“Pomutnje” s programskom knjižicom

PomutnjeO uspješnosti provedbe scenskoga projekta Eurokaza, zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti i umjetničke udruge Domino najbolje je započeti parafrazom Kanta iz programske knjižice: ”To je nužnost koja nije ništa drugo do egzistencija data od same mogućnosti”.

Nužna je 4. listopada 2014. u Akademijinoj prostoriji F5 bila samo prisutnost glumaca i publike, a svakako je nedovoljna data mogućnost da takvo uprizorenje bude na razini dostojnoj pretencioznosti programske knjižice.

Pročitavši sadržaj knjižice prvo sam primijetila da u popisu mnogobrojnih suradnika nije jedino naveden autor programske knjižice. Znakovito s obzirom na upitno korištenje mnogobrojnim terminima, izostavljanje ili pojednostavljeno interpretiranje korištenih djela u predstavi i ukupnu nekoherentnost teksta. Pretencioznost tekstovno zgusnute knjižice donekle se odrazila u režiji Branka Brezovca koja je sastavljena od dvaju ravnopravnih dijelova.

Pomutnje

U prvome nas dijelu glumci uvode u Musilov roman Pomutnje gojenca Törlessa (1906.). Trojica učenika Reiting (Domagoj Janković), Beineberg (Adrian Pezidirc) i Törless (Romano Nikolić) uhvate Basinija (Hrvojka Begović) u krađi. Odlučuju ga sami kazniti i tada počinje seksualna i sadistički okrutna igra kojoj se Basini ne želi i ne može oduprijeti. U pozadini svira Vasksova 2. simfonija koja s tekstom na videozidu s lijeve strane, pisanju po ploči s desne strane i scenskim pokretima svih na sceni gledatelja ometa u razumijevanju zbivanja.

U drugome se dijelu nadaje introspektivna strana priče u kojoj Törless ne može izraziti moralne dvojbe povezane s mučenjem Basinija. Nevidljivi raskorak između stroge školske discipline danju i zlostavljanja noću obilježena nasiljem i okrutnosti Törless pokušava izraziti matematičkim jednadžbama i pozivanjem na Kanta. Nerazumijevanje matematičkih i filozofskih postulata prenosi se u nerazumijevanje školskoga sustava za pojedinca, a povezanost se s romanom gubi u pozadinskom zvuku Wagnerove treće scene iz trećega čina Siegfrieda.

Pomutnje

Nekonvencionalnost projekta najavljena u knjižici može se pronaći u poveznici bildungsromana i mladih izvođača koji se profesionalno izgrađuju i uče, dok se pak konvencionalnost iskazujue dodjelom uloge žrtve glumici Hrvojki Begović. Stalno traženje opravdanja scenskih postupaka potporom u teorijama i iscrpna tumačenja autorovih intencija (u ovome slučaju Musila, Kanta i Wagnera) u programkoj knjižici postaje zamorno pozivanje na autoritete s upitnim rezultatom na sceni.

Ako naglasak stavimo na datu mogućnost, a spoznaju kantovski ograničimo iskustvom, možda je zbilja moguće moje neuočavanje prisutnosti žudnje, elegancije opsjenarskih rješenja i slika klauzurnog nasilja. U diltheyjevskom poimanju unutarnjeg iskustva ipak ću si dopustiti slobodu i zaključiti kako je nekad manje ipak više. Na sceni lišenoj suvišnih detalja i zvukova mladi bi glumci možda imali priliku jednako zasjati kao Musil svojim debitantskim romanom. Pa čak je i ”najbučniji” filozof Nietzsche u mišljenju zahtijevao tišinu!

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...