Kraj godine tradicionalno je vrijeme lista, no ove godine, kako je u svijetu glazbe već pomalo neprecizno uobičajeno, popisuju se najbolji albumi desetljeća. Premda neki časopisi, poput izblijedjelih institucija The Rolling Stone i NME, svoje (još) nisu objavile, materijala ima dovoljno za solidnu analizu tendencija i trendova. Samo poptmizam!
U pregledu 2010-ih prednjači Pitchfork, nekadašnja indie meka, čiji popis funkcionira i kao formalni prijelaz na stranu poptimizma. Nakon prodaje medijskom konglomeratu Condé Nast nastavili su proces započet početkom desetljeća – od medija namijenjena ljubiteljima nezavisne glazbe postali su nešto mnogo šire i masovnije. Krajem godine najavljeno je uvođenje paywalla, odnosno plaćanje dijela sadržaja, pa njihov projekt The Best Music of The 2010s djeluje kao svjesna razdjelnica između dvaju era.
Sam popis na kojem ne pretjerano iznenađujuće u samom vrhu dominiraju velika imena poput Beyonce, Kanyea Westa, Solange, Vampire Weekend ili Kendricka Lamara, nije toliko zanimljiv kao cijeli niz članaka koji se metodično objavljuju već dva mjeseca te pokrivaju razne fenomene desetih, od EDM proboja u Americi početkom desetljeća do pokreta #MeToo krajem.
Na sličnom je tragu i Stereogum, koji je svoju slično predvidljivu listu popratio zanimljivim prilozima poput ”The One-Hit Wonders Of The 2010s”. Osim Vicea, na čijoj se neobično nepredvidljivoj listi sudaraju nepravedno zapostavljeni ”Flockaveli”, trap klasik Waka Floke Flamea, ”Atma” sluge metal veterana Yob i Drakeov ”If Your’re Reading This It’s Too Late”, a četvrto mjesto zauzima ”Nightmare Logic” hvaljenih, ali opet vrlo nišnih crossover trash revizionista Power Trip, većina dosad objavljenih lista (Paste, Consequnece of Sound…) vrti se oko gore spomenutih sumnjivaca koji se izmjenjuju jedino u poretku.
Vice je svoj izbor popratio zanimljivim tekstom o 2010-ima kao desetljeću koje je označilo kraj žanrovskog koncepta u glazbi, ilustriranog eklektičnim izborom albuma. I dok je takva ideja itekako opravdana usponom soundcloud repera nadahnutih emom, pop punkom i grungeom, eksperimentalnim bubblegum popom Charlie XCX, suradnjom Kanyea Westa s izvođačima poput Bon Ivera ili pisanjem kantautora poput Fathera Johna Mistya za Lady Gagu i Posta Malonea, taj eklekticizam i rušenje žanrovskih barijera više izgleda kao obostrano korisna poslovna suradnja u kojoj manje popularni izvođači prije nude svoj kulturni kapital u zamjenu za materijalnu korist i potencijal širenja publike. nego za iskreni postžanrovski eksperiment.
Komercijalno istraživanje afroameričkog nasljeđa
Hip-hop je definitivno potvrdio primat kao najkomercijalniji – a sudeći po zastupljenosti albuma Kanyea Westa, Kendricka Lamara i Drakea na svim navedenim, a rekao bih i brojnim popisima koji će uslijediti – i kreativno najdominatniji žanr. Pomalo paradoksalno, upravo albumi poput ”G.O.O.D. Kid, M.A.A.D. City”, ”To Pimp A Butterfly”, ”My Dark Twisted Fantasy”, ”Yeezus” ili u nešto manjoj mjeri ”Run The Jewels 2” predstavljaju točku susreta umirućeg rokističkog i rastućeg poptimističkog pristupa kritici.
Uz sve razlike, svi oni nastavljaju s otkrivanjem afroameričkog glazbenog nasljeđa predstavljenog kroz fantastičan niz s razlogom hvaljenih albuma, od često zastupljenog ”Cosmogramma” Flying Lotus, albuma koji je spiritual jazz i fusion odveo u 21. stoljeće, Kendrickova ”To Pimp a Butterfly” za koji se čini da je manje-više konsenzusom proglašen albumom desetljeća, pa do izvrsnog povratničkog D’Angelova albuma ”Black Messiah” ili ovogodišnjeg albuma Jamile Woods ”Legacy, Legacy”.
To je nesumnjivo pozitivan razvoj događaja, obojen rastućim crnačkim aktivizmom za vrijeme i nakon mandata Baracka Obame. No to sa sobom nosi i pojave poput nekritičkog hvaljenja obiju sestara Knowles kao popkulturnih aktivističkih ikona desetljeća. Njihovih nekoliko solidnih albuma biva predstavljeno kao nedvosmislen izraz afroameričke umjetnosti, iako njihovo kolažiranje prošlosti i sadašnjosti puno manje prezentira puninu tog nasljeđa od također cijenjenih, ali manje eksponiranih albuma Kamasija Washingtona ”The Epic” ili A Tribe Called Quest ”We Got It from Here… Thank You 4 Your Service”.
Između moći i utjecaja
Činjenica je da u medijima prepoznatljivim po indie etosu visoko kotiraju izvođači koji bi samo desetljeće ranije bili izrugivani, poput Taylor Swift, Beyonce ili nešto manje Carly Rae Jepsen, Lady Gage i Katy Perry, dok su indie rock bendovi slavljeni desetljeće ranije manje-više zaboravljeni ili zapostavljeni. Tu i tamo se pojavi iznimno hvaljen album poput ”Hyclon Digest” Deehunter ili ”The Monitor” Titus Andronicus, no čak se i ”The Suburbs” Arcade Firea, ostvarenje koje je senzacionalno osvojilo Grammyja za album godine i gurnulo indie estetiku u mainstream, relativno stidljivo pojavljuje u donjim dijelovima lista.
Osim toga, kritičari su sve manje isključivo, premda vjerojatno ne u dovoljnoj mjeri, bijeli muškarci odgojeni na indie rocku osamdesetih i devedesetih, a tu tezu pokazuje i relativno slaba prođa kultnog barskog rock albuma poput ”Celebration Rock” Japandroids. No, s druge strane, ta diverzifikacija još nije urodila (a možda ni neće) potpuno formiranom ”glazbenom ideologijom”. Poptimizmu skloni autori naginju izvođačima orijentiranim singlovima koji nemaju dovoljno jak naglasak na albumima pa se tako dogodi da kreativno i kulturološki nebitno ostvarenje poput ”Teenage Dream” Katy Perry završi na nekoliko lista.
Upravo se zbog takvih primjera pokušava napraviti neprirodan rez između osobnog ukusa i kulturološke važnosti. Postavlja se pitanje zašto bi nečiji osobni ukus u opskurnom emo rocku, post punku, metalu ili underground technu bio manje vrijedan od onog koji vrednuje Beyoncein ”Lemonade” kao superiorni album desetljeća. On jest solidan, ali ako mjerimo njegovu važnost u smislu utjecaja predstavljene estetike na druge izvođače, The Weeknd ili Frank Ocean daleko su utjecajni od Beyonce. Za nju bih u ovom trenutku rekao da je feministička inačica Dr. Drea, izvođač o kojem svi neprekidno govore, ali ga nesrazmjerno manje slušaju. Na sličnom je putu, ali iz posve drugih razloga, Kanye West, kojem kreativna relevantnost otpada iz albuma u album.
Gdje je nestao EDM?
Zanimljivo je također da na popisima gotovo uopće nema EDM-a, unatoč tome što je bio važan komercijalni fenomen prve polovice desetljeća. Jasno je da je tome djelomično razlog i to što je ponajprije riječ o singlovima kao dominantnom formatu, ali malo se spominju čak i albumi koji su tad bili hvaljeni poput ”Settle” Disclousurea i ”Random Access Memories” Daft Punka. I dok je izostanak indie rocka lako objasniti prestankom važnosti rock glazbe kao komercijalne i kulturološke sile u glazbenom svijetu, a to je proces započet još sredinom 2000-ih, nevažnost EDM-a za glazbene medije nešto je teže objasniti. Mislim da se jednostavno radi o nedostatku središnje figure o kojoj je zgodno i zahvalno pisati.
Producenti poput Deadmau5a ili Skrillexa imaju samosvojnu vizualnu estetiku, ali ne mogu doći ni do ruba prepoznatljivosti drugorazredne pop-zvijezde poput Halsey ili Bebe Rehxe. S druge strane, figure poput Calvina Harrisa svjesno igraju ulogu druge violine aktualnim zvijezdama trenutka dok god nižu hitove. Sve to je i više nego dovoljno za recke na Billboardovim ljestvicama singlovima, ali jednostavno ne predstavlja previše uzbudljivo štivo.
Soundtrack za život
Treba istaknuti i da su se bitne promjene dogodile u glazbenom novinarstvu. Pregledi novih izdanja i usmjeravanje na friške albume izgubili su primat nad dubinskim analizama trendova, fenomena i osoba koje često ne prežu ni od nategnutih šokantnih teza. Osim što se sjajno uklapa u dominantan medijski trend borbe za pozornost čitatelja pod svaku cijenu, taj pokušaj širenja tematskih okvira ukazuje na još jednu činjenicu. Pod utjecajem streaminga album kao format postaje sve manje bitan, a sve veći napad na osjetila posredstvom moderne tehnologije daje prednost vizualnim medijima – videoigrama, Youtubeu, Netflixu ili Instagramu.
To glazbu gura u pozadinu pa ona gubi nekadašnju ulogu kulturološkog označitelja i postaje tek kulisom za svakodnevne zadaće, hobije i razonodu. Streaming servisi su se novonastalim okolnostima prilagodili tako što nude bezbrojne playliste skrojene prema raspoloženju. No, jesu li se tome prilagodili izvođači koji još imaju ambiciju stvaranja ”jedinstvenog albumskog iskustva” i hoće li nas na kraju 2020-ih uopće dočekati nova runda sličnih popisa ili samo neprekidni nizovi ”mood music” playlista, ostaje tek vidjeti.
Karlo Rafaneli