Politika je nešto što se trpi, umjetnost su ljudi i odnosi

Milena MarkovićDramska spisateljica Milena Marković rođena je 1974. u Zemunu. Diplomirala FDU-dramaturgija. Do sada su joj objavljene četiri zbirke poezije: Pas koji je pojo sunce, LOM, 2001, Istina ima teranje, LOM, 2003, Crna kašika, LOM, 2007, Ptičje oko na tarabi, LOM, 2009 i knjiga 3 drame: “Paviljoni- kuda idem, odakle dolazim i šta ima za večeru”, “Šine”, “Brod za lutke”, LOM, 2006.

Dobitnica je specijalne nagrade u Beču za najbolje drame s Ex-Yu prostora, dvije nagrade Sterijinog pozorja za najbolji tekst: Nahod Simeon, 2007. i Brod za lutke, 2009. te nagrade za dramsko stvaralaštvo “Borislav Mihajlović Mihiz”, 2007. i nagrade “Todor Manojlović”, 2009, povodom drame Brod za lutke. Za knjigu 3 drame dobila je nagradu “Miloš Crnjanski,” 2007, a za knjigu Ptičje oko na tarabi nagrade “Biljana Jovanović” i “Đura Jakšić”, 2010.

Knjiga poezije “Pre nego što sve počne da se vrti” koju je također objavila izdavačka kuća LOM, (2011.) – povod je ovog intervjua.

Milena, postoje li, kako to Durasova kaže – nedodirljive knjige?

– Postoje nedodirljive knjige. Uglavnom, razni veliki svjetski romani spadaju u tu kategoriju, neki kultni romani koji spašavaju živote i glave mnogim adolescentima isto tako spadaju tu, oni čak i ne moraju biti toliko veliki romani. I postoje mnoge knjige koje usljed mode postanu nedodirljive pa ti kasnije vidiš da nisu. Na primer, Duras spada u nešto što je pripadalo modi. Mnogo je više od gospođe Duras nedodirljiva Jane Austin, Patricia Highsmith, Sylvia Plath i Mary Shelley. Mislim da je seksualna revolucija dosta degradirala razne ženske spisateljice. Nemaju ironiju prema sebi. One su sve neviđene ribe, zavodnice, jebačice, jako dosadno. Mislim da bi se nekakav Rabelais, da postoji, dosta zabavio na svemu tome. Ima ipak u umjetnosti – mada je to Warhol dosta razbucao – nešto što su uveli romantičari, a imali su pravo; nešto što se može nazvati demonom genija.

Može li se lagati u poeziji, i da li je to bitno, ako da?

– U poeziji je bitno da se ima svoj glas i da je on jedan i pravi. Laganje može biti stilska stvar, znači, vrsta ironičnog diskursa. Ako je posrijedi laganje sebe, neosviještenost koja je prikazana kao lažna osviještenost, onda je u pitanju kič. Onda to ne spada u ovu priču, nije relevantno.

Kada pišete? Gdje pišete? Koliko pišete?

– Trudim se raditi svaki dan. Jednom su pitali Fassbindera u čemu je tajna njegovog dara i produktivnosti, očekujući vjerojatno da će reći nešto kao, droga, piće i tako to. Čovjek je rekao: disciplina. Pišem za svojim stolom u svom stanu. Život mi je tako namjestio da taj stol ne mijenjam, ni stvari na njemu, i nisam boravila duže na nekom drugom mjestu osim u svom gradu. Tako da sam sve manje-više napisala za svojim stolom u svom stanu. Nekad radim puno, nekad samo da ne bih ispustila, zavisi. Gledam da je stalno.

Kada čitam vašu poeziju, pogotovo ovu zadnje objavljenu “Pre nego što sve počne da se vrti” imam osjećaj kao da prkosite nekoj nemogućnosti, nekoj (ljubavnoj)? Možda?

– Strašno vodim računa o tome da nikad ne govorim o privatnom. Osobno da, to ima u mojim pjesmama, ali privatno nije relevantno, budući da poezija služi da se netko tamo identificira s onim što sam ja napisala, da kaže, evo, ovako se ja osjećam, a ne da zamišlja šta ja radim. Ali, da odgovorim na pitanje, moje nemogućnosti su brojne. Sticajem životnih okolnosti, nisu ljubavne. Najviše me muči nemoć svakojaka, početak silaznog puta ka ništavilu i gubitak raznih ideala koje sam imala. Postajem cinik.

Kakva vi osjećanja i mišljenja gajite prema svom književnom radu? Ako se to smije pitati…

– Nekad sam vrlo nesigurna po tom pitanju, ali uglavnom se osjećam pozvano. Ja sam ostvarena i sve manje i manje sam gladna za afirmacijom. Što se tiče takozvanog svijeta, moram parafrazirati druga Buñuela koji je rekao, otprilike, “ima u Paragvaju nekih pisaca , mnogo su bolji od Dos Passosa, ali nitko nikad neće čuti za njih”. Što bi rekli moji drugovi iz Bora, “Kom će kažeš…”

Kao da o iščašenim stvarima pričate na ozbiljan način, odnosno pomalo luckasto o vrlo ozbiljnim stvarima. Koje odluke donosite prije nego počnete pisati, a koje se tiču pisanja?

– Ne bih rekla da je to baš neka odlika mog stila. Ja ponekad koristim arhaični infantilni svedeni rječnik jer sam uvijek voljela tu vrstu izražavanja, to su radili i Blake i Genet i razni drugi. Nekad koristim baladnu naraciju sa okretima, to je radio Ginsberg, nekad zaronim u srpsku tradicionalnu epiku koja mi je prirođena i data a ima i drugih stilskih momenata iza kojih stoji moja ličnost. Ne donosim nikakve odluke prije pisanja. Radim, radim, a onda klešem i klešem.

Izjavili ste da umjetnici moraju biti čisti u odnosu na politiku. Što to po Vama znači?

– To znači da ne trebaju profitirati na bolu i patnji da bi ostvarili svoje interese, bili pošto-poto priznati i voljeni. To je nemoralno i oportuno. Umjetnik može biti mudrac, a za to se mora mnogo znati i mora se stvar uvijek gledati u kontekstu i voditi računa o svemu što je bilo prije i da se sluti šta će biti i šta može iz čega proizaći. Umjetnik može biti prorok, to mu je dato, iz njega progovara duh vremena, on ne mora biti mudrac da bi bio prorok i može biti prokletnik da se bavi sirotim čovjekom i njegovom davno prokletom dušom i propadajućim tijelom.

A što bi onda značila čista politika spram umjetnika? I umjetnosti, u konačnici?

– To su kulise za radnju kad je u pitanju drama. A unutra trebaju biti ljudi i njihovi odnosi i sukobi. A sve ide iz osobnog. To kad neko uspije povezati s politikom, svaka mu čast. Ja to nešto baš nisam primijetila u umjetnosti. Politika je nešto što se trpi, a život se živi. Kakva politika? Stara priča. Andrić je rekao da je Balkan krvavi kusur moćnih sila. Eto, sve dođe na to.

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More