Posljednji pozdrav Koka Milića

Koko i duhoviSedamdesetpetogodišnji Koko Milić došao je do svog prijatelja Zlatka u Heinzlovu ulicu. Zlatko je sjedio u fotelji. Iza njega se prostirala bijela polica sa mnoštvom knjiga, većinom iz biblioteke HIT. Zlatko je drhtavim dlanom gladio sivu mačku koja mu je drijemala na koljenima.

– Što je, Koko? Kako to da si me došao posjetiti? Zar ti je popustio artritis?
– Umro je.
– Tko!? – prenuo se Zlatko.
– Kušan. Naš Ivan Kušan.

Zlatko je razrogačio oči.

– Što ćemo mi sada? – protisnuo je tjeskobno, pogledavajući iskosa u Koka.
– Ne znam. To znači da ni mi više ne možemo postojati – rekao je Koko.
– Ali ipak postojimo. Vidiš da razgovaramo.
– Postojimo samo u već napisanim knjigama i u ovom sad međuprostoru… Ali u novim knjigama više ne možemo postojati, to je sad neumitno. Kušan je umro pa te knjige više nema tko napisati.
– Možda bi se mogli ponuditi nekom novom piscu – dosjetio se inteligentni Zlatko. –Kao što su Sherlocka

Zoom Property

Holmesa pisali i drugi pisci nakon smrti Conana Doylea.
– To bi bio fejk, umjetni život – odbacio je Koko tu zamisao. – A i predati se nekom današnjem piscu za djecu, značilo bi… nešto nepodnošljivo sramotno, nešto nalik Sartreovoj viziji pakla u onoj njegovoj poznatoj drami Zid koju je Kušan čitao na izvornom francuskom.
– Volio bih doživjeti još neku avanturu, pod bilo kakvim uvjetima – sjetno će Zlatko. – Nešto gdje se neću puno morat micat iz ovog udobnog naslonjača, nešto paranormalno, kao na primjer u knjizi Koko i duhovi</em%3

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More