premar za ton te Julijana Vušković za masku.

Frana Marija Vranković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More