Potraga za bijelim kitom u Greti

Gorke suze Petre von KantTreba sad to otvoreno priznati i glasno reći – Greta se pretvorila u najfrekventniji izložbeni prostor u Zagrebu. Nekako su to uspjeli.

Otvaranje novih, raznorodnih izložbi tamo se u nekom suludom ritmu odvija gotovo svaki drugi dan, sve buja od neke energije, ljudi tamo uvečer dolaze kao nakon duge zime jeleni na pojilo. Kroz komentiranje izloženih radova ostvaruju se čak i prijateljstva, poneka ljubavna veza. Ne čudi što su neki Gretu, i još više kolnik ispred Grete, prozvali Berlinom za siromašne.

U zadnja dva tjedna bio sam tamo valjda na osam otvorenja, ali tek ova zadnja, sinoć otvorena izložba Vedrana Perkova Apsolutno ništa me, baš ono oborila s nogu i nagnala da isučem pero i zabilježim dojmove.

Ušao sam oko pola devet u Gretu s onim nelagodnim osjećajem koji me obuzima čim kročim u neku galeriju – da ću, prije nego odem do šanka po gemišt, morat reda radi pogledat izložbu, potrošit po cirka deset sekundi pred svakim izloženim radom. Ali dočekali su me prazni zidovi, kao da sam ušao u vojničku ambulantu. Nigdje čak ni raspela. Jednog od redovnih posjetitelja Grete, Čuleta, pitao sam:

– Čekaj, ništa nije izloženo?

– Ne. Pa izložba se zove Apsolutno ništa – dosta upućeno mi je odvratio. – Imaš samo ove bijele papire po stropu.

Mnogi bi rekli, to je već stoput isfurano. Pa i LET 3 je snimio album Tišina bez ijedne pjesme. Ali Perkov je iskusan umjetnik koji osjeća, povezuje se s prostorom u kojem izlaže. On poput biljke penjačice kroz jedva vidljive sisaljke isisava srž iz galerijskih zidova. Nakon maratonskih otvorenja raznih izložbi, on je lucidno procijenio da bi jedan lagani intermezzo baš dobro legao izmorenom, redovnom posjetitelju. Dakle, svima nam je pružio da dođemo popiti koju čašicu na otvorenje, ali oslobodio nas je obaveze da gledamo i komentiramo izložene radove. Tek je sramežljivo polijepio tu hrpu snježno bijelog papira po stropu, što isto nije bio mali trud, sigurno teže od krečenja stropa.

Pred ponoć, kad su dubrovačke umjetnice na šanku uz piće naručile i Oliverovu pjesmu Trag u beskraju, podigao sam pogled prema stropu. Ti namreškani papiri gore u tom su mi se trenutku učinili baš kao to beskrajno more o kojem pjeva Oliver. Zapravo bijelo more koje se nalazi iza, odnosno onkraj onog pravog, plavog mora. To je to bijelo more koje te vodi u beskraj. Nije ni čudo da su neke kulture svoje mrtve u čamcima porinule u more, pa nek plutaju dok čamac ne dođe do te granice plavog i bijelog mora.

Da, ti bijeli, namreškani papiri na stropu Grete zapravo su matično more Moby Dicka, pomislio sam ispijajući osmi gemišt. Perkovu je pošlo za rukom ono što nije kapetanu Ahabu: kao Šeks Gotovinu, locirao je matično stanište bijelog kita. Čudno, pomislio sam još, da Dick na engleskom znači kurac, a kit, odnosno kita, na hrvatskom ima isto skaredno značenje.

Dakle, dođite u Gretu… Ako ste dobri, možda između tih namreškanih papira ugledate Moby Dickovo oko. A ako ste zločesti može vam se dogoditi da od čitavog Moby Dicka ugledate samo njegov sićušni dick. Odnosno, apsolutno ništa.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More