Postinternetsko svežderstvo i njegove usamljene zvijezde

Treći album Austina Posta, poznatijeg pod umjetničkim imenom Post Malone ”Hollywood’s Bleeding” nastavlja uzlaznu putanju prošlogodišnjeg proboja s megapopularnim ”Beerbongs & Bentleys”.

Osim skoro pola milijuna primjeraka prodanih u prvom tjednu, važno je istaknuti nevjerojatan broj streamova, 365 milijuna ukupno, a to je najbolji rezultat pojedinačnog albuma u tekućoj godini. Time je zapečaćena njegova reputacija kralja streaminga, no ona nije iznenađujuća kad se uzme u obzir estetika i raspon njegove glazbe, koja iz albuma u album zvuči sve preciznije, lukavije i pametnije kalibrirano za digitalne platforme.

Od sedamnaest pjesama samo jedna prelazi trajanje od četiri minute, a dobar dio njih se zaustavlja ispod ili oko tri. Ta naizgled efemerna informacija upućuje na to da je Post jako dobro upoznat s poremećajem pozornosti koji muči suvremenu publiku. Osim toga, pjesme su sve više zamišljene kao transžanrovske pop-vježbe koje podjednako naglasak stavljaju na pjevanje i repanje, a glazbene elemente posuđuju od svega i svačega u rasponu od trapa, preko indieja, pop-punka pa sve do arena rocka osamdesetih.

Kao i za većinu pripadnika generacije Z, tako je i za Posta glazba slagalica različitih utjecaja u kojima pamtljivost refrena igra daleko veću ulogu od žanrovske čistoće. No, ne bi bilo pošteno okarakterizirati Posta samo kao glazbenog ili kulturnog lešinara, a to mu se zbog imidža izravno posuđenog iz afroameričke urbane kulture često zamjeralo. Bez obzira na oportunističko uskakanje u gotovo svaki zamislivi stilski vlak, riječ je o poprilično talentiranom vokalistu i izvođaču.

”Allergic”, primjerice spaja doo wop vokalne stilizacije, natruhe indie i pop-punk elemenata s ultramodernom, ponosno digitalnom produkcijom. Razina eklekticizma netipična za nominalno hip-hop izvođača ne treba previše čuditi, uzevši da su mu na albumu glavni suradnici multiinstrumentalisti i producenti Louis Bell i Andrew Watt, dvojica multižanrovskih hitmejkera čiji su otisci na skoroj svakoj Billbordovoj listi u posljednjih tri do četiri godine.

Za razliku od prvijenca ”Stoney” iz 2016. te ”Beerbongs & Bentleys”, ”Hollywood’s Bleeding” se niti ne trudi biti shvaćen kao hip-hop ostvarenje jer svjesno ulazi u pop-rap vode koje najviše odgovaraju sposobnostima autora. Premda se na ranijim albumima pokušavao predstaviti kao probavljivija verzija emo repera poput Lil Peepa i XXXTentaciona, čak i relativno nedavno na singlovima poput ”Better Now” ili ”Rockstar”, ovaj je album prepun poletnih pjesama za daleko širi krug publike od one koja osjeća adolescentsku tjeskobu. Pjesme poput “”A Thousand Bad Times”, ”Circles” ili ”Goodbyes” pune su patosa, žalopojki o slavi, samoći i neshvaćanju, ali su glazbeno izdignute pažljivo osmišljenim pop senzibilitetom koji podjednako cilja na digitalne i radijske platforme.

U tom spletu različitih, ali ipak logičnih i očekivanih stilskih utjecaja našlo se mjesta i za jedno veliko iznenađenje. ”Take What You Want” osvježenje je formata stadionske rock balade, upotpunjeno s ni manje ni više gostovanjem Ozzyja Osbornea na refrenu i kratkim gitarskim solom. Nije teško zamisliti da bi ta nekad popularna vrsta pjesme prigodno dramatičnog naboja mogla ponovno zaživjeti uz pomoć nekoliko modernih, izvrsno uklopljenih produkcijskih trikova pa prijelaz iz relativno staromodne strukture u trap bubnjeve zvuči prilično prirodno.

Zapravo se ”Hollywood’s Bleedin” čini poput uspješnije inačice još jednog ambicioznog ovogodišnjeg rap/rock/pop mješanca, ‘‘Hotela Diablo” Machine Gun Kellyja, koji je gotovo istu mješavinu osobnog i komercijalnog izveo s nešto manje poliranja, pjevačkih stilizacija i vjerojatno najvažnije, melodijskog senzibiliteta. Takvih će spojeva ubuduće biti sve više jer su idealni za zadovoljavanje fragmentiranih, ali usputnih ukusa.

Širok glazbeni raspon tu skriva emocionalnu jednodimenzionalnost koja udara na svakog slušatelja koji misli da zaslužuje da se svijet okreće oko njega, a Post Malone voljan je avatar takvog razmišljanja. Takva količina samoživog individualizma je prije svega simptomatična za prevladavajući osjećaj izolacije i usamljenosti kakav prevladava u zapadnoj civilizaciji posljednjih desetljeća, pa je često i utjelovljen u pop kulturi.

No, osim što je proizvod neprekidnog propadanja širih društvenih struktura i osjećaja zajedništva, isto tako predstavlja i trijumf neprekidnog stavljanja vlastitih želja i aspiracija ispred svega ostalog. Stoga kad Post Malone pola ovog albuma provede kukajući kako ga svi žele iskoristiti jer je bogat i slavan, to ukazuje i na to da prevelika kompetitivnost otuđuje ljude i od drugih i od njih samih. U svjetlu tih okolnosti, ne čudi da je svojim postinternetskim sveždarstvom i stalnim osjećajem posebnosti idealna pop zvijezda današnjice.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More