Posran ispod Gvozda

Prošao je napokon i taj referendum o gej brakovima. Više mi je bila puna kita sve te odurne, smrdoslinaste histerije u vezi toga.

To jedna od onih tema zbog kojih se moroni posvade okupljeni za obiteljskim stolom, ali nikad se nitko dovoljno ne uvrijedi da ne bi do kraja posrkao juhu, pa onda još nakon nje proždro ono „kuhano“ što sve obitelji koje su iz kamenjarskih pripizdina doselile u Zagreb jedu nakon juhe, a prije glavnog jela. To „kuhano“ podrazumijeva onu neku šugavu raštiku, mrkvu, celer, listove kelja, kuhani, posoljeni krumpir i kuhane teleće kosti iz koje onda svi obredno srču srž nakon što su se debilno namljeli o aktualnoj politici. A negdje u pozadini, na upaljenom televizoru čuje se pederasti Stankovićev glas dok nekom moronskom gostu postavlja svoja otkačeno provokativna pitanja.

Rezultate referenduma gledao sam kod lejzbo-spisateljice Nore Verde i njezine djevojke u Sopotu. Nakon što smo na Dnevniku vidjeli da je skoro sedamdeset posto Hrvata glasalo protiv gej brakova, Nora je briznula u plač. Bilo mi je užasno nelagodno. Sledim se kad se neko žensko biće rasplače pored mene. Imam traume od toga jer kad sam bio klinac, stara je bila toliko razočarana mojim starim i muškarcima općenito, pa si je onda preda mnom davala oduška, tim svojim suzama. Užas, i sad mi se naježi koža kad se toga sjetim. I onih njezinih tugaljivih pjevušenja pjesama Jasne Zlokić, sve u stilu „Jer ja sam skitnica“, u dokona nedjeljna poslijepodneva kad bi shvatila da je protratila mladost na mog starog, mene, Slavicu. I da će zauvijek ostati u tom jebenom Đakovu, ukoliko je njezina ekipa iz SDP-a nekim čudom ne prebaci u središnjicu u Zagreb, a prije će Markezov pukovnik dobiti ono svoje izdrkano pismo, nego će moju staru njeni esdepovci prebaciti u Zagreb i tamo joj osigurati dostojnu plaću, smješatj. Previše provincijskih muha zuji oko tog govna. Pa zašto bi od svih njih baš mojoj staroj upala sjekira u govno, odnosno med, ustvari dođe na isto, jer med je u neku ruku izmet pčela.

Jutro nakon referenduma nazvao me na mobitel novinar, a samim time onda valjda i pisac, Dražen Ilinčić. Kolegica Danijela Stanojević dala mu je moj broj.

–          Znači, vi zbilja postojite… Ja sam mislio da je to pseudonim iza kojeg se krije urednik mog kratkog romana „Posljednji iskorak“, Edo Popović.

–          Čujete mi glas, govorim, dakle postojim – nastojao sam biti vrckast, verbalno dosjetljiv poput Ilinčićevog partnera Kurspahića u emisiji za kulturu „Dobro juto, kultura“ koja ide nedjeljom ujutro na opskurnom trećem programu HTV-a.

–          Čitao sam onaj vaš tekst u kojem ste se… pokakali u Krležin nužnik na Gvozdu. Pa sam došao na ideju kako bi gore na Gvozdu mogli snimiti reportažu o vama i vašoj knjizi… A kao temu bi mogli postaviti – treba li skrnaviti kuće klasika.

–          Svakako, odlično, može, naravno, baš super ideja – rekao sam, pomišljajući kako će staroj biti drago ako me vidi na „Pola ure kulture“. Doduše, otkako je desničarski orijentirana Hloverka poput desantnog broda uplovila u tu dugovječnu emisiju, prije će bit da će me gledat stari; ne bi se čudio da je revno počeo pratit „Pola ure kulture“, možda je čak već napisao Hloverki pismo u kojoj joj predlaže da otvoreno pred javnost prva iznese sablažnjivu istinu da u filmu „Šegrt Hlapić“ glumac koji glumi Hlapića govori skoro pa ekavicom.

Dogovorio sam se s Ilinčićem da se u utorak u pola dvanaest nađemo kod Krležinog spomenika ispod „Gvozda“, on i njegova snimateljska ekipa će me pokupiti tamo. Lijepo sam ga, ljubazno pozdravio.

U utorak sam se pola sata prije dogovorenog vremena nacrtao kod Krležinog spomenika. Kakva tjelesina, pomislio sam zureći u taj spomenik, koliko se bronce ili čega već moralo izliti da bi se to ogromno tijelo vjerno dočaralo u svoj svojoj masivnosti. Svako malo natezao sam iz male plastične boce od ledenog čaja u koju sam si prelio „Simfoniju“ da imam čime razbiti tremu pred snimanje.

Napokon je otkucalo pola dvanaest. Ilinčića i ekipe nije bilo. Svako malo zagledao sam niz cestu hoće li se pojaviti HTV-ov kombi, ali ništa. Odavno sam već strusio svu „Simfoniju“ i žalio što nisam ponio čitavu litru.

Grunuo je u podne i grički top, a Ilinčića nigdje. Pizdio sam. Nije valjda da me ima obraza baš toliko zajebat, napravit majmuna od mene, grozničavo sam premišljao. Ajme, ako je uslijed obaveza zaboravio na mene, ako mu je uletila neka zanimljivija, atraktivnija tema od tog usranog Gvozda i moje knjige… Koja bruka, a već sam svima koje poznam najavio da ću u srijedu bit na „Pola ure kulture“, Stojki, Blitvarki Franki, Lasiću, Čadežu, Selmi iz Limba, profesorici Julijani Matanović… Nabijem na kurac tu svoju jadnu taštinu i općenito tu emisiju u kojoj Slobodan Prosperov Novak napada romane Renata Baretića argumentom da kakvi su to romani u kojima se u svakoj drugoj rečenici navodi da nekom od likova smrde noge, da kakva je to smrdonožna proza.

Ipak, nisam se micao od spomenika. Na svaki zvuk automobila trzao sam se u nadi da to napokon stiže HTV-ova ekipa. Totalno sam ispizdio na živce. Otkucalo je jedan iza podne. A ja sam stajao i stajao, kao vojnik na mrtvoj straži, kao šupak koji u medijima sreću traži.

Oko dva, spazio sam HTV-ovo vozilo. Ali nije dolazilo iz smjera grada, nego se spuštalo s Gvozda. Potrčao sam na cestu i mahao kao očajnik koji je s pustog otoka nakon dvadeset godina ugledao brod. Vozilo se nije zaustavilo, nego projurilo pored mene, zamalo me pogazilo. U autu sam spazio neku spodobu u crnom kaputu nalik pterodaktilnom mladunčetu. Prepoznao sam u toj kreaturi redakcijskog kolegu Željka Špoljara koji mi je već dulje vrijeme okradao stil, a sad mi je očito ukrao i gostovanje u emisiji. Dok je vozilo odmicalo niz cestu, kroz stražnju šajbu vidio sam kako se Špoljar supijano, zadovoljno grli s Ilinčićem. Spustio sam pogled prema dolje i vidio da su mi hlače poprskane blatom od kotača. Izgledalo je kao da se doista netko posrao po meni, možda sam Krleža koji se reinkarnirao u neku oveću pticu, možda prepelicu koja mu je za života bilo najdraže jelo u „Šumskom dvoru“.

Bio sam bijesan kao Raos kad je uzdigao na prste iznad Predraga Matvejevića i prskajući ga suzavcem urlikao „Proklinjem vas sve!“ Da je epigončina Špoljar slučajno izašao iz auta, razbio bih mu onu ćureću nosinu o Krležinu brončanu trbušinu. A ako bi ga Ilinčić krenuo braniti, zatrčao bih se u njega kao da igramo „lanca probijanca“, a ja bih bio probijač. To sam zamišljao grabeći prema Ilici.

Kod „Hemingveja“ mi je zazvonio mobitel. Danijela Stanojević. Mogu li doći do kafića Kino Grič na kavu i donijeti joj knjigu. Mogu. Otišao sam tamo i maltene joj se isplakao na ramenu zbog svega što mi se dogodilo. Rekla je da ne brinem, ako mi je toliko stalo do HTV-a ona će mi omogućiti gostovanje u emisiji „Dobro jutro, kultura“.

–          Vidim, postao si ambiciozan, privlači te glamur HTV-a, pijenje kave iz ekskluzivonog aparata na mramornoj porti… Nije ti to tako glamurozno kao što misliš. Sav taj lažni glamur razobličila sam u svojoj knjizi „Nauči psa trikovima“.

–          Želiš li mene naučiti trikovima kako da se probijem do televizijskih reflektora? – osmjehnuo sam se svojim rijetkim, žućkastim, ali zdravim zubima kakvima se ponosio i nikad ih prao stari od Ivice Kičmanovića.

–          Mogu te naučiti još nekim stvarima – maznim će glasom Danijela.

Dala mi je svoju knjigu s posvetom: „Dragom Pavlu, inspiraciji, najbolji je seks u… (nisam uspio odgonetnuti u čemu, možda i bolje)! S ljubavlju, Danijela. P.S. Ovdje je tajna života napisana, kad je otkriješ, javi mi!

Ja sam pak njoj u svoj primjerak napisao: „Dragoj Danijeli, zadnjoj ruži Hrvatske“.

Bio je to odličan početak jedne, nadam se plodonosne suradnje u stilu ja (ga) tebi, ti meni. Preostalo mi je još samo da odjebem te besparaste hijene s Arteista i pokušam se povezati s nekim jakim izdavačem, na primjer onim Uskokovićem iz Lumena koji je negdje izjavio da je čitava hrvatska književnost zakurac, nečitljiva i neprodavljiva. Možda bi mene mogao uzeti kao neku hrvatsku, mušku verziju Bridget Jones. Navodno u najnovijem romanu srednjovječna Bridget stalno piči po fejsbuku i na njemu nalazi partnere za torbanje. Nisam li i sam takav?

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More