prvo slovo kulture

Pohvala odustajanju od pisanja

girls(Pisac koji ne piše je čudovište koje potiče ludilo. Franz Kafka)

Ukidaju se jedna po jedna književna nagrada, potpore za izdavanje knjiga sve su bjednije, veliki izdavači propadaju, urušavaju se knjižare, honorari su mizerni, zapravo u mnogim slučajevima više se i ne dobivaju honorari za objavljenu knjigu. Ponovo se vraća atmosfera i poslovna logika iz ratnih devedesetih: budi sretan da ti uopće netko želi objaviti knjigu. Urušio se i knjižarski sustav, tako da nema više smisla ni prionuti na pisanje potencijalnog hita. Sve to hrvatskog pisca može navesti na odustajanje od pisanja.

Ali, je li želja za pisanjem uopće povezana sa zaradom, objavljivanjem po svaku cijenu? Kažu da je pisanje nesavladiva potreba. Oni koji su se navukli na to, ne mogu odustati. Je li to baš tako?

U knjizi Bartleby i družba, objavljenoj u izdanju Edicija Božićević, na jednom mjestu autor Enrique Vila-Matas pobrojava poznate i manje poznate pisce koji su odustali od pisanja, navodi njihove razloge, pokazuje da je bilo dosta takvih primjera u povijesti književnosti, te da se to može, to da pisac prestane pisati.

Na samom početku svoje knjige, Vila-Matas dijagnosticira današnju atmosferu u književnosti.

Danas je jedino bitno da pisac bude prisutan u javnosti i medijima. Prije je to bilo bezazleno, no sad poprima ozbiljne razmjere. Opažam atmosferu koja nosi promjene u društvu. Nestaju autori koji su bili nedodirljivi i koji su pripadali Salonu Čvrstih i Postojanih Pisaca. Promijenio se, isto tako, oblik kojim književnost biva predstavljena u javnosti. Danas su čak i književne nagrade sprdnja i laž.

Odmah potom navodi razlog jednog suvremenog, nepoznatog pisca za neopozivi prestanak pisanja.

Zato jer mi se čini da publika posjeduje višak lošeg ukusa i žestoku želju da kleveće i vrijeđa.

Zato jer se ta ista publika dosađuje, nema što da radi. Ona ulaže sve snage da ništa ne čini. Njima je sve to zabava. Ona ulaže sve snage da ne čini ništa. To je kao da kad otvoriš prozor očekuješ da ulicama poskakuju majmuni i krotitelji medvjeda.

Zato jer se bojim umrijeti u uvjerenju da nisam živio.

Zato jer sam utoliko sretniji ukoliko sam manje poznat.

Dalje u knjizi autor se bavi slučajevima poznatih pisaca koji su odustali od pisanja. Meni je najbolje legao Wildeov primjer. U Parizu se, tijekom posljednih godina svog života zahvaljujujući osjećaju moralnog uništenja, mogla konačno ostvariti ta odavno znana Wildeova težnja da se ništa ne radi. Pri kraju svog života Wilde uopće nije pisao; njegova nakana bila je da zauvijek digne ruke od pisanja. Želio je okusiti i druge užitke. Želio je upoznati sreću mudraca: sreću da ništa ne čini. Posvetio se skitnji i apsintu. Čovjek koji je rekao da je posao prokletstvo klase onih koji vole čašicu, utekao je od književnosti kao od kakve pošasti i odlučio svoj život posvetiti klatarenju, piću i kontemplaciji.

Neki manje uspješan pisac došao je Wildea nagovarati da ponovo počne pisat. Ovaj mu je odvratio: “Znaš li ti da je rad klica svih ružnoća? A da iz nerada niče pregršt ideja? Ako hoćeš da ti jednu prodam, ti samo reci. Imam ih napretek.”

Tog poslijepodneva Wilde je tom kolegi prodao ideje za pedeset knjiga i osnovni nacrt za jednu komediju.

Ipak, možda je najzanimljiviji slučaj Georgesa Simeona. On se između redova prikazuje kao slučaj pisca koji je odlučio prestati pisati na način da je manijački počeo štancati knjigu za knjigom – uglavnom krimiće od kojih je zgrnuo hrpu love koja mu je trebala za odlaske u bordele jer je imao čudovišni seksualni apetit. On je od 1919. do 1980. godine objavio 190 djela od kojih je svako pisano pod različitim pseudonimima. Samo 1929. godine napisao je čak 41 djelo!

– Počinjao bih ujutro, vrlo rano – objašnjava Simeon. – Pisao bih sve do šest sati poslijepodne; tome su zaslužne dvije boce, a rezultat je osamdesetak stranica. Luđački sam radio, brzinom vjetra. Kad sam tek počinjao pisati trebalo mi je dvanaest dana da napišem jedan roman, bio to krimić o Maigretu ili bilo što drugo. Kako sam sve više počeo zgušnjavati tekst, izbacivati sporedne sitnice i detalje, za jedan roman trebalo mi je jedanaest dana, zatim deset, da bih ga na kraju, malo-pomalo, napisao za sedam dana.

Henry Miller u knjizi Mudrost srca nešto slično tvrdi za Balzaca, da je štancao tolike romane samo da ne bi pisao: „Pravi je Balzac odsutan iz prvih četrdeset svezaka; to je pisanje za druge. Pravi je Balzac još umotan u čahuru koju je oko sebe bio ispleo u školi u Vendomeu. Da je Balzac shvatio prirodu svog unutrašnjeg sukoba, očigledno je iz djela koji slijede u velikom razmaku između Louisa Lamberta i Serafite. Između tema tih dviju knjiga nalazi se praznina koja se može usporediti s pustinjom u kojoj je psihološki ili duhovno protekao čitav Balzacov život. Za razliku od svetaca i mistika koje je poštivao, Balzac se nikad nije vratio iz pustinje. Njegova ogromna proizvodnja jednostavno je monolog, divljina tjeskobe duše u kojoj se putnik izgubio“.

Bio je toga svjestan i Tolstoj. Zato je, piše u knjizi Bartleby i družba, na kraju svog života u književnosti vidio prokletstvo i pretvorio je u opsesivni objekt svoje mržnje.

Šahist i umjetnik Marcel Duchamp također se navodi kao jedan od onih koji su odustali od umjetnosti. On nije vjerovao riječima.

– Riječi nemaju ama baš nikakvu mogućnost da bilo što izraze. Ako svoje misli pretvorimo u riječi i rečenice, sve će otići k vragu – izjavio je jednom dok je s nekim penzićem na klupi u parku igrao šah.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...