Planiranje ubojstva Jergovićeve koze u “Starom fijakeru”

Čadeža je popustila vjerska kriza izazvana padom meteorita.

Glavurtićevo zastrašivanje paklenim mukama u pivnici “Tomislav” nije kod njega urodilo plodom. Samo je tupo, kao dokoni đak zurio u Glavurtića dok mu je ovaj objašnjavao petu vježbu Ignacija Loyole u kojoj se intezivno razmišlja o paklu sve dok iskušenik ne osjeti da mu gori koža.

U petak me poveo na ručak u restoran “Stari fijaker”.

– Možemo besplatno pojesti juhu, puricu, mlince, desert, i poslije se dobro napiti vina – objašnjavao mi je u tramvaju.

– Kako? – upitao sam. – Pobjeći ćemo kroz prozor u zahodu? Kao Matoš kad je jednom u Maksimiru tako zajebao škrtog Ujevića? Najeo se, napio i iskočio kroz prozor. Ujević je, da bi platio račun, morao izvaditi pare koje je držao ušivene u podstavi umašćenog mantila.

– Ma, ne. Visković i njegova ekipa iz HDP-a imaju u dva u Fijakeru zakazan ručak. U stanci između izlaganja na skupu povodom stote obljetnice Ranka Marinkovića. Pojavit ćemo se tamo kao slučajno, sjest s njima za stol i krkat.

– Malo mi je to neugodno… Ajmo bolje u menzu, možemo na moju iksicu…

– Jebeš menzu, tamo nema vina i rakije. Samo se opusti, šta te boli kurac, napit ćemo se.

U “Starom fijakeru” fakat su bili Hadepeovci. Na čelu dugačkog stola sjedio je Velimir Visković kao kralj iz predstave “Hamlet u Mrduši Donjoj”. Do njega je, poput kneginje Baurović sjedila Mani Gotovac. A malo niže od njih, kao dvorski savjetnici ili lude, pjesnik Nikola Petković i nekadašnji ministar kulture, Antun Vujić. A onda dalje, duž stola, sveučilišna ekipa poput Lade Čale Feldman, Morane Čale i Tomislava Brleka. Taman im je konobar u tanjure obilno nalijevao nekakav srneći gulaš primamljujućeg mirisa.

– Bok društvo, otkud vi tu? – Čadež je vješto hinio iznenađenje.

– Sjedni, Tomice – javio se gostoprimljivo Visković sa čela stola.

– Ma, s frendom sam došao…

– Neka sjedne i on.

Čadež je sjeo do Lade Čale Feldman, a ja do Brleka. Konobar je odmah stavio duboke tanjure pred nas, nagrabio nam srnećeg ili kakvog već gulaša. Pomalo drsko smo zatražili i aperitive, dvije duple šljivovice da se opustimo i zagrijemo na susnježici promrzle kosti.

Čadež je jedva stigao posrkati tri žlice gulaša, kad mu se Visković obratio:

– Tomice, Jergović nas je opet uvrijedio u svojoj kolumni.

– Kaj pak sad? – Čadež je nevoljko podigao pogled s tanjura.

– U subotu je u kolumni napisao da ja, Ferić, Banac i ostali iz Vile Arko hrđavim, luburićevskim kliještima čupamo zlatne, židovske zube iz Andrićevih usta.

– U jebote, pa to su sad već lotremonovske perverzije – zaustio je Čadež, dohvaćajući nervoznim prstima dopola ispijenu čašicu šljivovice.

– Kažem vam, ljudi, taj čovjek je lud! Njemu treba psihijatrijska pomoć! Zar to nitko u njegovoj redakciji ne vidi? Ili mu namjerno ne žele pomoći? – uznervozila se Mani Gotovac.

– Slali smo reagiranje u “Jutarnji”, ali nam ne žele objaviti – ozbiljno će Visković, kao da Aralici objašnjava da mora za promjenu počet pisat u skazu, a ne stalno guslat po trećem licu.

– A, jebi ga – promrmljao je Čadež. – Ako fakat za pravo hoćete Jergoviću vratit milo za drago, organizirajte se…

– Praviš se kao da se tebe ništa ne tiče – spočitnuo mu je predsjednik HDP-a Nikica Petković. – Kao da zaboravljaš da si i ti član oklevetanog Društva pisaca.

– Ako fakat hoćete Jergoviću vratit milo za drago, onda ne šaljite reagiranja i pisma čitatelja kao neki dokoni penzići… – Obrisao je Čadež ubrusom usta zamrljana gulašnom, smeđom tekućinom.

– Nego šta da radimo? – meketavim će glasom Mani.

– Ukinite jedan dvobroj “Književne republike” i od uštede platite nekom da mu tamo u Vukomeričkim Goricama otruje kozu Bijelku. To bi ga dotuklo. Njezino radioaktivno mlijeko daje mu hrabrost, ludost… Zato ju je i dobavio iz ozračenog Slavonskog broda. Da se uz pomoć zatrovanog mlijeka ponovo okuraži i krene u napad, po cijenu narušavanja vlastitog zdravlja. Ubijte mu kozu i ubili ste mu hrabrost. Ponovo će u tim svojim subotnjim kolumnama počet zamorno pisat o piscima i slikarima koje više ni njihova rodbina ne pamti.

– Što je tebi, Čadežu? – prijekorno će Visković. – Ako bismo mu trovali kozu, doista bismo se spustili na razinu Pavelića i Luburića. Ti si jedna nemoralna individua…

–  Pustimo sad Jergovića, pijmo! – Podigao je čašu zdravice nekadašanji ministar Vujić.

Čadež i ja miješali smo crno i bijelo vino, stalno naručivali nove aperitive. Kad sam se podnapio počeo sam govorit Ladi Feldman da su sve hrvatske feministice došle uglavnom iz Dalmacije.

– Tamo im oni sirovi dvometraši ne daju da pisnu, pa onda dođu tu po Zagrebu tražit dežmekaste purgere koji se puno lakše dadu jebat u mozak, sve češće i u guzicu. Jebala vas sve Virđinija Volf, treba nanovo čitat i na kazališne daske postavljat Strindberga koji je puko ko bundeva u teškoj borbi protiv feminizma… – Jedna kap sline frknula mi je na staklo Brlekovih naočala.

– Pijani ste… I tko ste uopće vi, mladiću? – podsmjehnula mi se Lada.

– Ja sam ono čega nema, ja sam ono što ti se sprema – citirao sam svog slavonskog pjesnika Bareta.

U tom trenutku na noge se podigao Antun Vujić. Mahao je vilicom po zraku i govorio kako će tom vilicom napasti Ministarstvo kulture i svrgnuti Zlataricu s trona. Mani Gotovac ga je umirivala, potegnula ga je natrag na stolicu. Da bi onda ona počela prozivat Viskovića jer je ljetos kod nje u Split došao u ružnim, šarenim bermuda kupaćim gaćicama zbog čega ga se stidjela na plaži.

– Izgledao si kao neki prerano izrasli, dvometraški vlaški tinejđer koji se na plažu doklatario autobusom s Bitunjaca, naravno bez šugamana.

Velimir se na to samo pomirljivo cerekao, ispuhujući rezignirano dimove cigarete.

Kad su konobari prestali donositi nove politrenke vina, Čadež i ja smo se kao pijane hijene odvukli za društvancem na Gornji grad u Vilu Arko; tamo se nastavljao skup o Marinkoviću. Gore smo nastavili udarat po Balantajnu i kiflicama postavljenim na stolu u predvorju. Kroz zatvorena vrata čuo sam kako unutra u dvorani urednik “Globusove” kulturne rubrike, Dalibor Šimpraga, razlaže nešto o topografiji Marinkovićevog “Kiklopa”.

– Jebeš život hrvatskih pisaca i kritičara. – Nalio sam Čadežu još Balantajna. – Školuješ se, studiraš, radiš, pišeš, objavljuješ i onda kad ostariš završiš na ovakvim artritičnim skupovima i strijepiš hoće li ti primit novelu ili kritiku u “Književnu republiku” ili “Vijenac”. Slušaj tog Šimpragu, nekad je pisao kao kulerske, otkačene “Kavice Andreja Puplina”, a sad tu nešto palamudi o toposu i gradu, kao da je bilješke za predavanje popalio Krešimiru Nemecu. A na poslu u EPH mora odlaziti na tim bildinge u Bizovačke toplice sa Žuži Jelinek i Tanjom Torbarinom i brčakti se s njima kao nilski konj u pregrijanom bazenu za starije osobe – lamentirao sam.

– Barem imaju povremeno taj gulaš, vino, puricu, mlince i štrukle u “Starom fijakeru”. – Čadež je pogledao stvar s vedrije strane.

Idući dan, mamuran ko pseto od svih onih izmješanih pića, čekao sam Stojku. Uspjela je nagovoriti profesoricu Radman da mi vrati indeks i da me ne tužaka rektoru. Uvjerila ju je da patim od laganijeg oblika afazije i šizofrenije. To mi je bio dobar povod da u znak zahvalnosti pozovem Stojku kod sebe u Plitvičku i počastim je sokom, vinom, likerom, šunkericom, krastavcima, sirom. Nismo se uživo vidjeli od “Pozdrava Azri”, ono kad sam se pijan trljao uz nju i potajno svršio u gaće i kad smo se čak kao nešto lagano žvalili. I ona je tada bila mrtva pijana, tko zna čega se od svega toga uopće i sjećala.

Vani je opet napadao izdrkani snijeg. Nisam bio siguran hoće li se Stojka iz Zapruđa uspjet probit do mene. Drhturio sam u napetom iščekivanju. Dvaput sam promijenio donje rublje kako bih bio siguran da ću biti potpuno čist ako dođe do snošaja. Prezervative nisam kupio. To mi je nekako jadno. Kao da pred djevojkom, dok ste oboje onako u žaru ljubavi i požude, nelirski navlačiš čadežovsku, smeđu dokoljenku na kvrgavo, nabreklo, dunstabanaško stopalo. Ponižavajuće. Nisam koristio prezervativ ni one noći 2007. kad sam u Đakovu u kukuruzištu hoblao spaljenu Draženu Mišeta, kćerku gastarbajtera Tadije Mišete kojem smo jednom kao klinci u ladici našli čuturicu za samozadovoljanje, MADE IN DEUTCHLAND.

Oko osam, Stojka je javila da neće doći, snijeg je ubija. Živaca rastrojenih od mamurluka i iščekivanja, zaridao sam u čistu jastučnicu pripremljenu za Stojkine mišje sive pramenove.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...