Gdje je granica između zabave i kvazi društvenog aktivizma u pop-glazbi?

Posljednjih je godina iznova aktualizirana priča o političnosti i aktivističkom potencijalu popularne glazbe. Nekoliko je faktora igralo ključnu ulogu u tom probuđenom procesu. Nakon privremena zatišja, na posljednjem prijelazu desetljeća, stvari su se ponajprije na sjevernoameričkom kontinentu zakotrljale na valu društvenih pokreta poput Black Lives Matter i veće vidljivosti pitanja ljudskih prava, primjerice feminizma ili LGBT zajednice u medijima glavne struje. Vrhunac je dosegnut tijekom posljednje dvije godine dolaskom novog i neomiljenog predsjednika Donalda Trumpa, koji je u startu nadmašio omiljenu metu pop-kulture iz ”nultih”, Georgea W. Busha.

Sve to ipak nije urodilo unificiranim buntom. U skladu s duhom vremena, riječ je više o individualnim pokušajima brendiranja kroz prosvjedne tonove. Među najuspješnijim primjerima takva pristupa svemoćni je bračni par Beyoncé i Jay-Z. Oni su svoje posljednje albume Lemonade i 4:44 gotovo paralelno gradili na pažljivo osmišljenoj kombinaciji autobiografskih elemenata i društvenog angažmana koja kroz precizne narative otkriva savršen sluh za duh vremena. Takav pristup donio im je niz hvalospjeva, ali i osporavanja, u prvome redu Beyoncé. Njezinu su autentičnost s jedne, a eksplicitnost s druge strane propitivali svi – od feministkinja do konzervativnih političkih struja. Upravo na krilima takvih kontroverzi, Lemonade je lansiran u album događaj, ostvarenje o čijem se kulturološkom značaju govorilo više nego o samoj glazbi koja, baš kao i na 4:44, spada u vrh izvođačkog opusa.

Beyoncé i Jay-Z su u tom smislu među rijetkima. S glazbenog aspekta, dosadašnje iskustvo je pokazalo da je ono što je važno – kreativnost i kvaliteta – često patilo bez obzira na dobronamjernost angažmana. Toliko napuhani i očekivani val protutrumpovskog sentimenta, baš kao i desetljeće ranije kontra Busha, urodio je s jako malo doista zanimljive glazbe. Nedavni primjer takvog trenda je Eminem, koji je svoj povratnički album Revival koncipirao kao val napada jednako ispraznih, površnih i prvoloptaških kao što je i sam Trump. U najboljim trenutcima tog albuma Marshall Mathers zapravo tek rimuje vijesti kao kakav hip-hop news kanal, a opet se ne čini da je Chuck D baš to imao na umu kad je žanr proglasio ”crnačkim CNN-om”. Kad smo kod legende Public Enemyja i politički intoniranog hip-hopa općenito, još jedan loš primjer glazbene političnosti je supergrupa Prophets of Rage koju smo imali priliku i vidjeti lani u Zagrebu. Sastavljena od članova Rage Against The Machine, Cypress Hilla i Public Enemyja, čvrsto je stisnutom i podignutom pesnicom najavljivala potencijal žestoke kritike, a pretvorila se u jalov pokušaj sredovječnih glazbenika da se uhvate za bolju prošlost.

S druge strane, puno su bolje rezultate ostvarili duo Run The Jewels i mladi njujorški MC Joey Bada$$, koji su na svojim nedavnim ostvarenjima RTJ 3A i All-Amerikkkan Badass uhvatili ozračje nakon 2016. bez puno poruka i referenci koje će vremenski odrediti pjesme i učiniti ih irelevantnim u budućnosti. Zanimljivo je spomenuti i da je, pored proslavljenih i uspješnih concious repera poput Kendricka Lamara i Logica, najuspjeliji protutrumpovski trenutak u hip-hopu došao je u već u vrijeme predsjedničke kampanje s pomalo neočekivane strane, one kalifornijskog gangsta repera YG-ja. Njegova FTD savršeno jednostavno hvata sve što nije valjalo s tadašnjim kandidatom, ali i pruža ruke prema jednoj od glavnih meta njegovih napada – Meksikancima. Možda je upravo osjećaj zajedništva prisutan u toj pjesmi ono što nedostaje većini dosadašnjih glazbenih istupa usmjerenih na Trumpovu osobnost i podrijetlo, a to je problem koji muči čak i uspjelije uratke poput sugestivne Million Dollar Loan Death Cab For Cutie.

Svaki je od tih primjera podjednako i pokušaj društvene kritike i element komuniciranja vlastitih vrijednosti i već spomenuto osobno brendiranje glazbenika. Naravno, spajanje osobnog i političkog nije nelegitiman pristup te je korišten i ranije, primjerice u inicijativi Live Aid u osamdesetima ili pokretu Free Tibet u devedesetima. Gotovo je uvijek rezultirao prvo podizanjem profila uključenih izvođača, a tek potom konkretnom korišću za odabrani cilj. No u eri brzog interneta i društvenih mreža filmovi, serije pa i glazba često su predmet konfuzne pa i apsurdne razine simboličkog tumačenja. Tako će radnja novog nastavka Ratova zvijezda biti protumačena kao oda Jeremyju Corbynu, a zabavno eksploatacijski Rihannin video za Bitch Better Have My Money istodobno kao feministički i seksistički. To ne znači da pop-glazba ne bi trebala biti politična, kao ni da ne bi trebala biti predmetom analiza, nego ilustrira činjenicu da preveliki zanos u tumačenju svrhe nekog proizvoda namijenjenog prvenstveno zabavi često zamagli njegovu osnovnu svrhu – zabavu.

Ipak, to automatski ne isključuje i prilično opasnu činjenicu da pop-kulturne ikone i korporacije koje iza njih stoje često bez razumijevanja prisvajaju društvene trendove ili čak pokrete. Dogodilo se to u slučaju priglupe reklame za Pepsi u kojoj se prosvjeduje za neimenovano nešto, a sve završava tulumom prosvjednika i policije upotpunjenim limenkama, pogađate, Pepsija. Ovakvo posve neprimjereno glamuriziranje aktivizma predstavlja dvosjekli mač stvarnim pokretima i njihovim ciljevima. No prije nego otpišemo stvarnost koju doživljavamo kroz medije kao konstruirani narativ kao što to čini Adam Curtis u dokumentarnom filmu HyperNormalisation, treba priznati da, uz svu osobnu promociju koju takav tip istupa donosi zvijezdama, premda u nekoj mjeri skreće pozornost i na one koji tako moćan glas nemaju.

Umorne od šarene i nevjerojatno ispeglane slike koju projicira pop svijet ne čudi stoga što je najzanimljiviji eksplicitno politički i društveno orijentiran album u posljednjih nekoliko godina zapravo satira, Pure Comedy soft rock provokatora Josha Tillmana poznatijeg kao Father John Misty. Ostvarenje je to koje udara izravno u kolektivnu narcisoidnost, razotkrivajući praznine suvremenog života u osobnom i javnom aspektu. Često svodeći pjesme na kolekcije fraza, Tillman kreira logoreični alter ego koji je jednako vlastita refleksija, koliko i refleksija svijeta koji ga okružuje.

U stvarnosti, nije pravo pitanje treba li podržati bojkot nečijeg nastupa u Izraelu ili tražiti borbu za ravnopravnost spolova u nečijim stihovima. Pravo je pitanje stvaranje uvjeta koji će eliminirati društvene probleme. Pop-kultura sama po sebi nema ni tu snagu ni te mogućnosti, a ni tu zadaću, iako ona oduvijek jest ogledalo svijeta. Slika koju to ogledalo najčešće reflektira, u uspješnoj i manje uspješnoj varijanti, jest slika opsjednutosti individualnim, trenutačnim i materijalnim. Obrnuto, žaleći se na ispraznost pop-kulture zapravo se žalimo na vlastitu ispraznost. Unatoč tom dvosmjernom procesu koji naizgled nikamo ne vodi, pomaci se uvijek vide. Dok god postoji bilo kakvo sredstvo izražavanja, bilo zvučno ili tekstualno, bit će i poruka. O njihovoj vrijednosti, pa i snazi za poticanje promjena, uvijek će na kraju odlučiti oni koji ih primaju.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...