“Poezija voli samoću”: Gordana Kovačić oduševljava digitalnom platformom Poetski tren

Poetski tren je nova digitalna platforma Gordane Kovačić, ultimativne stručnjakinje za glas, jazzistice i entuzijastice koja poezijom pokušava uljepšati našu svakodnevicu i usput promovirati suvremenu hrvatsku poeziju.

Iako je onu “živu” kulturu preko noći bacila na koljena, pandemija je u ovom virtualnom svijetu na neki bizarni način zaslužna za pokretanje brojnih online projekata nastalih u višemjesečnoj izolaciji. Jedan od njih je i Poetski tren, projekt Gordane Kovačić, doktorice znanosti logopedije usmjerene na istraživanje glasa, jazz-pjevačice i spikerice na Hrvatskoj radioteleviziji koja na nedavno otvorenom YouTube kanalu i Facebook stranici objavljuje vlastitu interpretaciju poezije vrhunskih pjesnika.

Znalački interpretirane i podložene glazbom koja nije birana slučajno, s bojom glasa, dikcijom, ali i cjelokupnom govornom izvedbom koja izlazi iz prosječnih gabarita, pjesme su pravi plod ljubavi i čistog entuzijazma, što nije ni čudo, s obzirom na to da je bavljenje glasom u fokusu Gordanina dugogodišnjeg akademskog obrazovanja, istraživačkog rada, umjetničke aktivnosti i profesije.

YouTube kanal Poetski tren možete istražiti ovdje

Ipak, uz svu moguću ljubav i višegodišnju predanost glasu, dikciji i izvedbi, upravo je pandemija, odnosno, činjenica da se umjetnost preko noći “ugasila”, bila zadnji kotačić koji joj je trebao da upogoni svoj poetski vlak i krene na putovanje puno neočekivanih reakcija i ugodnih iznenađenja.

“Razmišljanja o ovom pothvatu zatitrala su ubrzo nakon udara korone i svih uvedenih restrikcija koje su poput mrzlog tuša naglo promijenile naše životne navike. Društveni život, onaj koji se temelji na stvarnom, a ne virtualnom druženju, ugasio se i svoje utočište našao u online okruženju. Ponuda sadržaja velikih proizvođača kulture nikad veća. I to besplatno. Aktivirali su se i pojedinci, poznati i anonimni. I u meni je proradio kreativni nerv i nemir. Osjetila sam potrebu dati svoj doprinos zajednici. Klackala sam se između ‘samosnimanja’ i objavljivanja a capella jazza i poezije, ali ne vlastite jer nisam stihotvorac. Svatko tko me zna, zasigurno bi očekivao ono prvo, jer jazz je mjesto koje vrlo dobro poznajem, u njemu sam dugo, to je moj topli dom u kojem se dobrano formirao moj habitus, a i nakon duljeg izvedbenog zatišja dua DuArte bila bi to baš dobra stvar, no odabrala sam ono drugo”, objašnjava nam Gordana Kovačić razloge zbog kojih se upustila u Poetski tren.

“Opredijelila sam se za suvremenu poeziju, uglavnom hrvatsku, ali neka ne iznenadi i pokoji izlet drugamo ili pak u kratku priču. Biram pjesme koje mi se tog časa dok čitam dopadnu. Kratke pjesme, izravne i žešće pjesme, ironične, duhovite, pjesme pisane jednostavnim jezikom ili pak zakučasto… Pravila nema”, priča nam Gordana Kovačić koja je na radiju u nekoliko navrata vodila i uređivala poetsko-glazbene emisije, pa želja da učini nešto dobro za poeziju, ističe, “nije hir”.

Nije poezija neki stari, nepotreban, zaboravljen zanat. I posve je pogrešno misliti da pripada uskom krugu ljudi i da ne može imati dobru recepciju. Poezija ne žudi za spektaklom, po prirodi je šutljiva, ne nameće se, neprisutna je u medijima i prosječan čovjek gotovo da je zaboravio da ona postoji.

Do sada je na YouTube kanalu objavljeno dvadeset radova, među kojima i jedan autorski – povodom Međunarodnog dana jazza, Gordana je uz klavirsku pratnju Luke Žužića, s kojim je 2014. godine oformila duo DuArte, objavila i vlastitu pjesmu “Tvoja”. Sav taj jazz je uz poeziju, naime, najveća Gordanina ljubav pa je svoje mjesto našao i u Poetskom trenu.

“Poetski tren zapravo sjedinjuje tri umjetnosti. Uz poeziju, kao osovinu, tu su glazba i slika. Glazbu pažljivo odabirem iz velike kućne fonoteke i to je, već pogađate, pretežno jazz, dok vizualni dio čine fotografije oslobođene autorskih prava ili pak umjetničke fotografije i slike naših vizualnih umjetnika koji su čuvši o čemu se radi, pristali na suradnju dopuštajući korištenje svojih djela za izradu videa tako da će uskoro biti sve veći broj videa s takvim djelima. Nedavno sam kontaktirala i neke jazziste koji su pristali snimiti svoje muziciranje potaknuto pjesmama koje recitiram. Prvi od njih je Bojan Z, superioran i nagrađivan pijanist s pariškom adresom, a prvi koji je već poslao svoju improvizaciju na zadanu pjesmu je također izvrstan glazbenik, trombonist i šef-dirigent Big Banda HRT-a Miron Hauser koji je čitavu priču shvatio kao veliki izazov. Jednu ‘običnu pjesmu’ svojom je improvizacijom zaogrnuo u gotovo avangardni plašt”, priča Gordana te ističe sinergiju glasa i glazbe koja se u slušatelju spaja u konačan, posve personalizirani doživljaj.

“U takvoj pripremi pjesama, glazba više nema karakter pozadine, nego su pjesma i glazba jednako vrijedne. Postojeći primjer je objava pjesme Marka Tomaša ‘Moja kosa me napušta’ u kojoj moj glas i truba Nilsa Pettera Molværa ostvaruju gustu i tamnu atmosferu u izrazito intimnom i smirenom, ali emocionalno snažno nabijenom dijalogu u kojem nitko nikome ne upada u riječ”, otkriva nam Gordana.

Za razliku od Molværa kojeg je pronašla na CD-u, neke će buduće izvedbe, najavljuje, biti odsvirane samo za tu priliku. Solidarnost domaćih glazbenika koji će povremeno davati svoj obol Poetskom trenu ju je oduševila i dala joj dodatni vjetar u leđa. “Zahvalna sam kolegama-jazzistima koji su spremni povremeno uložiti svoju energiju i vrijeme u Poetski tren. Vidite, ljudska solidarnost u koju duboko vjerujem i koja me i inače vodi u životu. A danas nam je sve potrebnija, i to eksponencijalno. Poetski tren kao kreativni projekt počiva i na solidarnosti. Pristajanje jazzista na suradnju samo potvrđuje koliko poezija nadahnjuje i koliko je izazovna, te da se poštuje među umjetnicima drugih umjetničkih praksi”, kaže Gordana Kovačić.

Intiman odnos u virtualnom prostoru

Scena je solidarna, ali mala – u današnjoj poplavi sadržaja i brzoj konzumaciji viđenog čitanje poezije ostaje za one rijetke. “U pjesništvu, kao i u jazzu, govorimo o maloj zajednici, marginalnoj, na razini standardne pogreške, ali to je zajednica posebnih pojedinaca. Na pjesničkim jutrima ili večerima, kao i u svirkama u jazz-klubovima, ne očekujete stadionsku publiku, neku bezličnu masu čak i da postoje fizički uvjeti za prihvat tolikog ljudstva nego manji broj ljudi kojima s pozornice na kojoj nastupate vidite izraze lica i pokrete, čak im čujete glasove. Postoji intiman odnos. Mislim da se s Poetskim trenom takav odnos može postići iako je riječ o virtualnom prostoru. Kao i kod čitanja, vjerojatno ćete svoj trenutak za slušanje pjesama s Poetskog trena odvojiti onda kada ste sami. Poezija voli samoću. A tu je i ona komponenta koju knjiga nema, a koja stvara iluziju neposrednog intimnog odnosa. To je ljudski glas koji slušate, koji se, uvjetno rečeno, obraća baš vama, propinje se i spušta u svojim intonacijama i dinamici, tu su figure dikcije, glas sa svime organskim – udahom, izdahom, krckanjem sline, šumovima, sitnim nehotičnim drhtajem…”, priča nam Gordana.

Uživam u pjesničkim glasovima koji čudesno govore o onom bitnom, o životu čovjeka i čovječanstva, i želim to podijeliti s drugima. Poezija na razne načine baš jest pogodna za ova uvrnuta vremena.

“Nije poezija neki stari, nepotreban, zaboravljen zanat. I posve je pogrešno misliti da pripada uskom krugu ljudi i da ne može imati dobru recepciju. Poezija ne žudi za spektaklom, po prirodi je šutljiva, ne nameće se, neprisutna je u medijima i prosječan čovjek gotovo da je zaboravio da ona postoji. Dakle, treba ga malo podsjetiti, potaknuti ga. I na to sam mnogo mislila pripremajući projekt. U to me sve više uvjeravaju dobre reakcije posjetitelja Poetskog trena i nekih poznanika za koje pouzdano znam da ne čitaju poeziju. Ova zvučna forma im je privlačna”, otkriva autorica Poetskog trena.

“Lakše je slušati nego čitati, osobito ako se radi o znalački upotrijebljenom glasu i govoru. Opet se vraćam moći ljudskoga glasa. Čitanje naglas nije lako. Probajte! A tek čitanje poezije… To je tek poseban izazov i velika odgovornost. To je i jako sklizak teren jer naglašavanje samo jedne, ali jedne pogrešne riječi ili stanka na pogrešnom mjestu mogu promijeniti smisao poruke i upropastiti bit djela. Nadam se da slušanje Poetskog trena može potaknuti na čitanje onih pjesnika koji se slušatelju dopadnu, ili na posezanje za glazbom koja mu se svidi. Tome pomažu bibliografski i diskografski podaci u opisu videa, a kad se radi o autorskoj fotografiji ili slici u videu, navedeni su i ti podaci”, kaže nam Gordana Kovačić i pojašnjava plemenitu misiju svog poetskog projekta.

“Džepna žaruljica” Poetskog trena osvjetljava rad suvremenih hrvatskih pjesnika

“Poezija me oduvijek oduševljavala svojom tananošću i nevjerojatnom snagom istodobno. Nisam pjesnikinja ili netko tko piše poskrivećki i posjeduje hrpu neobjavljenih pjesama pa planira u nekom trenutku ‘podmetnuti’ te svoje radove u Poetski tren. To ne. Uživam u pjesničkim glasovima koji čudesno govore o onom bitnom, o životu čovjeka i čovječanstva, i želim to podijeliti s drugima. Poezija na razne načine baš jest pogodna za ova uvrnuta vremena. A tu je i želja da se osvijetli rad pjesnika, ponajprije suvremenih hrvatskih. Ima ih i zavređuju biti pod reflektorom. Ako džepna žaruljica Poetskog trena može samo malo tome pripomoći, to je to. Vidljivost Poetskog trena koja u njegovu kratkom virtualnom životu, od Noći knjige, ima oko 1400 jedinstvenih korisnika, odnosno 3600 pregleda, za mene je pravo čudo jer u pothvat sam ušla bez ikakvih očekivanja, ili da se našalim, očekujući dvadesetak posjetitelja, što slučajnika što namjernika, ali dvadesetak onih posebnih, tankoćutnih čiji su vrijeme i pažnja dragocjeni”, kaže nam i dodaje da se Poetski tren, zahvaljujući pozitivnim reakcijama i neočekivanom interesu, nastavlja i u ovom post-pandemijskom razdoblju.

“U pjesništvu, kao i u jazzu, govorimo o maloj zajednici, marginalnoj, na razini standardne pogreške, ali to je zajednica posebnih pojedinaca”

“Da, plan je nastaviti tren-irati. Kućna radinost se nastavlja neovisno o koroni, tako da s dvije, tri objave na tjedan zbirka neprekidno raste. Čitava priča iziskuje dosta vremena i nadam se da ću ga nalaziti. Volja nije problem. Jedanput na mjesec uvela sam tematski tjedan. Uglavnom će to biti Tjedni određenih autora. Prošloga mjeseca to je bio Tjedan Sandora Maraija pa su na ponudi bile crtice iz njegove Knjige o travama, a ovoga mjeseca Tjedan Tatjane Gromače“, najavljuje Gordana Kovačić.

Pjesnici su doista čuđenje u svijetu, a ovaj je projekt, entuzijastično nam objašnjava stručnjakinja za glas i jazz, testament njihovoj ulozi u našim životima. “Divim se pjesnicima, i poštujem ih, ne samo zbog tako nevjerojatnog, začudnog talenta, nego i ustrajnosti pa i hrabrosti da se bave nečim unaprijed osuđenim na neuspjeh, da ne kažem propast – definiramo li uspjeh kao ponajprije materijalnu kategoriju. Od takva kuluka kao što je poezija ne može se živjeti, pa ni preživjeti. Pronalaženje izdavača koji također mora biti malo lud, male naklade i skoro nikakva prodaja… To podosta podsjeća na jazz i onaj dobro poznati, stari, svjetski vic o tome kako ćeš od jazza zaraditi tisuću dolara. Pa tako da uložiš pet tisuća. To je otprilike ta priča. A to je i priča Poetskog trena”, u šali zaključuje.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More