Post festum Gavellinih večeri: Očekivali smo više od njegovanja osrednjosti

Misterij BuffoSasvim slučajno na ovogodišnjim su Gavellinim večerima gotovo sve nagrade, izuzev nagrade za najbolju glavnu žensku ulogu slovenskoj glumici Nini Ivanišin, pripale predstavi Amerika u koprodukciji Gavelle i HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke.

Mišljenje tročlanoga žirija Gavellinih večeri (Mira Muhoberac, Samo Strelec i Goran Grgić) pokazalo se tako gotovo istovjetnim mišljenju žirija Nagrada hrvatskoga glumišta. Nanovo nagrade jednoglasno ostaju u velikim kućama, a male produkcije poput Brečićeva dramskoga teksta i predstave Ispočetka, za koji sam osobno navijala, ostaju potpuno neprimijećene. Jednako tako neprimijećenima ostaje sedam izvanjskih produkcija od kojih su neke već gostovale u Zagrebu (Svadba Rudija Šeliga i Mali mi je ovaj grob Biljane Srbljanović).

Osvrnut ću se na djelomično nagrađenu Svadbu i Misterij Buffo, kojim su zatvorene ovogodišnje Gavelline večeri i obje su u produkciji Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane. Nagrađivanu Svadbu slovenskoga dramatičara Rudija Šeliga (1935. – 2004.) obilježio je nevjerojatan propust. Prvi dio predstave gledatelji su bili iziritirani i izgubljeni u prijevodu. Dijalozi su bogati i brzi, a prijevod je kasnio više od pet minuta i na njega je humoristično upozorio glumac Aljaž Jovanović. U tipičnoj slovenskoj birtiji nedjeljom se okuplja osebujna ekipa koja se u dokolici nosi s međusobnim zadirkivanjem. Prvi se dio predstave odvija sporo, za šankom, a tabu tema seksualnosti i braka osoba s mentalnim i fizičkim poteškoćama tek se načinje. Lenka (Nina Ivanišin) i Jurij (Janez Škof) žive u vlastitom svijetu, a kako bi se osjetili prihvaćenima u onome stvarnome, izvanjskome, odlučuju se vjenčati.

Nevinost prvoga dijela predstave obilježenoga praznim hodom i naglašavanjem čistoće ljubavi protagonista narušava se agresivnošću birtijaški primitivnog kolektiva. Kolektiv je inscenirao vjenčanje Lenke i Jurija kako bi se okrutno izrugivao njihovoj drukčijosti. Bezizlaznost je sveprisutna. Tiranija većine je naučen i logičan princip, a sretnoga završetka nema bez obzira što na kraju svjedočimo obratu. Uzevši u obzir vrijeme nastanka teksta (1981.) te metaforu umiranja, naglašenu u scenografiji Branka Hojnika, glavnoga svadbara Tita s umiranjem nekadašnjih ideala, ne mogu se oteti dojmu da je riječ o muzejskoj šetnji nekim prošlim vremenima, premda je pomalo nasilno umetnut suvremeniji obrat u vidu uskrsnuća minule ljubavi između Lenke i Jurija. Ljubav drukčijih je prikazana dječje, sporo i zamorno, a glasovi se kolektiva gube u buci i agresiji. Sve je nekako uspavljujuće, tromo s povremenim svadbarskim ulascima.

Muzejska se šetnja, ovaj put na tragu revolucije, odvijala u Misteriju Buffo, Vladimira Vladimiroviča Majakovskoga. Zamišljena kao propaganda revolucije na biblijskim motivima, u režiji Aleksandra Popovskoga vesela je osuvremenjena suigra čitava ansambla, koju je uostalom zahtijevao i sam autor. Nastala u jeku Oktobarske revolucije 1917. i zamišljena kao komična opera u viziji Popovskoga postaje popularni šou kojim nas vodi Janez Škof. Problem predstave nadaje se u pokušaju njezina povezivanja s današnjicom. Sličan se problem javlja, prema mome mišljenju, u većini novijih postavljanja drama teatra apsurda i ruskih avangradnih dramatičara D. Harmsa i A. I. Vvedevskoga. Kako današnji gledatelj može uspostaviti vezu sa scenskim doživljajem koji je u vremenu nastanka bio grotesknim, apsurdnim ili humorističnim odrazom stvarnosti?

Popovski se mudro igrao s tekstom, povezao ga s današnjicom izvrsnim humorističnim dometcima. Ansambl je bio precizan, usredotočen i veselo zaigran, no nije mi uspio pružiti odgovor o smislenosti uprizorenja takvih tekstova koji danas u prvome redu služe zabavi, a manje društvenoj kritici. Jednako se tako ne mogu oteti dojmu da se snovita, atmosferična, no nipošto nezaboravna i nimalo kritična Amerika u kojoj briljira Živko Anočić prometnula kao najbolja predstava protekle kazališne sezone prema spomenutim kriterijima. Od kazališta očekujem svakako više od njegovanja osrednjosti.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...