[VIDEO] Plesna predstava “Individue(t)”: Što kada nam tijela ovise jedno o drugom?

Unatoč pandemijskim uvjetima u kojima u gledalište stane deset (brojkom: 10) ljudi, Zagrebački plesni centar prošlog je tjedna ugostio još jednu premijeru, plesnu predstavu “Individue(t)” čiji su autori i izvođači Lara Frgačić i Endi Schrötter. Ovaj autorsko-istraživački projekt predstavlja, najavljuju nam, prvu u nizu očekivanih suradnji dvoje mladih plesača koji nastoje primijeniti stečena znanja prikupljena za vrijeme studiju suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, kao i koreografske alate dosad stečene kroz rad s raznim domaćim i stranim koreografima.

Osluškujući i usklađujući međusobne interese, Lara i Endi generirali su materijal koji ne bježi od naracije i ne strahuje od pojma “dramsko”. Njihovo specifično viđenje suvremene plesačko-izvedbene prakse dovelo ih je do predstave koja nastoji prikazati kompleksan odnos do kojeg bezuvjetno dolazi kada se dvije individue nađu u istom fiktivnom prostoru odnosa iz kojeg ne mogu izaći. Njihova tijela i pokreti ilustriraju izmjenu moći uz paradoksalnu ovisnost o ovom drugom koja je tijekom predstave prikazana kroz dijelove u kojima obje strane dobivaju priliku pokazati svoju dominaciju, ali istovremeno, u službi same koreografije, moraju djelovati skladno, na trenutke čak i posve unisono.

Nakon što je neko vrijeme gradio glazbenu karijeru, Endi Schrötter u potpunosti se posvetio plesu, koji ga je doveo i do Eurosonga. Godine 2018. je, naime, kao prateći plesač Jacquesa Houdeka nastupio pred 200 milijuna ljudi. “Je li to najveći uspjeh, ne znam, ali je drukčije iskustvo od onih na koje sam navikao u produkciji suvremene plesne predstave, te se samim time najviše izdvaja. Mladim plesačima je teško definirati jedno iskustvo i tretirati ga kao najveći uspjeh, kao da ti neka ‘mlada nadobudnost’ ne dopušta da favoriziraš, već svaku danu priliku zasebno cijeniš jednako”, priča nam Endi, a uspjehe marljivo niže i njegova plesna partnerica Lara.

“Kao svoj najveći dosadašnji uspjeh, osim rada na prvom samostalnom autorskom projektu, izdvojila bih rad s domaćim i inozemnim koreografima s kojima sam imala prilike surađivati i razvijati se kao izvođač. Pružili su mi mnogo iskustva i doveli me do toga gdje sam danas. Neizmjerno sam zahvalna svima koji su prošli i još prolaze kroz moju plesnu edukaciju i pomažu mi da pomičem vlastite granice”, kaže nam Lara u intervjuu o predstavi “Individue(t)” (nastaloj u SABMARINE produkciji te u suradnji s programom Koreospektar Zagrebačkog plesnog centra), ali i, kako to već obično biva, životu, planovima i, dakako, “novom normalnom”, koje je plesni svijet doslovno – pomelo.

Objasnite nam za početak natuknicu kako je riječ o materijalu “koji ne bježi od naracije i ne strahuje od pojma dramsko”.
Endi: Kroz naš smo projekt htjeli napraviti predstavu koja će svima biti razumljiva. Znali smo čime se želimo baviti, što želimo komunicirati na van, i to tako da ništa ne zamagljujemo već prikazujemo sve onako kako jest: direktno i ogoljeno.

Lara: Suvremeni ples je sam po sebi dosta apstraktan i kao nezavisna grana umjetnosti bježi od očite naracije i dramskog. Počevši s idejom dva bića u jednom prostoru, trudili smo se stvoriti jasnu liniju u kojoj ne prikrivamo razvoj tog odnosa, ne apstrahiramo, ali i ne zanemarujemo ono što suvremeni ples čini posebnim, a to je oslanjanje na tijelo i pokret. Odabrali smo malo drukčiji smjer unutar suvremenog plesa kojim bi se htjeli baviti i nastaviti ga razvijati. Dosta smo se bavili psihologizacijom likova i dramaturgijom predstave u cjelini. Cilj nam je bio ispričati i prenijeti priču čija je narativna nit lako vidljiva i može se pratiti kroz cijelu izvedbu, čak i ako gledatelj nije nužno pročitao o čemu se u predstavi radi.

Koliko je izmjena moći u plesu slična onoj u svakodnevnom životu?
Lara: Izmjena moći je i u plesu i u svakodnevnom životu prisutna, samo je pristup i postupanje s njom malo drukčije. Izmjena moći u svakodnevnom životu dolazi prirodnije, ona je već tu i postoji bez obzira jesmo li je svjesni, dok je u plesu ona ipak u malo kontroliranijim uvjetima. Mi kao koreografi kroz naš rad i odluke određujemo tko će i kada u predstavi biti dominantan.

Endi: U životu nekad teže dolazi do izmjene moći dok je u plesu ona, ako govorimo o samom plesnom komadu, nužno inscenirana. Ako pak govorimo o plesu kao procesu stvaranja, tu također automatski, kao i u svakodnevnom životu dolazi do izmjene moći koja se pod kontrolu stavlja nizom kompromisa kojima se mi kao autori možemo ili ne možemo prilagoditi.

Kako je raditi koreografiju u paru? Radi li svatko “sebe” ili zajedno pričate zajedničku priču?
Lara: S jedne strane, zabavno je i lako jer imate osobu s kojom surađujete (a kako se u narodu kaže, dvije glave su pametnije od jedne), te dolazi do bržih izmjena ideja i stvaranja materijala. S druge strane, rad u paru podrazumijeva i pristajanje na kompromise, a ponekad prilikom proba može doći do različitog načina razmišljanja i smjerova u kojem bi pojedina osoba stvarala predstavu.

Individue(t) // trailer from SABMARINE on Vimeo.

Endi: Prilikom stvaranja predstave “Individue(t)” istovremeno smo oboje bili u poziciji koreografa i izvođača. Neprisutnost konstantnog vanjskog oka može sputavati u efikasnosti razrješenja problema koji se prirodno pojavljuju u procesu i to je zapravo bio najveći izazov našem duetu, posebno na početku dok smo većinom intuitivno slagali materijale u odnosu na drugog. Bez obzira na sve to, cijeli proces rada u paru je u konačnici zabavni izazov i zanimljivo je vidjeti od kuda smo krenuli, a do kuda i do čega smo na kraju došli. Ono što je sigurno: kao što smo za vrijeme izvedbe tu jedan za drugog na sceni, tako smo bili i u procesu rada na predstavi.

Kako je raditi ples u ovom “novom normalnom”, koreografirati intimnu plesnu priču unatoč svim ovim zabranama i preporukama?
Endi: Imali smo tu sreću da nam je bio omogućen prostor i dozvoljen rad, pa smo mogli nastaviti s probama unatoč sve rigoroznijim mjerama Stožera. Ipak, radeći predstavu u “novom normalnom” morali smo se pridržavati svih mjera opreza, te smo što je više moguće izbjegavali nepotrebne kontakte s ljudima. Suvremeni ples je umjetnost koja se bazira na fizičkom radu tijela i kontaktu, stoga nismo mogli izbjeći međusobnu blizinu i dodir, ali smo bili svjesni što to podrazumijeva – ako se ne bismo osjećali dobro, odgađali bismo probu da ne ugrozimo druge ljude s kojima surađujemo ili su nam na bilo koji način bliski.

Lara: “Novo normalno” će se ipak najviše osjetiti za vrijeme izvedbi jer je trenutno najveći dozvoljeni broj ljudi u publici – deset. Bit će nam neobično izvoditi pred tako malobrojnom publikom jer izvođaču ipak znači kad je kazalište puno i može osjetiti energiju od gledatelja, a ta energija onda i pridonosi sveukupnoj izvedbi. Usprkos tome, kao profesionalci ćemo izvoditi “Individue(t)” kao da je stotinu ljudi u gledalištu! Nadamo se da će se situacija u cijeloj državi poboljšati i da ćemo za reprizne izvedbe uspjeti imati puno kazalište, te da će cijela plesna scena ponovno zaživjeti i to u svom punom sjaju.

Istaknuli ste da je ovo “prvu u nizu očekivanih suradnji”? Što nam još spremate?
Lara: Tijekom našeg dugogodišnjeg obrazovanja otkrili smo da jako dobro funkcioniramo zajedno jer nas zanimaju slične stvari. Jako se dobro razumijemo, te zasad želimo ići i razvijati se u istom smjeru i iskoristiti tu činjenicu da s lakoćom surađujmo jedan s drugim. Naša suradnja trenutno podrazumijeva zajedničko stvaranje predstava, te imamo mnoge ideje koje nas pokreću. Neke smo od njih paralelno razvijali uz naš projekt, a dosta ih je još u pripremi.

Endi: Spremamo se osnovati vlastitu kompaniju, odnosno započeti umjetničku organizaciju kroz koju bismo razvijali naš stil i brend, ali sve će te to na vrijeme saznati. Puni smo entuzijazma, motivacije i jedva čekamo da počnemo s realizacijom sljedećih projekata.

Ipak, znamo svi da se od motivacije, nažalost, ne živi. Imajući to na umu, što biste rekli, što je najljepše u vašem poslu?
Lara: Najljepša stvar u našem poslu je sama priroda posla. Ni jedno od nas se ne može zamisliti da trenutno po cijele dane sjedi u nekom uredu. Ples je umjetnost koja je jako kreativna, puno daje i izazovna je, te vas tjera da konstantno budete što bolji i da širite svoje vidike putem konstantnog istraživanja sebe i svoje okoline. Ples neizmjerno ispunjava, i fizički i emocionalno, i neopisiv je osjećaj premijere kada predstavljaš rad u koji si uložio vrijeme i energiju sa željom da publici uspješno iskomuniciraš nešto o čemu si mjesecima razmišljao. Ako pritom te ideje zaista uspješno nađu svoj put do publike, to postaje uzajaman odnos tebe kao izvođača/koreografa i gledatelja, a to je uvijek posebno lijepo iskustvo.

Endi: Smatramo da nam je čak i u ovakvim vremenima (koliko god bilo izazovno jer ponekad imaš osjećaj da radiš Sizifov posao), naš posao donio određenu ljepotu. Guraš dalje i uporno formiraš premijerne datume, vizuale, najave i kostime sa znanjem da će u publici vjerojatno biti jednoznamenkasti broj ljudi, ali ne daš da te to obeshrabri. Svejedno si tu s iskrenom ljubavlju prema tome što radiš, okružen autorskim timom koji dijeli istu ambiciju – baš tu se možda skriva najveća ljepota našeg posla.