prvo slovo kulture

A gdje je lirika? Pet pjesnika čije su zbirke obilježile 2017. godinu

U godini koja je bila u ovolikoj mjeri ispunjena raznim kulturnim, društvenim i političkim događanjima (primjerice: zatvaranje izložbe A. Giacomettija, krah Agrokora, Algoritma, politička koalicija HDZ – HNS, Arbitražni i Haaški sud, premijera Novakova Ciganina, ali najljepšega itd.) gotovo da nema mjesta za liriku, književni rod koji je s godinama i književnim razdobljima sve više guran na margine kulturnoga i književnoga, sve do današnje deprecijacije koja se ogleda u poteškoćama s izdavanjem, malom broju izdanih primjeraka, slaboj knjižničkoj zastupljenosti te pogotovo slaboj recepciji.

Obično knjige suvremene poezije u knjižnicama skupljaju prašinu i obaraju rekorde po neposuđivanosti, čemu sam i sam višekratno svjedočio. Kupovanje poezije u knjižarama vjerujem da je također endemsko. No pisanje o uzrocima rečenoga valja ostaviti za neku drugu priliku. Ovaj će se tekst ipak odvažiti progovoriti o lirici te predstaviti pet vrijednih lirskih tekstova različitoga statusa i različitoga poetičkog, sadržajnog i formalnog sastava, koji su, čini se, paradigmatski primjerci lirskoga roda u 2017. godini. Četiri su paradigmatska po svom outsiderskom položaju unutar pjesničke produkcije i ogledna su za svojevrsno kulturno-književno-izdavačko doba oskudice koje je zadesilo domaću kulturnu scenu. Simptomi su doba.

To su redom: Arhivi na periferiji Lucije Butković, zbirka dobitnica nagrade Na vrh jezika za 2016. godinu, koja još uvijek nije izdana; Pratišina Alena Brleka, autorova druga zbirka pjesama, koju je izdao izvan Hrvatske, u Beogradu, u izdavačkoj kući Kontrast, i koju jedinu zapravo, izvan pojedinih izbora pjesama, nisam u cijelosti pročitao, ali upravo zbog toga zaslužila se naći među ovogodišnjim primjercima; debitantska zbirka pjesama Mateje Jurčević Bijela vrata, laureat Gorana za 2017. godinu, tiskana u 300 primjeraka; te Poeme (Preobrazba i Sentimentalno putovanje) autora koji piše pod pseudonimom Sven Adam Ewin, kojemu je ovo druga objavljena lirska knjiga, a etablirao se objavljujući gotovo isključivo na internetu. Peti je naslov nova, tek izašla zbirka pjesama Bezbroj i druge jednine Nade Topić, zbirka pjesama koja je ovdje jer je naprosto dobra, osim što ni do nje nije lako doći.

Lucija Butković: Arhivi na periferiji (radni naslov)

Zbirka pjesama radnoga naslova Arhivi na periferiji Lucije Butković, dobitnice nagrade Na vrh jezika za 2016. godinu zorno prikazuje stanje naše kulture i našega izdavačkog sektora. Naime, knjiga pjesama još nije izašla. Može se očekivati tek u 2018. godini, što nam govori, između ostaloga, i o položaju poezije danas kao i o spomenutom dobu izdavačke oskudice za domaću, a osobito onu mladu književnost. No čini se da mlada književnost ipak još uvijek pliva na površini i ne davi se, a svake godine izroni i nove naslove starih autora uz nove naslove onih novih. Dakako, da u tom spoju izdavačko-materijalne oskudice i još uvijek dobre produkcije novih naslova ima i trunja, svako toliko izroni se i poneka ruinirana, iskrzana vešmašina, no to nije slučaj s još neizašlom zbirkom Lucije Butković.

Njezino je slobodnostišno područje borbe grad – asfaltirana šahovska ploča u kojoj dominiraju tamna polja. Po tim poljima stoje betonske kule zagrađene svima nama koji smo i vladari i pijuni, zarobljenici tamnoga urbanizma, reda i nereda. I red i nered razvidni su u slici autobusne stanice kojom se treba transponirati granica centra i periferije, što je jedan od nosivih i igrivih motiva pjesama. Autobusna stanica je dašak slobode, Divlji zapad, prostran i nepregledan, iščekivanje, hladna ruska stepa po kojoj slobodno „letaju“ čopori u vučji sat, ali kulisa se ne sastoji od životinja iz prirode, iz divljine, nego od onih u nama ili od onih koje vidimo u drugima (njuške, perje).

Naravno, pozornica neobične atmosferičnosti proizvodi noćni strah, koji se vije poput dima iz gradskih kanalizacija, poput jakog duhana, poput daha na zimskoj hladnoći. Životinje u nama glasaju se kao opomena u Crnom Domingu, demaskiranju karnivorijskog karnevala blagdanske krvožednosti. Ljudi su uši koje izgrizaju sve oko sebe. Krvožednom i krvomesnom dojmu jeze pridonosi sljedeći iz pjesama izvučen leksik: krv, ljuštenje, kidanje, sijecanje vratova / klanje, ubijanje, trančiranje. Krv se puši, a ne hašiš, krv grglja, curi u svojevrsnoj lunarno-nokturalnoj plimi i oseki.

Da se ne utopimo u svem tom crvenilu, zbirka pjesama nas iz mesožderskih ralja vraća natrag istaknutom nosivom motivu periferije. Motiv je ovaj put zaogrnut perinama autobiografije, na putu od tamnog urbanizma prema urbaniziranoj osjećajnosti. Lirski subjekt ispisuje osobne arhive na periferiji, gdje vrijeme sporije teče, a strukture dulje traju, on inventarizira oronule, derutne, anti-antikvarne stvari: štednjak, nedovršenu kupaonicu – simbol osjećajne tame, militarno-totalitariziranu komoru sa žicama, trnjem i nabojima, bunker baruta – te auto.

Pri inventuri auta lirski subjekt vozi napokon i kolosijekom tamne osjećajnosti, odmjerenoga i pogođenoga sentimentalizma, u kojemu je auto personificiran. Auto je čovjek: toplo tijelo koje ga je služilo da se ohladi u njegovoj blizini. Naime, radi se o suverenom postupku suprotnu onome koji je upotrijebio A. B. Šimić kada je čovjeka gotovo bežičnom imaginacijom „susljedio“ mašini koja stane i ni makac. Osobni sloj pjesama u cjelini zatamnjeno je polje koje omeđuje svačije sjećanje. A bilježi i povijest zaborava prezrene tehnike koja to više nije.

Možemo se samo veseliti i nadati skorašnjem izlasku nagrađene Lucijine zbirke.

Zimske su večeri logične i guste, obloženi smo sintetikom i perje nam je
nagurano u usta, zimskih večeri fingiramo životinjskost, umjesto noseva
nosimo njuške. hladno ti je, kažeš ali hladnoća nema supstanciju hladnoći
ne daš da te dira ispod pazuha ostavljaš je na vratima…

Lucija Butković

Alen Brlek: Pratišina

Tri godine nakon prve zbirke Meta(k)morfoze Alen Brlek objavio je i drugi pjesmotvor Pratišinu, u izdanju beogradskog Kontrasta. Premda nam ta suradnja govori o pozitivnom i potrebnom održavanju kulturnih veza sa susjedstvom, ona isto tako vrlo transparentno oslikava našu kulturu i izdavaštvo. Pratišinom Alen Brlek zaokreće od prve zbirke. U Pratišini naglasak je manje stavljen na umijeće igrivoga u jeziku, a više na kontemplativno-mističko zrenje u dosluhu i doticanju s prirodom i praiskonskim, gdje se ide prema još radikalnijoj kritici patvorina i iluzornih pojavnosti suvremenoga svijeta i njegovih nezadovoljstava.

Brlekove kratke ritmično-melodične pjesme s jedne su strane magijski-snolike, dvadesetiprvostoljetna viđenja Williama Blakea, a s druge rekviziti suvremenozbiljske kritike. Žalosno je što je Brlekov pjesmotvor zasada praktički gotovo nedostupan u Hrvatskoj. Barem u javnim knjižnicama. Što je ujedno i razlog zbog kojega zbirku nisam u potpunosti uspio pročitati već u 2017. godini te je kritičko-analitički i interpretativni komentar o njoj prilično štur. Ujedno je slaba dostupnost i uzrok, kako sam u uvodu istaknuo, njezina uvrštenja na petodijelnu listu naslova koji prikazuju kulturno-književno stanje u Hrvatskoj danas.

Mateja Jurčević: Bijela vrata

U prisjećanju na prošlogodišnje poetske knjige ne mogu se zaobići Bijela vrata mlade Mateje Jurčević. Ne samo zato što je knjiga proizvod nagrade Goran za 2017. već i stoga što je, unatoč mjestimičnoj neujednačenosti i povremenoj bojazni od bijega u hermetičnost ili nabujalu metaforičnost, puna izvrsnih poetskih komada.

Bijela vrata su gusto metaforičko-metonimijsko tkanje razdijeljeno u dva ciklusa – Iza ormara netko diše i Otvoreno – inaugurirana prološkom paratekstualnom pjesmom-„ključanicom“ kroz koju se gleda u skriveno iza ormara, u tjelesnost koja tamo diše, ali i u otvoreno, otvoreni prostor, primjerice, zrcalo.

Prvi ciklus Iza ormara netko diše sastoji se od pjesama u prozi, zaobiđene ortografije. Već i letimičnom sondažom cikluskih pjesama uočljiv je jak kontrast (naslovne) bjeline (vrata) i onoga vidljivog, upečatljivog, pomaknutog, zatrovanog kao „četiri rijeke“, onoga oslobođenog kao nesputano tijelo ili kao rasuti teret tijela (vanjsko-unutarnjeg svijeta lirskoga subjekta koji se krije iza „bijelih vrata“). Na jednom polu opreke nalaze se „bijeli barjaci“, „bijele vojske“, „izbijeljena platna“, jastuk, krevet, snijeg, ljiljani, svjetlo, bijeli pauci, bijele ptice, Pegaz, bijeli jezik, bijeli voajeri – koji motre bijelim jezikom izraženu atomizaciju tijela, bijelih bubrega, pluća, neurona, punjene kože, obraza koje oblijeva crvenilo. Crvenilo se nalazi na drugom polu opreke zajedno s krvi, ubijanjem, rumenilom od sramote, crvenim svjetlom, „pokoljem tijela“ – sve što sputava tijelo potrebno je maknuti, pa i cjelovitost tijela, bilo ono knjiga pjesama, bio to ciklus. Kontrast bjeline papira i pjesama koje se svojim tijelima geometrijski pravilno, oštrim rezom „britve“, utiskuju u tu papirnu prazninu proizvodi sve spomenute učinke crvenoga pola od-sputavanja.

Od-sputavanje se vrši „abdikacijom“ velikih i snažnih riječi (kralj, car, vladar) koje su izvrću prema svojoj drugoj strani: nemoći, nedominaciji, nenasilju. Kako bi se pokušala spriječiti apsolutna trauma živoga zatvorenog u mrtvo pri procesu abdikacije, kako bi se pokušao spriječiti prijelaz iz sputanosti u neslobodu („pupovi u formalinu mrtva rijetkost“, „klice u urnama“), riječi je potrebno secirati. Pomiriti se s njihovom lomnom, krhkom, fragmentarnom biti (kristal, porculan, ogledalo, krhotine).

Odvesti ih prema mitskom, magijskom, bajalačkom, molitvenom jer ono veže, lijepi poput ljepila, liječi. U pjesmi Dostava opetovani napad ptica na trgu izaziva strah i neugodu kroz pucanje daha i jezika u riječi „ugod-no“. U pjesmi Prijateljstvo slobodna je sjena pod kojom zagrižena riječ trune u edenu“ jer parole nisu in liberta. Odgovor je tome molitva, bajanje, magijsko, već viđeno nadrealističko-oniričko poetskoga jezika, različita ritmička, hipnotička ponavljanja. Npr. Mora: „Tri su dječaka sjedila na zdencu, / bilo je vrelo čelo dana. / Jedan je rekao: / Hajde da padnemo / Babi Jagi u hladnu juhu. (…)“

Ciklus Iza ormara netko diše i formom, i sadržajem, i metatekstualnim komentarom upućuje na svoju oštećenost, fragmentarnost, nedovršenost, košmarnost pjesničkog jezika: (…) „[P]redragi prebijeli brate došao si / ovamo voljom neprisebnog kanona (…).“

Drugi ciklus Otvoreno (djelo U. Eca) otvoreniji je semio-metaforički. Prozračniji je. Pravopisno je uljuđen i u njemu se kriju razni stihovno-strofni oblici: i stihične i strofične pjesme – nepravilnije i pravilnije poput katrena ili soneta. Istoimena pjesma Otvoreno signira rečenu prozračnost. Lirski subjekt ogrće se istovremeno odijelom kao okvirom i oknom kao prozorom kroz koji se vidi njegova nutrina ili se barem vidi kroz njega. No također se u skladu s prvim ciklusom poručuje čitatelju da je pošao cestom krhke, lomne i vrlo otvorene Cjeline, koja prijeti pucanju.

U ciklusu Otvoreno brojne su pjesme o stvarima i neobičnim perspektivama: Rukavice, Čaša, Klepsidra, Zvono, Gosti, Dijalog, Opasnost itd. Pjesma Gosti poigrava se nedovršenim rečenicama i razgrađuje stereotipne situacije kada nam netko dođe u goste. Opasnost je izvrsna pjesma o galami i pokudi u kojoj se očituje sva raskoš metonimijskoga principa zbirke: „Onda je onaj zatvorio kisik / u mokre korice usana, / za požarom je ostalo nijemo, / ružičasto zgarište.“ Zvono je predmet/pojam koji uspostavlja različite slike, otvara mogućnosti, zatvara mogućnosti, stvara rutinu i naviku – uvjetovanu reakciju: „Od gozbe zvuka / protječe mi slina / pod usnama.“ Lirski subjekt poručuje nam: „Ne privikavam se“ zatvoru zvona! Klepsidra je i pjesma i lirski glas koji govori o svom životu, obrtanju, istjecanju, protjecanju, o otvorenome u sebi – vrijeme otvara vrijeme. Istovremeno klepsidra vezuje u smisaoni čvor oba ciklusa: „S mojim početkom krenula je krv / od vrata prema nogama / i ostavila me odsječenog.“

I Bijela vrata svojom nakladom od 300 primjeraka ilustriraju žalopojke o statusu poezije unutar književne empirije danas, kao i žalopojke o rečenom dobu oskudice.

Spavam u crnini za slučaj da se ne probudim.
Praktično je i čovjek ne mora brinuti
tko će mu zagledati nepravilnost kože
dok ga bude oblačio u ono što pristoji.
Mateja Jurčević

Sven Adam Ewin: Poeme (Preobrazba i Sentimentalno putovanje)

Fenomen Svena Adama Ewina već je razmjerno poznat, pa nema smisla duljiti. U 2017. godini objavljivanjem knjige Poeme u V.B.Z.-u, koji izdaje između ostaloga i vrlo kvalitetnu poeziju, Ewin je barem deklarativno uzdignut na razinu mainstreama. Njegov je subverzivni potencijal integriran u kulturnu dominantu. Ali i dalje svojom neobičnošću i književnoumjetničkom fakturom provocira biti spomenut u ovom izboru. Knjiga se sastoji od dviju poema: Preobrazbe i Sentimentalnog putovanja.

Prva od dviju poema Preobrazba više je neka vrsta mentalnoga transfera, više vremenska, a tek kroz vremensku dimenziju prostorna i fizička. Na taj je način nešto posve drugo negoli su Kafkini, Ovidijevi ili Šimićevi tekstovi. Pisana je u maniri znanstvenih spjevova iz antike (Parmenid, Lukrecije). Užarević u pogovoru kaže: „paraznanstveno-filozofska poema“. Ali u njoj se krije nešto drugo – moralistička crta par excellence.

Poema otpočinje posvetom Ardipithecusu ramidusu – hominidu koji je obitavao na Zemlji prije 4,4 milijuna godina, što je razvidno iz paratekstualnoga post scriptuma koji znanstvenim diskursom upisuje fikcionalno značenje oznakama nađenima na kamenu koji je hominid držao u šaci. Preobrazba je fikcionalna dopuna oznakama s toga kamena u XVII „pjevanja“, pisana u jampskojedanaesteračkim katrenima s unakrsnom rimom, pri čemu jampske stope kreću obično od druge naglasne cjeline, odnosno od druge stope.

Pripovijest ide otprilike ovako: doktorand lepidopterologije transferira se u prapovijest, u svijest i život Ardipithecusa, i od te točke pratimo ljudski civilizacijski razvoj. Pretpotopni krzneni čovjek koji jede moždinu, glođe kosti i brsti lišće uspravlja se i postaje lovac sakupljač, zemljoradnik, pastir, potom, usprkos autoironiji („Tučem šakom o nisku plohu čela / I perkusijom zaključujem šuplje!“), počinje misliti, govoriti („vatra u mozgu“ kao metafora ljudske znatiželje, jezgra znanstveničke osnovice) i potom pisati. Začetak govora/pisma kreće od crtanja, piktograma, risanja čovjeka, raznovrsnoga životinjskog glasanja kao prvog imenovanja. Nominalizacija je put do familijarizacije. Familijarizacija je put do komunikacije. Komunikacija je put do jezika, koji nastaje iz plodova fonema. Riječi i stvari. U kojima će prevladati stvari, „poplava stvari“: „Da! Jezik bit će mjera sviju stvari / I tako sveto ništa biti neće! / No slutim pritom, kad vrsta ostari, / Da stvari bit će od jezika veće.“ Iza povijesti civilizacije skrivaju se dvije moralističke oštrice kazivača poeme.

Prva je moralistička oštrica usmjerena protiv vremena „poplave stvari“ čija su obilježja: izgubljeno zlatno doba; izgubljeni raj; moderni proroci-Prometeji koji svojim marketinškim trikovima „spašavaju“ ljudski rod, donose sebi zaradu, a ljudima zabludu; društvo konzumerizma, zapadno društvo izobilja po mjeri čovjeka jedne dimenzije.

Druga je moralistička oštrica kritika čovjekova nagona ka smrti (destrukciji, agresiji, zlodjelu, otimačini, ubojstvu, ratovima, sveopćem uništenju). Nagon se iskazuje već u primordijalnoj eri, primjerice, pri ubijanju kukca kornjaša, a raste „piramidom smrti“, čovjekovim usponom u hranidbenom lancu. Kazivač postavlja ozbiljne upite: Je li čovjek spreman upravljati tehnologijom i suvremenim postignućima? Je li dovoljno razumski zreo, etički sposoban ograničiti moć vlastite znatiželje i težnju prema sve većemu, širemu i dubljemu razvoju? Cijeli retorički niz završava ekocidno-ekološkom parabolom o čovjeku i uništenju njegova prirodnog areala Zemlje, na način analogan onome redatelja Darrena Aronofskoga u svojemu novom filmu Majka, o kojemu je odličnu recenziju napisao Jurica Pavičić.

Iz ciljano odabrana naslova drugoga od dvaju lirsko-epskih tekstova, koji automatski asocira na istoimeni „putopisni“ roman Laurencea Sternea, a znajući da je riječ o stihovanu djelu, na prvu bi se bez čitanja moglo zaključiti da je Sentimentalno putovanje romantičarska poema u kojoj se putuje egzotičnim krajevima, u potrazi za pustolovinama, nejasni putevima, nesigurno, samotnjački i buntovnički – individualistički. No jedino što je zajedničko s (ponekom) romantičarskom poemom može biti etnografski karakter ovoga poemskog zapisa. U Sentimentalnom putovanju sve je suprotno: poznat neegzotičan domaći kraj slavonske Posavine sa svojim fiksnim tradicijama i običajima, sa svojom zemljoradnjom i seoskim načinom života u radu i odmoru; kolektivno umjesto individualnoga; nebuntovnički; u sigurnom i jasnom ambijentu. Sve  osim etnografskoga karaktera i (filmsko-)dokumentarističkog prosedea.

Sentimentalno putovanje je snimka od XXIII pjevanja, pronađena u ljetnoj kuhinji, ispod hrpe drugih starih stvari, prikaz vršidbe, seoskih poslova i seoskog života, uistinu sentimentalan i romantičarski, ali više kao suprotnost i snimljeni negativ svega onoga oko prijelaza iz 18. u 19. stoljeće. Snimka je autobiografska krađa od zaborava. Ustvari, po toj svojoj crti poetički je jednaka svemu što se piše već godinama te za onoga tko „pjeva“ ima izvornu emotivnu i sentimentalnu vrijednost. Po stilu mikstura Hesioda, Tolstoja i pučkog napjeva. Po intenciji „sulud“ pothvat nalik Cirakiju, Markoviću, Tresiću Pavičiću, Nazoru i sl. Po formi, kao i Preobrazba, sljednik velikana našega akcenatsko-silabičkog stiha jampske tendencije, uz katrene vezane abab rimom – čime se odmiče od većine pobrojenoga. Po izvedbi endem 21. stoljeća.

Poemski tekst pisan je maštovitim šoljanovsko-slamnigovskim nepravim rimama (čisti/traktoristi, tropa/sinkopa, Adamom/makadamom itd.), filmičnim izmjenama planova (srednji, krupni, blizi itd.), lokalnim govorom određenime zakonima dijalektologije i sociolingvistike (lokalizmi kao markeri mikroprostora te imena strojeva i poljomaterijala kao markeri vremena – 1955. godine) te plastičnim emotivnim slikama poznatima svima koji imaju ikakvih dodirnih točaka sa selom (baka popravlja sijedu kosu ispod marame, djed se dere na djecu kraj tarabe, seoski pijanac valja se selom od budžaka do budžaka itd.). Na trenutke tekst doseže visoku kvalitativnu razinu. Primjerice, suma poslova jednoga seoskog domaćinstva u XXII. pjevanju je remek-djelo.

Da se malo pretjera:  slavonske Bukolike i Georgike posveta su jednom kraju, vremenu i životnom modusu koji nestaju i dobro je da se Sven Adam Ewin prihvatio toga posla: „Kad jedni su u tehničkom muzeju, / A drugi gore. (Ili Bog te pita!)“

O, kad bi mogo, oslobođen bijede,
(Tijelo nad duhom kad se izdovolji),
Kad vatra me kroz pakao provede,
Iz pakla izać makar mrvu bolji!
Sven Adam Ewin

Nada Topić: Bezbroj i druge jednine

Izbor naslova na koje se bilo vrijedno osvrnuti zaključuje zbirka pjesama s kraja godine Bezbroj i druge jednine Nade Topić. Ona nije debitantska, niti je imala vidljivih teškoća s objavljivanjem, a ni njezina autorica Nada Topić nije novi glas, već je ugledna i odlična pjesnikinja koja je u dvije godine prilično pustila svoju ruku za tipkovnicom. Objavila je izvrsnu lirsko-proznu knjigu Male stvari 2016. te važnu knjigu o knjižari Morpurgo u 2017. Krajem godine objavila je i ovu zbirku u izdanju Meandra.

Bezbroj i druge jednine gramatički su precizno osmišljene i precizno sintaktički smještene pjesme koje, makar ciklusa nema, ciklusoidnom matematičkom progresijom rastu od jedne u prvom ciklusoidu, potom dviju u drugome, preko triju u trećemu i tako redom sve do desetog ciklusa s deset pjesama, što u sumi iznosi 55 poetskih sličica. No i naslovom i načinom pisanja zbirka pjesama nema kraja, ona se ovom procedurom može nastaviti unedogled, u bezbroj, kao što se i cijeli ljudski svijet koji ona tematizira može usitniti do bezbroja.

Nada Topić ponudila nam je čovjekom obrubljenu kozmologiju – astronomiju, geografiju, antropografiju svijeta, povijest civilizacije, i sve to preciznim tlocrtom svemira nalik Borgesovoj Babilonskoj biblioteci. U skladu s imeničnim ustrojem zbirke i ovdje će se malo nabrajati.

Teme su pjesama (bez naslova) u skladu s brojevnim ciklusoidima: litij kao kemijski element rednog broja tri, četiri strane svijeta, četiri Evanđelja, četiri zlata Jessea Owensa na Olimpijadi u Berlinu, šest stopa daktilskog heksametra, šest milijuna ubijenih u Holokaustu, sedam dana stvaranja, sedam rimskih brežuljaka, sedam samuraja, Henrik Osmi i njegove žene, osam šahovskih redova, devet muza, devet anđeoskih redova, devet nazgula, devet Beethovenovih simfonija, Deset egipatskih zala itd.

Astronomija se sastoji od „svilene plahte svemira“ u kojoj su zviježđa, Orion, Kasiopeja, Mali medvjed, Kastor, Sunce, planeti, Zemlja, njezina kora, ozon, aurora borealis itd.

Geografija se dijeli na faunu (arktičke lisice, polarni vukovi, električne jegulje, gazele, tigrovi, anakonde, medvjedi, klokani, pingvini, morski psi itd.), floru (ruža, jasmin, perunika, đurđica, suncokret, čempres, cedar, trešnjin cvijet, zelena smokva, hrast, glog, joha, tisa, brijest, breza, agave, koralji, tajge itd.), kontinente, oceane, krajolike (Sahara, Namib, Kalahari, australske savane, Himalaja, Alpe, Fuji, Etna, Sinaj, Amazona, Nil, Jordan, Niagara, Temza, Velika jezera, Rt Horn, Ognjena zemlja, Crveno Crno i Mrtvo more, Sredozemlje, Meksički zaljev, Kinesko more itd.), države (SAD, Kanada, Japan, honduras, Egipat, Poljska itd.), gradove (New York, London, Dublin, Prag, Rim, Vitebsk…) i sl.

A povijest civilizacije reprezentiraju: Eufrat i Tigris kao kolijevke civilizacije, Biblija, grčka i nordijska mitologija, Kineski zid, Atlantida, Keopsova piramida, Rimska vučica, Troja, Greenwich, Konferencija u Wannseeu, Kristalna noć, Titanic, Tiffany’s, Wall Street, švicarske banke, kockarnice Las Vegasa, prah i pepeo kao amblemi ljudske civilizacije itd.

Broj ljudi koji se spominju u zbirci bezbrojan je simbolički antropografski potencijal naše baštine: Eva, Mojsije, Ramzes, David i Golijat, Apolon, Prometej, Ahilej, Homer, Pitagora, Ptolomej, Cezar, Brut, Magellan, Kopernik, Galilei, Descartes, Mendeljejev, Tesla,  Dante, Shakespeare, Matsuo Basho, Baudelaire, Agatha Christie, Lorca, Mishima, Hemingway, G. G. Marquez, Murakami, Michelangelo, van Gogh, Mondrian, Chagall, Maria Callas, Hendrix, Marilyn Monroe, Coco Chanel, Amy Winehouse, Randy Barnes, migranti iz Afrike i Azije itd.

Već i da se kao kriterij uzme samo enciklopedijska širina pobrojenoga, Bezbroj i druge jednine Nade Topić bile bi i više nego dostojan pjesnički završetak 2017. godine. A zbirka je i kudikamo više od toga.

Jedna može uzdahom zavrtjeti kuglu
i izmaći tlo pod nogama cijelom čovječanstvu
učiniti da se istodobno sedam milijardi tijela nađe u zraku
a da to ne zabilježi ni jedan seizmograf
Nada Topić

Ostaje na kraju zaključiti godinu i s nadom i ponešto strepnje iščekivati 2018. godinu i ono što nas u njoj na književnom polju tek čeka.

Bonislav Kamenjašević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...