Pokušaj ponovnog čitanja zatvorenicima

BMX banditiNakon što sam u regionalnim novinama “Istarska pravica”, koje je u pijanstvu osnovao Frano Supilo, pročitao tekst Maje Hrgović “Milovala sam tjeme monstrumu” i u njemu saznao da se pred zatvorenicima Gordan Duhaček odvažio čitati homo priče u kojima u «ja» ili «ich» formi opisuje kako nekom svom prijatelju navlači kožicu preko spolovilnog glavića kao da ga želi spasiti fimoze, shvatio sam da bih ipak i ja trebao čitati svoju prozu u zatvoru.

Pa pisci bi morali biti nekakvi prosvjetitelji, nije se dobro zatvarati u kulu bjelokosnu, neću da me nazivaju maminom mazom kao Prousta. Duhačekov hrabar čin mene je prosvijetlio. Moram čitati zatvorenicima, to je moja dužnost. Moram biti hrabar, moram se ugledati na književnog kritičara Velimira Viskovića, on je tako nekako stamen, uvijek je tu negdje, nije kao oni pisci koji su se povukli u Istru i tamo voze bicikl do Fažane, a ostatak dana krepavaju od dosade, a jedina naslada im je to da preko mejla razmjenjuju misli o tome kako smo mi koji smo ostali u Zagrebu u kurcu i kako moramo plaćati svugdje parking i kako su nam knjižare pretvorili u prodavaonice mobitela. Drže se kao da su oni tamo u toj svojoj Istri popili svu pamet svijeta i kao da svi jedva čekamo da oni izdrkaju te svoje romane koje minuciozno pišu po najmanje šest godina, a u kojima prevladavaju opisi ovčjeg runa i mreškanja mora na koje imaju svakodnevni pogled.

Jedino ih jebe grijanje, preko zime je to zajebano u Istri. Tako zimi i možeš prepoznati istarskog pisca: po hunjavom nosu, uvijek nešto šmrcaju i useknjivaju se u istra-papir maramice. Zato ih i ne pozivaju na promocije u Zagreb, jer nosnom sluzi poprskaju mikrofone, a kasnije i zabale kanape sendviče.

Nazvao sam voditeljicu udruge Kristalne rešetke i pitao je bi li mi mogla srediti ponovno čitanje u zatvoru, ovaj put sam čvrsto odlučio, neću u zadnji tren odustati i zajebati ih kao prošli put kod Lepoglave.

Odjebala me.

Nema veze, ionako ću kad-tad završiti u zatvoru zbog nepropisnog voženja bicikla, lud sam, vozim kao penisoid, često se uzdižem na zadnji kotač kao oni divlji klinci u filmu BMX banditi. I kad završim u bukari najviše bih volio da mi svoju poeziju dođe čitati pjesnik Ivan Rogić Nehajev, volim to njegovo prezime jer i ja u zadnje vrijeme ne hajem za ništa. Neću prilagoditi vožnju bicikla normalnoj brzini i dalje ću pičiti po gradu kao obrezani šišmiš, zadnji put sam kod Dubravkinog puta zamalo guvernalom udario Branimira Pofuka, a kod restauracije Blato pjesnika Branislava Oblučara. Jurit ću dok ne umrem.

Pisci su kreteni, išli ili ne išli čitati u zatvor. Najgore mi je kad se grebemo za stipendije ministarstva kulture, ko neki zadrugari koji narodu otimaju desetinu određenu za kulturu. Dobro mi je stari govorio da sam usrana komunjara koja ne zna ništa raditi nego njega žicat lovu za cugu. Bolje da završim u zatvoru, tamo će mi dati da radim nešto korisno, šijem, krpam, pletem, izrađujem košare. U bukari je Vajld napisao svoju najbolju knjigu De profundus. Neka i Duhačeka odvedu, pa Oskar Vajld je gulio robiju već samo zbog činjenice što je bio, u tadašnjem nemilosrdnom policijskom žargonu, “guzoljub” ili “đule”. Tamo bi si Duhaček i ja ispleli one čipkaste kapice kakve su na Divljem zapadu nosile
kaubojske žene, a zatvorenici bi nam prišili nadimke Dolly i Bell.

Željko Špoljar

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More