Poezija to go ili Poezija tugo?

Prekjučer smo se u kinu Europa, u sklopu projekta Poezija to go, a dan uoči Dana žena, družili s našim uglednim pjesnikinjama – Enerikom Bijač, Lidijom Bajuk, Irenom Vrkljan, Sonjom Manojlović, Dortom jagić i Sonjom Zubović, ujedno i moderatoricom te idejnom začetnicom projekta, koji je inače podržan od Ministarstva kulture RH i Radija 101. U nevelikoj lijepoj dvorani Müller na katu kina skupilo se pedesetak ljudi, uključujući novinarske ekipe. Mladih je po paušalnoj procjeni bilo desetak (ako se uzme u obzir blago i benevolentno oko motritelja).

Zašto je bilo važno koliko je mladih? Zato što je, kako je znano, Poezija to go „program poticanja čitanja poezije za mlade“. Kako kaže pokretačica Poezije to go i utemeljiteljica Tekstona, književnica i knjižničarka Sonja Zubović: „Za mlade i one koji se tako osjećaju.“ Tako da je u svakom slučaju onda bilo pedesetak onih koji se tako osjećaju. Ali očito i onih koji vole poeziju.

Gošće su pjesnikinje različitih generacija i poetika, ali većma preteže modernistički subjektivizam, nekakav metaforičko-značenjski pol u kojemu se vrte, s jedne strane, arhetipski pojmovi i alegorijsko-simbolički panoi, a s druge strane, i intimni i općeniti Lebensraum pojedinca. Mogu se izdvojiti tek drukčiji glasovi Sonje Manojlović i Dorte Jagić.

Prva je svoje pjesme čitala Enerika Bijač, pjesnikinja nagrađena „Letećim perom“ i „Zlatnom medaljom Andreja Bjeloga“. Pročitala je pjesme Ima nešto, Zelena suza svemira, Ogrnula me mjesečina i Razmišljam o nama. Pjesma Ima nešto svojim iskonskim znakovljem vratila nas je u diluvijalno doba altamirske špilje, izglačanih oblutaka, meandrirajućih oblika u kojima se sakrilo „pismo mudrosti koje smo zaboravili“, izbjeglo našim suvremenim dekodirajućim alatkama.

Lidija Bajuk, jedna od naših najvećih etno-glazbenika, uz gitaru je otpjevala dvije pjesme (unatoč nedavnoj gripi), a kasnije je pročitala i tri pjesme: dijalektalnu i „aktualnu“, društvenokritičku Gustekove strahe, zatim Papirnati brod, lirsku epopeju kroz pomorsko-svemirski rekvizitarij (kamfor, jod, Golfska struja, škrinja, glad, astrolab, pustolov, krma, stratosfera, skorbut, karaka, jarbol, vrh, meteori) koji se u smislu pjesme i u skladu s naslovom ponajprije artikulira tekstualno, te na kraju i „štosnu“ pjesmu Tako bih rado napisala pjesmu o problemima s pisanjem i stvaranjem.

Lidija Bajuk

Naša velika književnica Irena Vrkljan pročitala je četiri pjesme i dobila dodatan spontani pljesak: Slavenska uspavanka, Ljeto, Zapadni vjetar i Haljina. Pjesme mahom o nedaćama, vremenu, sjećanju i singularnom ljudskom životu, u kojemu lirski subjekt promatra vlastitu sestru u svilenoj, od iznošenosti prozirnoj haljini kako krstari „odajama pamćenja“: „Prođi kroz sobu kako bih te mogla zaboraviti.“

Nakon nje pjesme su čitale posljednje dvije dobitnice Goranova vijenca Sonja Manojlović i Dorta Jagić. Manojlović je čitala pjesme motivski oformljene oko tijela i tvarnosti čovjeka, njegova tkiva (Razgovor o još, Pa što ako nevješto živim, Tetovirani, Najlakše je sebe nacrtati). Negdje otprilike na polovini pjesme Tetovirani auditorij je počeo pljeskati, što govori samo za sebe: i o publici koja se obrela u dvorani, ali i o pjesništvu koje se zapetljalo u današnjicu kao pile u kučine, a, bogme, govori svojski i o čitanju poezije uživo, koje je nepredvidljivo. Kako kaže Lidija Bajuk: „Najlakše je pjesme čitati u sebi.“ Međutim, bez obzira na to, važno ih je i čitati u javnosti.

Irena Vrkljan

Dorta Jagić vrlo je sugestivno, kontekstuirano i šoumenski pročitala svoje pjesme: Istanbulski nar, u kojemu je slušatelj mogao osjetiti sočnost uzavrela istanbulskog kaleiodoskopa ulice, bazara, džamija i „tisuće malih meduza što peku kožu između Europe i Azije“; Smrt u Milanu, hommage manekenkama koje su se ubile, „ugašenim svijećama“ odgriženih usana koje same sebe jedu; Annie Edson Taylor, pjesmu-pripovijest o „viktorijanki“, koja je bila prva žena što se spustila u bačvi niz Niagarine slapove; Rad tijela za početnike, onomatopeičnu, kinetičku pjesmu koja je ogledni primjer Jakobsonova načela ekvivalencije s osi selekcije na os kombinacije.

Sonja Zubović i sama je pročitala dvije pjesme (U potrazi i Meki bijeli jastuci), koje je napisala baš za ovu prigodu, ali nije bila posljednja! Na kraju je nepredviđeno u program uskočio i gimnazijalac Fran, koji je samo trebao uručiti ruže gošćama na kraju. Međutim, Dorta Jagić, nakon što je čula da i on piše pjesme, potaknula ga je da pročita koju svoju strukturu, što je on spremno prihvatio, ili riječima Sonje Zubović: „Svijet ostaje na mladima i treba im dati priliku, a oni su slobodni i priliku i ne propuste.“ Tako je Fran s mobitela pomalo kazališno pročitao dvije svoje strukture te time nesvjesno zavrtio cijelu priču nazad prema mladima.

Poezija to go, osmišljena za popularizaciju poezije među mladima, nema smisla u uvjetima u kojima je slušaju samo „oni koji se kao mladi osjećaju“. Ali jednako tako gubi svoj smisao i ako je izvode samo „oni koji se kao mladi osjećaju“. Kudikamo bi proširila smisao, primjerice, da uključi i neke iz ešalona mladih pjesnika. Recimo, uoči Dana žena mogle su sudjelovati mlade snage poput Lucije Butković, Monike Herceg, Mateje Jurčević, Lare Mitraković i sl. A onda bi i publika prošarala redove bojama mladosti.

Druga stvar koju također vrijedi istaknuti tiče se formata programa, a na to je uputio i drugi nepredviđeni faktor pjesničke večeri. Jedan od onih faktora kakvi se povlače po tim kulturnim soarejama oko zagrebačkoga centra kao svrab po neizvjetrenim dekama. Jedan takav postariji faktor uputio je kritiku da na programu nema ničega osim čitanja tekstova, da nedostaje razgovor, a dodatno je nešto palamudio i o feminizmu i ženama koje su „u nas sve preuzele“. Dok je drugi dio kritike stanje uma, prvi ustvari i drži vodu. Moglo je biti i više razgovora između čitanja, jer autori definitivno imaju mnogo što reći. Dakle, onako kako to rade mlađe formacije (Tko čita, Poezija u Kavezu / Učitavanje, Odvalimo SE poezijom i sl.).

Mada, dobro, svako čitanje poezije je dobro, ali treba još i više, ne spektakl i senzaciju, naravno, jer je svima jasno da je to ne samo nemoguće nego i nepotrebno. Ionako živimo u kulturi spektakla, (jeftinih) senzacija, banalnosti, prvoloptaških užitaka i istih takvih, što se kaže, lakih rješenja. NE spektakl i senzaciju, ali DA razgovor. Razgovora nam sve više nedostaje.

Jest. Poezija to go jest uzmi, konzumiraj i odi. Ali trebala bi biti Poezija to stay. Stay and talk.

Bonislav Kamenjašević

Foto: Poezija to go

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...