Nije nikakvo čudo ako ne znate da je danas Svjetski dan poezije. Poezija je danas kao nekakva neobična životinja u zoološkom vrtu koju se ponekad svrati vidjeti jer je usput i ako je ulaz besplatan. Isto kao što se većinom ne zna što s tim životinjama koje se gleda, i koja je njihova svrha – osim da budu nekome lijepe, nekome egzotične, da nekoga zapanje, da nekoga natjeraju da porazmisli o ovome ili onome, da ih se, poneke, na taj način i sačuva od propasti, ako već nema drugih načina ili volje – tako se isto ne zna ni što s tom poezijom. I ne, ovo nije lamentacija nad tužnom sudbinom „emotivnog“ književnog roda, nego čvrsta činjenica.
Vjerojatno je nešto od odgovora i u, poznatoj, prekonfiguraciji rodovske dominacije, ponešto je od književnoga i teorijskoga smjera, a dobar se dio odgovora krije i u ukupnome razvoju zapadne civilizacije i kulture, iz čije se perspektive napokon i pišu ovi redci.
Svjetski dan poezije, koji pada ujedno i na prvi dan proljeća, ali i na drugi dan ovogodišnjega Goranova proljeća, odnosno na Kovačićev rođendan, proglasio je UNESCO dana 21. ožujka 1999. godine. Kažu da im je „jedan od glavnih ciljeva (…) podržati jezičnu raznolikost poetskim izrazom i ponuditi ugroženim jezicima mogućnost da se čuju u svojim zajednicama“.
„Slavljenjem Svjetskoga dana poezije također se htjelo potaknuti na povratak usmenoj tradiciji (javnih) čitanja poezije, popularizirati poučavanje poezije, ponovno uspostaviti dijalog između poezije i drugih umjetnosti kao što su kazalište, ples, glazba i slikarstvo, podržati male izdavače te stvoriti privlačnu sliku poezije u medijima, kako pjesničko umijeće ne bi više bilo smatrano zastarjelim umjetničkim oblikom, nego onim koji društvu u cjelini omogućuje da ponovno zadobije i potvrdi svoj identitet.“[1]
Mijene se civilizacije i kulture ogledaju, između ostaloga i u ubrzanju života i u condition humaine kratke koncentracije i kratke površinske perceptibilnosti, u inat Užarevićevoj temeljnoj odlici lirske pjesme, ali i bilo kojoj knjizi. U tom je condition sve drugo važnije nego sjesti, čitati i nad pročitanim se zamisliti. Što je paradoksalno, jer bi baš u takvu ubrzanom svijetu pjesme svojom kratkoćom (u najvećoj mjeri) mogle naići na plodno tlo. Međutim, to nije tako (u inat drugoj Užarevićevoj temeljnoj odlici lirske pjesme), jer svatko tko se i najmanje ozbiljnije pozabavio ovim ili onim pjesništvom, a poglavito modernim i onim suvremenim, zna da se pjesme ponajviše čitaju u samoći i to opetovano i višekratno. Tim više što je historijat pisanja i uživanja pjesama sve stariji i stariji, svako stoljeće sve stariji i samim time sve složeniji, o čemu zorno svjedoče moderno i suvremeno pjesništvo.
Moderno pjesništvo, dakle priručnom periodizacijom ono od romantičara do kasnih modernista, ipak iza sebe ima češće neki jasniji koncept kojim se pjesmi može prići, i iscrpsti iz nje dostatan umjetnički agregat interpretativnim, analitičkim i tekstualnouživalačkim alatkama. Ionako nije cilj iz pjesme izvući gotovu dekodiranu srž, unatoč još uvijek bakterijski rezilijentnim obrazovnim principima nastave hrvatskoga jezika i književnosti, i u skladu s tim principima proizvedenim čitankama.
Suvremeno je pjesništvo tim složenije, što je starije u odnosu na moderno, jer ima iskustvo jednoga stoljeća više. I ima iskustvo mnoštva filozofsko-teorijsko-kritičkih artikulacija koje stvar još više usložnjuju.
Današnje se pjesništvo tako, baš kao i prošlo, mora bakćati s književnim prethodnicima, s filozofemima i teoremima sviju razdoblja uključujući i svoje, s društveno-političkom arenom u kojoj nastaje te naravno i sa svojim brojnim manifestacijama rasparceliziranima po partikularnim kulturama i književnostima.
A ovo potonje znači da svako pojedino pjesništvo mora biti u doticaju sa svojim sinkronijskim (ali i dijakronijskim – domaćim i stranim) braćom i sestrama. No isto se tako dobro zna da je poeziju najteže prevoditi i da se u prijevodima najviše gubi jer se svaka pjesma mora boriti sa solipsizmom vlastite genetske determiniranosti. Posljedica je toga da pjesništvo manjih jezika i naroda ima poglavit problem, jer će rjeđe biti (integralno) prevođeno…
Da se dalje ne koprcamo i zaplićemo u klupko razmatranja i time se pretvorimo u jednu paradigmatsku suvremenu hrvatsku pjesmu, potrebno je reći nešto, opet priručno i opet pojednostavljeno, o najnovijemu domaćem pjesništvu.
Ono je suvremeno, tj. postmoderno – dolazi nakon u tekstu spominjanoga modernog pjesništva i pripada „izgubljenim generacijama“ (kao što možemo primijetiti: kojega god da se atributa dohvatimo već je obilježen) – i ono se napaja svojim književnopovijesnim modernostima. Ili je:
1) ishodilo iz neoavangardnoga i tekstualističkoga početka (u miksturi domaće i strane književnosti), ili je
2) reflektiralo novostvarnosnu poetsku stvarnost, shvaćenu kao povijesni umjetnički pravac neue Sachlichkeita objektiviran u domaću književnost, u varijetetu stvarnosne poezije / kritičkoga mimetizma i sl., ili je
3) posljedak maleševske prakse laži (koja je, kako joj ime govori, također pila s univerzalnoga izvora), ili je
4) postmoderno u smislu Maroevića, Stamaća, Šoljana, Slamniga i sl. (što uključuje većinom stare generacije), ili je
5) čorba sastavljena od pobrojenih određenja.
U svakom slučaju, u dobroj mjeri vlada, da parafraziram Antu Stamaća, suvremeno jednoglasje. Što je dobro?
Dobro je što je još koliko toliko (materijalno) živo Goranovo proljeće, dobro je što se pretvorilo u internacionalni pjesnički festival, dobro je što još ima brojnih časopisa koji uključuju poeziju, dobro je što ima i brojnih natječaja koji otvaraju vrata mladima, dobro je što ima raznoraznih javnih čitanja poezije i raznoraznih stranica o poeziji na društvenim mrežama.
Ono loše, osim već pobrojenih stvari, jest vojno-hijerarhijski, terasasti ustroj današnje hrvatske pjesničke fizionomije, potom svetogralovska pragma mladih pjesnika oformljena oko Goranova proljeća i sličnih iznimaka književnih natječaja te medijska šutnja koja prati poeziju, što je već istaknuo Dinko Kreho.
Kako ne bismo otišli predaleko ostavljamo vas s poezijom. Ovaj svečani dan začinite s našim odabirom pjesama petero mladih pjesnika, u čijim tekstovima se mogu odčitati neka od četiriju spomenutih određenja suvremenoga pjesništva.
Lara Mitraković (1992.), studentica kroatistike i sociologije, objavljivala je po časopisima, zbornicima i portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca „Zdravko Pucak“ rukopisom „Brojanje pogrešaka“. Članica je književne grupe 90+.
Bourdieu piše ljubavnu pjesmu
Ispunila si mi sva polja,
Izludila habitus,
Nemam iskustva s ovakvim stvarima.
Ako nastavimo ovako počet ću koristiti jezik niže klase
Jer moje polje kulturne produkcije ne dopušta riječi
kojima te želim zvati.
Potrošio sam sav ekonomski kapital na tebe,
Socijalni uz tebe nemam jer kad te vidim zamuckujem,
A i kulturni sam negdje putem zagubio jer znanja više nemam
o onom što me zanima
I ne proizvodim ništa što nema veze s tobom.
Draga, vrati mi moju mušku dominaciju,
Ja tebi nisam ništa uzeo, mada sam probao sve.
Mislio sam da je jezik moj medij moći,
A ti si me pobijedila ne izgovorivši ni riječi.
Ostao sam sâm bez struktura i bez prakse,
Od intelektualca u usponu postao sam običan ljakse.
Lana Bojanić (1992.) diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a trenutno studira u Utrechtu. Objavljivala je poeziju i prozu u časopisima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Za rukopise je pohvaljena na Goranovu proljeću 2016. i ove godine. Godine 2017. osvojila je prvu nagradu za poeziju na natječaju „Ulaznica“. Osnivačica je književne grupe 90+.
20 hektara
Većina nas nije ovdje dugo
Tek generaciju, dvije
I u ostavštinu još dobivamo oranice, vinograde i polja
Smiješne i arhaične
Poput pupka.
Kad ostanem posljednja od loze
Prodat ću sva polja koja mi ostave.
Dati da na njima naprave
Groblja za strance.
Kao umorni mučenici
U njima će nemirno spavati
Čitav grad.
Monika Herceg (1990.) studentica je fizike. Objavljivala je poeziju u časopisima i na portalima. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. godine, prvu nagradu na natječaju Stevan Sremac 2017. i nagradu Goran za mlade pjesnike 2017. godine. Taj je rukopis dorađen i objavljen kao zbirka Početne koordinate. Monikinu poeziju možete poslušati u emisiji Poezija naglas 3. programa Hrvatskog radija.
Ratna
Mladost se upuhne u dvocijevku, potom se vijest o poginulom vakuumira,
s potrebnim konzervansima da dođe dobro očuvana uz njegove znojne potkošulje
do tankog bubnjića žene, ona je baš jučer prerasla svoj odljev, raskuhava tvrde mrlje
visokokalorične rutine
Žedna je i usidrena
kad stigne zapakirani čovjek u pismu
koji izrecitira mušku smrt
pažljivo numeriranu u raznesenom jutru
Tako se recitiralo samo u školi za državne praznike, sjeti se žedna žena
i popije hladnu litru vode
prije nego zatvori škrge
kao škure prije bure
Hrvoje Tutek (1984.) asistent je na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Piše poezijju, prozu i eseje. Objavio je zbirku pjesama „Cirkular“.
Bilješke o posjetu majci
– „Ja volim smrt, ona mi je majka“, načuo si u prolazu. Baš su tu rečenicu izgovorila
Usta mladića, obraćajući se čovjeku koji je hodao uz njega. Okrenuo si se,
Ali nisi dospio pogledati. Nisi vidio lice ni prvom, ni drugom. Ostao si na ulici,
Načas zbunjen – što je on to rekao? Je li on to rekao? Zašto
Je on to rekao? Pa su ti misli odlutale dalje, trebalo je još toliko toga učiniti. Redom:
Trebalo je kupiti dvije žarulje i novu kvaku, trebalo je u maminom stanu popraviti
Vrata, trebalo je skoknuti u banku, na tržnicu, u mesnicu, na posao, na šišanje.
Ukorak s prolaznicima, krenuo si dalje.
– Kao i obično: mama je sama, sijeda, i miriše na znoj. Najprije si u kuhinji i kuhaš kavu,
Televizor guta tišinu, voda kod mame najsporije vrije. Unatrag, kao da odumire.
Prozori su goli, bez zavjesa. Mama voli svjetlo. Ali zuri li zbog toga netko
U tebe? U tkoznačijoj priči, zavjese su jednako nepoželjne: Živio usamljeni svećenik,
Živio s bogom, i molio se, vjerno se molio. Ali bio je umoran i spavalo mu se,
Tako mu se spavalo. I njegove oči su se izdajnički sklapale. Nije si mogao pomoći.
I onda se dosjetio. Svećenik uzme nož, prinese ga licu i odreže si vjeđe. S očima bez
Zavjesa, nastavi budan moliti. Kava je kuhana.
– U maminom stanu nema ni mačke, ni slika, ni biljaka. Ni keksa, ni soka, ni
Zvukova. Nalazi se tamo jedna velika peć. Jedan teški ormar. Na zidu uočljivi
Pravokutnik: tu je nekoć stajao kalendar. Negdje je i mama. Sad u ovoj sobi, sad u
Onoj, nikad je ne vidiš. Pa onda popravljaš kvaku, vrata se ne mogu otvoriti.
(Vrata se ne mogu otvoriti.) Konačno! Mama, vrata se sada mogu otvoriti!
S lica ti se od napora kotrlja užarena kaplja i pada, pada u rupetinu. Mama
Će ubrzo stići i pogledati, ti ćeš stajati sa strane i čekati. Više joj nisi potreban.
– Uskoro, možda već za minutu, osjetit ćeš: ulica je hladna kao mamine ruke.
Konačno si izašao. Isto tako, kao mamine ruke, ulica je tiha. Isto tako,
Kao mamine ruke, izgleda i nebo, i zgrade, isto tako i odijela i lica. Tvoj prvi,
Sveprisutni strah: ne postoje stvarne razlike. Stojiš i osvrćeš se. Što je
Sljedeće? Banka? Tržnica? Mesnica? Birtija? Šišanje? To su pitanja. Gore, negdje
Gore, mamin je prozor. Naježiš se. Odozgo, vidi li se već što ćeš odabrati?
Darko Šeparović (1987.) diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je poeziju i prozu te književne osvrte i intervjue u Zarezu, Quorumu, Autsajderskim fragmentima, knjigomat.com, agoncasopis.com… Za rukopis „Privikavanje“ pohvaljen je na natječaju za nagradu Goran za mlade pjesnike 2012. Nagrađen je nagradama Na vrh jezika i Drago Gervais. Objavio je zbirku pjesama „Autopilot“ i roman „Krvotok“.
Autopilot
tražimo u džepovima u
rupi gdje je ruka uvijek sama
crveni prekidač kojim ćemo
uključiti autopilota i zaboraviti
na pokretljivost. neka nas
vozi netko drugi bez sudaranja i krvi
netko kome ništa nismo obećali.
nitko više ne putuje sam gledamo
tuđe slike sve znamo unaprijed. nakon
putovanja možemo ostati u gluhom
ulju umora taman toliko da popucaju
sva stakla oko nas, da se zaustavi
tvoja ruka koja miješa kavu i prestane
trubljenje krivo parkiranih automobila.
večeras će se sve samo završiti
izlit će se voda i prosuti pepeo
iz pepeljare po podu naše tijesne sobe.
ostat će nam dovoljno vremena
za gledati crnu rupu od pepela
ispred naših golih stopala.
[1] http://www.un.org/en/events/poetryday/ (20. 3. 2018.).
Bonislav Kamenjašević