Pop-kultura i retardacija: Novi klinci – taoci terora prošlosti

Zadnjih petnaestak godina klincima se mozak puni pričom o 80-ima i novom valu kao jedinom vremenu kad je glazba bila zaista bitna. Bili su to dani ponosa i slave, jednom riječju, revolucija. Samo što ona u našem slučaju  nije pojela pojela svoju djecu, već djecu jedu revolucionari osobno. Nakon što su došli na vlast, halapljivo su posegli za tuđom mladosti [radi produživanja vlastite] hraneći novovalni mit na dolazećim generacijama.

Svaki božji povod bio to kraj godine, dekade, obljetnica nekog događaja, ili pak obično majmunovo (a to zadnje im i najčešće pada) – britanski glazbeni magazin NME koristi za manje ili više suvisle izbore (uglavnom manje). Nema šta se tu nije biralo, od najboljih albuma, živih nastupa, riffova, bas-linija, omota albuma, najboljih i najgorih frontmena… Povodom 60 godina od izlaska prvog broja birali su najveću glazbenu ikonu tog razdoblja, u originalu nazvano „Ultimate Icon Award“. Pobjedio je, očekivano za svakog tko poznaje britanski mentalitet, John Lennon. Kao jedinog preostalog predstavnika pokojnika, čitateljstvo ga je u završnici postavilo ispred živućeg trojca Liam Gallagher – David Bowie – Alex Turner.

Ko je do vraga Alex Turner?!, upitat će se iskusni domaći kužer u glazbu. Naravno, nema druge nego da u „Google“ ukuca „Alex Turner“, pa da vidi kojeg je kretena izabrao jednako kretenski NME, danas ništa drugo već neutjecajna britanska tinejdžerska izdrkotina.

„Alexander David “Alex” Turner (born 6 January 1986) is an English musician, best known as the lead vocalist, guitarist and main songwriter of the English indie rock band Arctic Monkeys. He has also recorded with a side-project called The Last Shadow Puppets and as a solo artist“, piše na Wikipediji.

Otvori se zemljo, hoću da povratim. Pa ovo je smijehotresno. Na koji način je taj balavac ikona? Kakav utjecaj je on ostavio?, zgražat će se kužer nad izborom 160.000 mlađih britanskih punoljetnika i starijih maloljetnika. Ni tu nije bio kraj nevjerici. Pogledao je i nastavak liste. „5. Kurt Cobain, 6. Amy Winehouse, 7. Jimi Hendrix, 8. Morrissey, 9. Noel Gallagher, 10. Ian Curtis.“

Jel ovo neka zajeb…., tko čita NME, retardi? Gdje su Mick Jagger i Keith Richards!! Elvis vam smrdi?, sad je već počeo razmišljati na glas. „Ajd, slažem se za Lennona, Bowieja, Hendrixa i Curtisa, ali Liam Gallagher??? Daj, molim te“, pa im iziritiran krene nabrajati. „Paul McCartney, Syd Barrett, Bob Dylan, Johnny Cash, Leonard Cohen, Nick Cave, Jim Morrison, Bruce Springsteen, Bob Marley, Robert Plant & Jimmy Page, Axl Rose, Frank Sinatra, Freddie Mercury. Michael Jackson. A metal? Ozzy Osbourne, James Hetfield, Lemmy Kilmister? Bruce Dickinson? A punk, ni to vam nije postojalo? Rotten, Vicious, Strummer, Ramonesi? Pa i glupi reperi, Tupac, Eminem?

Na trenutak se zaprepasti jer je nabrajao isključivo muškarce, makar je ponosno primjetio kako ga je rodna korektnost počela hvatati i u vlastitim mislima. Ipak, osjeti olakšanje kad vidi da je zgriješio i NME. Na cijeloj listi nema ni jedne žene. („Aha, ipak Amy Winehouse“.) Turner i oba Gallaghera su ga toliko prenerazili da nije primjetio Amy. Koja je, po njima, NME-retardima, veća i od Janis Joplin. I Tine Turner. I Madonne. I Patti Smith. (Patti se tu morala naći da i pred sobom zadrži kužerski štih, koji je na tren oskvrnuo s Madonnom i Turnericom.)

-Ko su ovi ljudi? Gdje je Štulić? Milan Mladenović? Thompson?, pokuša im duhovito dobaciti za kraj.

Prethodni odlomci, na žalost, nisu izmišljeni opis onoga što se vrti u glavi jednog kužera kad pročita vijest da su dva Gallaghera, Turner i Winehouse među top-ten glazbenih ikona NME-a. Citirani su ljudi od krvi i mesa, koji su komentirali istu tu vijest na portalu „B92“. Zbirno, oni daju prilično precizan odraz onoga što vrti u glavi kolektivnog tijela [domaće glazbene publike]. A to se, ugrubo, može svesti na dvije devijacije: a) neutemeljenu prepotenciju – „klinci ništa ne znaju, pitajte mene što je to rock’n’roll“; b) zaostalost u vremenu u prostoru – „još od punka nije bilo ništa bitno“.

To što ljudi ne znaju tko je Alex Turner za oprostiti je. Uostalom, ime mu nije okinuo ni Zlatko Gall u svojoj „Velikoj svjetskoj rock enciklopediji“. No, popovanje engleskoj mladeži koja svoj stav iskazuje Gallagherovski drsko, daleko je znakovitije. Dijeljenje lekcija nekome tko to nikad neće pročitati ne bi bio problem sam po sebi da dominantna većina to isto ne čini, samo s većim posljedicama, i u stvarnom životu.

Zadnjih petnaestak godina klincima se mozak puni pričom o 80-ima i novom valu kao jedinom vremenu kad je glazba bila zaista bitna. Bili su to dani ponosa i slave, jednom riječju, revolucija. Samo što ona u našem slučaju  nije pojela svoju djecu, već djecu jedu revolucionari osobno. Nakon što su došli na vlast, halapljivo su posegli za tuđom mladosti [radi produživanja vlastite] hraneći novovalni mit na dolazećim generacijama.

Teror prošlosti na svojoj koži prvi su mogli osjetiti klinci stasali krajem 90-ih, u sretna vremena kad su nam se Srbi počeli vraćati. Ponovni susreti sa dragim nam likovima, Canetom, Giletom, Vladom… doveli su do kolektivnog orgazma, plakali su svi od sreće, toliko da je ono što je tada jedino bilo istinski bitno – dolazak nove beogradske scene(Darkwood Dub, Jarboli, Neočekivana Sila) – gotovo u potpunosti mimoišlo medije. U to doba, da se napomene, u studentskim domovima nije bilo interneta. Više je bilo ispisanih suza zašto se nismo mogli ponovno naći s Milanom (onim koji je nedavno dobio ulicu na Jakuševcu), nego redaka o Darkwood Dubu, premda su gostovanja Darkwood Duba i društveno i glazbeno premašivala značaj onih EKV-a u Kulušiću. Da su tadašnji klinci u nekom „enemijevskom“ izboru povodom majmunova gostovanje Darkwood Duba proglasili važnijim događajem od nastupa EKV-a, naravno da bi bili „retardi“ i „ balavci“, kao da je riječ o nečemu što zahtjeva barem 20-godišnje obrazovanje, a ne i neposredno iskustvo. Ni tu ne moramo previše zamišljati, sjetimo se samo kakve su bile rekacije na „Nomad“ kad su među najbolje albume svih vremena izredali „Automatic For The People” R.E.M-a, eponimni albuma Stone Rosesa i “Dog Man Star” Suedea. „Retardi“ i „balavci“. Vizija sretne budućnosti rock glazbe očito trebaju biti koncerti na koje, držeći se za ruke, idu roditelji s djecom, „pod mus“ u fanovskim majicama. A takav perverzan odnos najbolje oslikava komentar „Miloslava“, inače jednog od pomirljivijih.

Mislim, svaka čast “modernoj” muzici, ali zna se tko su legende. Kada je moja šesnaestogodišnja kćerka prije jedno mjesec dana prvi put čula „Shine on you crazy diamond“, dijete je zinulo, kaže šta je ovo tata?  Poslije traži još Floyda :)) Znači, nije sve propalo!

Da naglasim – ima nade jer njegova kćerka sluša Pink Floyde, a ne Arctic Monkeys ili Amy Winehouse??? Da nije pokazala naznake da će, poput njega, rađe nositi majicu Floyda, a ne onu s Amyinim likom, bila bi slučaj za razmatranje. Ili, da prebacimo na domaći teren, zar bi mu kćerka bila retard da Remi ili Ladu Furlan(da ne kucate u Google, basistica je Bambi Molestersa) smatra većim ikonama od Josipe Lisac?

Gdje je tu krivica novovalne generacije, opravdano se možete pitati. Fraza „nakon što su došli na vlast“ ne odnosi se na to što su Milanovićevi novovalni tigrići sad u Vladi, već što štu „novovalci“ opasni tigrovi na medijskoj sceni unatrag petnaestak godina. Što se u medijima dogodilo za njihove vladavine? Pop-kultura, na kojoj su ti isti ljudi izgradili vlastiti mit, potupno je degradirana. A u onome što je još preostalo u njihovim medijima, suvremenost je istrijebljena. Vijest je da Riblja Čorba NEĆE SVIRATI  u Hrvatskoj, ali nije kad „Repetiror“ u prepunom KSET-u, kao nekad EKV u „Kulušiću“ ili Darkwoodi u „Močvari“, isti osjećaj mladenačke drskosti pruži novim generacijama studenata. Nametanje prošlosti u jednoj dinamičnoj kulturi dovelo je do potpunog ispiranja mozga, što je i glavni razlog da na „najjačem“ domaćem koncertu godine svira bend koji više od desetljeća nije u stanju napisati autorsku pjesmu. Kad dolazi netko izvana, onda smo „osuđeni“ na Massive Attack, a ne LCD Soundsystem, na Maksimiru praši Bon Jovi, a ne Foo Fighters, dok Splićanima nabotoksiranog debeljka zvanog Axl Rose prodaju kao rock-spektakl? Da nema INmusic festivala i Mate Škugora, danas, 2012.godine, sve bi nalikovao na Zagreb kakav je trebao biti 90-ih da ratna groznica nije zaustavila „novovalovce“ u pokoravanju svijeta.

No, u jednom se zaista moramo pitati jesu li klinci „retardi“? Jasno da je dugogodišnje gušenje u medijima moralo ostaviti traga, ali, pobogu, kako to da na internetu nisu mogli složiti bolju obranu? Tisuću puta ponovljena laž, poput one o neljudskim razmjerima novog vala, na internetu se mogla srušiti s deset tisuća laži nove generacije. Internet ipak nisu zauzeli. Na ono malo prostora što su uspjeli uzeti za sebe, sagradili su portale kojima je jedina svrha grebanje za besplatan upad. Tzv. „sindrom portala za elektronsku glazbu“. Kritičkog teksta ni u promilima, samo prosljeđene najave organizatora. A kad svako svog konja i DJ-a hvali, u Hrvatskoj je, ako je vjerovati tekstovima s tih portala, do sad bilo oko 5.000 kultnih DJ-a! S obzirom na prirodu elektronike, njezin eskapizam i neverbalnost, donekle je i shvatljivo zašto oni nisu išli dalje od copy/paste najava i pripadajućih galerija s partija, ali što je s onima koji se svojski trude zapišati svoj teritorij? Ne samo da ne pokazuju svoj stav, već se lizdraju s organizatorima i diskografima za što bolji status u propadajućim strukturama. Na kraju ispada da je najzahvalniji portal „Terapija“ , a to je kao kad The Bambi Molesters zasjednu na prvo mjesto u Hrvatskoj po prodaji albuma. „To nije situacija „u, jebote, potukli smo sve“, već “u, jebote, ako smo mi prvi, kakvi su tek ostali“, kako je to objasnio zlostavljač Bambija Dalbor Pavičić.

Upravo taj virtualni prostor, a preko njega i stvarni, engleska mladež je osvojila. Pa tako i Alex Turner i njegovi Arctic Monkeys, koje je MySpace od sheffiledske provincije lansirao do Glastonburyija. Braća Gallagheri su u doba kad se Poal Oakenfold hvastao da se grafomoni prodaju bolje od gitara spasili brit-rock, Monkeysi su bili vrhunac indie-vala (The White Stripes, The Strokes, The Libertines, Franz Ferdinand…) nakon kojeg je rock na Otoku opet postao „cool“. Oni su dobili bitke svoje generacije, isto kao što su neki drugi davno prije njih dobili bitke za vlastitu. Je li svetogrđe reći da je Janis Joplin „veća“ od Amy Winehouse isključivo zato što je umrla 30 godina prije nje? Ili netko zaista misli da bi današnji britanski klinci bili pametniji i ljepši da su umjesto „Back to Black“ , kao i njihovi roditelji, slušali „Me and Bobby McGee“?

Zemlja u kojoj klinci misle da je Alex veći od Tine Turner, a Jarvis veći od Joea Cockera, u kojoj je povratak „nomadovskih“ Stone Rosesa veći od povratka The Rolling Stonesa ima perspektivu, premda ni ona nije savršena(da jest, ne bi „Telletubbies“  svojedobno bili hit broj 1 British Chartsa). No, ovo kod nas je, da vratim bumerang Dedi Cvetku s foruma, „Otvori se zemljo, hoću da povratim“. Zbog vas i takvih kao ti, Deda, kao i onih koji vam to davno nisu rekli u brk.

 

*Komentari su preuzeti s http://www.b92.net/kultura/komentari.php?nav_id=644373. Kako tema nije Haag, ista razmišljanja mogla bi se pročitati, recimo i na portalu „Radija 101“. Ako ga još imaju.

Daniel Radman

 

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More