Pismo iz Berlina: Zakoračite u fascinantni “Modri eter” Sandre Radić Parać

Cijenjena trogirska umjetnica sa stalnom adresom u Berlinu otkriva sve o novoj izložbi iza koje se krije nevjerojatna priča o borbi, opstanku i prilagodbi, a uključuje čak i pekaru te jednog izvornog Picassa.

“Cilj mi je radovima doprijeti do ljudske nutrine i u njima probuditi osjećaj da nisu sami u svojim životnim previranjima”, o svojoj novoj izložbi, ali i radu općenito priča nam Sandra Radić Parać, samostalna umjetnica i likovna pedagoginja čija se životna priča, isprepletena borbom za vlastitu umjetnost, a nekad i golu egzistenciju, doista može mjeriti s najuzbudljivijim filmskim scenarijima.

Njezina nova izložba zove se “Modri eter” i testament je, kaže Sandra, itekako aktualnoj temi iseljavanja i napuštanja rodnog kraja. “Vjerujem da svatko u svom životu ima nekoliko trenutaka koji mu se duboko urežu u srce i um, a jedan od takvih posebnih događaja je i ‘Modri eter’. Uvjeti i vrijeme u kojima je ovaj ciklus nastao su bila jedna velika prekretnica u mom životu, i tek sada, s toliko godina odmaka, mogu slobodno o tome pričati”, otkriva Sandra o ciklusu koji je počeo nastajati u njezinu rodnom Trogiru, u kojem je do prije sedam godina imala atelje – i cijeli svoj život.

Izložbu “Modri eter” Sandre Radić Parać pogledajte ovdje

“Bablje ljeto, sjedim na kauču u ateljeu, čujem zvona gradske katedrale i korake ljudi koji odzvanjaju po ulicama, djecu kako se smiju, pokoja mačka tu i tamo zaluta, miris tamjana i zvonke glasove crkvenog zbora koji dopiru s druge strane ateljea, iz crkve sv. Petra. Sjedim tako, u šoku, ne radeći ništa i osjećam vlastitu prisutnosti u prostoru i vremenu. Teško je zamisliti da je tek jučer još jedno ‘lito vilovito’ završilo, a s njim i jedan višegodišnji suživot protkan suradnjama i prijateljstvima. Sve je bilo užasno prazno, grad, atelje i ja. Bila je to čudna godina – Dalmacija je te godine bila dva puta zavijena u snijeg, a te iste godine je skoro i cijela izgorjela. Te čudne suprotnosti nisu nikako mogle biti slučajnost, tako me završetak jednog životnog perioda tjerao na novi početak. U jednom trenutku sam uzela najljepšu plavu boju koju sam imala i počela premazivati masivna ulazna drvena vrata stare stolarske radnje u kojoj se moj atelje nalazio. To je bio početak ciklusa”, otkriva Sandra.

“Veliki dio ciklusa nastao je upravo iza tih vrata. Materijali koje sam koristila su uglavnom dijelovi drvenih bačava za vino, odbačenih naplavina, čipke koje je moja majka isplela (možda u nadi da će jednom krasiti stol mog doma), stari ključevi dalmatinskih konoba i vlastiti osobni predmeti (nakit, žlice) koje sam utkala u rad. Napravila sam više od 60 radova i uz to još minimalno toliko skica. Već se tada dalo naslutiti da će moj rad prijeći u ‘intimizam, mističnost’ i svojevrsni ‘spomenar ljudske imaginacije’, kako je u predgovoru napisala povjesničarka umjetnosti Sonja Švec Španjol. Plava boja je ušla kroz vrata ateljea ne samo u moje radove već i u moje srce, a rad u ateljeu je bila čista sreća. No i to je kratko trajalo”, priča nam Sandra o razdoblju koje joj je iz temelja promijenilo život.

“Izgubiti svoj intiman prostor, svoj atelje, bio je užasno veliki udarac od kojeg se godinama nisam oporavila. Kako sam na vrlo ružan način bila izbačena iz vlastitog ateljea na Uskrs 2013. godine, pojavio se jedan od najvećih strahova: možda će radovi gubitkom prostora izgubiti na snazi? Kako sam sada već više od godinu dana radila na izložbi, nisam mogla dopustiti da se tako nasilno prekine moje putovanje u unutrašnjost sebe same i bez obzira na sve, uspjela sam u vrlo kratkom roku oformiti novi atelje na otoku Čiovu te nastaviti s radom. U tom razdoblju se pojavljuju brodovi, leteći brodovi, stabla i brodovi koji nose stabla. I ne sluteći da je tako, počela je završna faza ovog ciklusa. To je bio jedan dugi oproštaj od života kakvog sam znala – malo dalmatinsko misto, otok, kameni grad sretnog trenutka (kako se Trogir naziva), kava s prijateljima, burek u dva sata poslije ponoći, pjesma kroz kale…”, kaže nam Sandra koja se nakon niza nesretnih i dramatičnih događaja sa suprugom, djetetom i 33 godine u kostima preselila u Berlin te napravila potpuni životni zaokret.

“Kad sam došla u Berlin sa suprugom i malodobnim sinom, imali smo samo jednu putnu torbu sa sobom i ja svoju futrolu s kistovima. To zvuči filmski, ali je istina. Po ovome možete sami zaključiti koliko životne snage čovjek mora imati za otrgnuti se životnoj rutini. Novca je bilo za par mjeseci, jele su se konzerve, nisam imala pojma gdje nabaviti umjetnički materijal koji sam imala u Trogiru, nisam znala ni što slikati, koga i kako pitati da mi pomogne, pa ni gdje spavati”, priča umjetnica koja je u Njemačkoj od nule izgradila svoj umjetnički status.

Kao čistačica sam se osjećala privilegirano ulaziti u domove i razgledavati njihovu unutrašnjost. Vrhunac čišćenja je bio original Picassove grafike iz serije Minotaur koji je visio u gostinjskom WC-u jedne berlinske kuće.

“Berlin je bio drugi svijet, kozmopolitski grad, kulturni preokret i odlična baza za novi početak. Smatram da se ne može početi s nečim novim ako se ne završi sa starim, stoga sam se opet našla na početku naoružana samo hrabrošću i ludošću. Biti umjetnica u Trogiru nije isto što i biti umjetnica u Berlinu. Svakodnevicu, moj grad, dalmatinski dijalekt, materinu spiza, klapu ispo` volta, žmul vina, mačke na ulicama, jugo, buru, plavo nebo, sunce i kavu na rivi zamijenila je vreva ogromnog grada. Jedini svijet kojeg sam poznavala je nestao, a novi mi nije dao vremena da dođem k sebi”, otkriva Sandra Radić Parać o preseljenju u Berlin.

“U početku sam bila uvelike zaokupljena sređivanjem vlastitih misli. Brod koji nosi stablo mi se učinio kao vrlo snažan motiv kojeg više nikako nisam uspjela ponoviti. Smatram da umjetnost mora dolaziti iz nečega iskonskog u čovjeku i tek onda ima svoju punu vrijednost. Moje cijelo biće se rastavilo u Dalmaciji i ponovno sastavilo ovdje u Berlinu, baš kao i stablo koje presađuješ. Tu je uvijek pitanje – hoće li se stablo primiti ili ne? Puno je lakše kada presadiš sadnicu, ali već oformljeno stablo s jakim korijenom je veliki rizik. To je rizik koji sam prihvatila jer sam se s 33 godine presadila iz svog rodnog kraja u tuđinu. Brodovi s mojih slika su negdje otplovili, motiva majke i djeteta više nema jer je dječak narastao i otišao svojim putem, a stare drvene bačve i stabla su poprimila jednu novu dimenziju”, kaže Sandra o razdoblju koje je od nje zahtijevalo velike prilagodbe – boreći se za svoju umjetnost, nije birala sredstva, točnije, radna mjesta.

“Vjerna sebi je jedina opcija na koju pristajem, a tražena nikada neću biti. To nije nikakva lažna skromnost ili nada da ću jednog dana postati slavna i priznata”

“Četiri godine sam učila jezik dok ga nisam usavršila, a pritom sam radila i po nekoliko poslova da bih se barem koliko-toliko mogla financirati. Uz honorarne poslove voditeljice likovne radionice za mlade radila sam paralelno i kao čistačica pa onda kao prodavačica u pekari. Uz sve to sam otvorila vlastito umjetničko poslovanje, prijavila svoje slike na poreznu upravu, otvorila svoju web stranicu te nastavila sa svojim umjetničkim radom. Također, imala sam vremena i volontirati u kazalištu mladih i u crkvi koja se bavi humanitarnim radom. Ipak, cijeli proces osamostaljenja još uvijek traje. Sve što sam imala sam uložila u slike koje sam prodavala na art marketu ‘Berliner Kunstmarkt an der Museumsinsel’, međutim, prihodi nisu bili dostatni za samoodrživost, stoga sam bila primorana skočiti na glavu u hladnu njemačku birokraciju što je, u svakom slučaju jedna velika muka i pokora. Ne nalazim bolje riječi za to”, priča nam Sandra o svojim berlinskim počecima.

“U svoj toj vrevi ostalo je i pitanje vlastitog identiteta. Kako nije svako zlo za zlo, u svoj toj muci sam upoznala krasne ljude i s nekima od sam i dalje u kontaktu. Kao čistačica sam se osjećala privilegirano ulaziti u domove i razgledavati njihovu unutrašnjost. Vrhunac čišćenja je bio original Picassove grafike iz serije Minotaur koji je visio u gostinjskom WC-u jedne berlinske kuće. Imala sam priliku biti u kućama umjetnika te s njima prozboriti par riječi, doznati kako se financiraju i u kojem smjeru ide njihov rad. Tada sam stvorila prve predodžbe o umjetnosti radničke klase u Njemačkoj, kao i načinu funkcioniranja moderne obitelji, dnevne rutine i odnosa između članova. Ukratko, kakvo je društvo iznutra”, kaže Sandra.

Balkanskim umjetnicima Berlin se uglavnom predstavlja kao ultimativna umjetnička meka, pa su nas zanimala i njezina iskustva, odnosno, odgovor na pitanje – što je tako magično u gradu koji je postao sinonim za umjetničku slobodu? “Umjetnici se slijevaju u ovaj grad i svaki od njih se bori za priznaje javnosti. Smatram da je to odlična stvar jer su upravo brojna kulturna događanja posljedice te borbe. Moje ispitivanje umjetničke scene je počelo posjetom ateljeu Lovre Artukovića, nastavilo se s kolonijom Wedding Berlin i Prima Centar koji vodi Jovan Balov. Odslušala sam i semestar predavanja “Umjetnost u kontekstu”, obišla sve muzeje i galerije, aktualne izložbe, Berlin art week, stalne postave, dane otvorenih ateljea, street art, performance i skupe gala izložbe… Ljubaznost, prijaznost i komuniciranje na jednom ljudskom nivou je ono sto me jako pozitivno iznenadilo. Svi su bili spremni na razgovor i uvelike sam im zahvalna na tome. Nikada nisam osjetila bahatost koju itekako dobro poznajem iz razgovora s nekim poznatim hrvatskim umjetnicima. Mogućnosti za umjetnike su u ovom gradu uistinu brojne i svatko pronalazi u tom moru mogućnosti svoj vlastiti put. To je najbolje od svega. Ako želite izložbu, naći ćete osobu koja će vas dovesti do cilja. Ako želite prodavati radove, naći ćete zakonsko rješenje i za to. Ako trebate atelje, ima i za to rješenja. Glavno pitanje je što vi želite”, kaže Sandra, pritom ukazujući i na neke manje lijepe segmente života u Berlinu.

“Kvaliteta radova je nedostatak, po mom mišljenju. Kako je život u gradu brz, tako se i teme vrlo brzo mijenjaju, a uglavnom su vezane za suvremena politička stremljenja (izbjegličku krizu, zagađivanje okoliša, klimu, dakle, teme kojih gotovo da nema na hrvatskoj umjetničkoj sceni), produkcija je ogromna, velika većina radova je apstraktna, a obrada je površna, što upućuje na jedan drukčiji pristup umjetničkom radu”, otkriva Sandra Radić Parać.

Svojim se životnim konceptom i umjetničkim putem ne uklapam u opću sliku uspješne umjetnice danas. Ja, kao i moje slike, tražim puno vremena za upoznavanje, ‘guljenje slojeva’ i detalja.

“Nemoguće je uspoređivati scenu u Hrvatskoj s berlinskom scenom. Smatram da su se umjetnici u Hrvatskoj formirali na najteže moguće načine, što je uvijek povezano s aktualnim zbivanjima, prijelazom iz jednog sistema u drugi, tranzicijom uz brojne afere, ulaskom u Europsku uniju, da bi danas državni vrh krasilo zlatno doba korupcije i nemorala, a mladi se iseljavaju trbuhom za kruhom. Uvjeti u kojima su ti umjetnici izrasli su potpuno drukčiji od onih berlinskih. Njemačka država je uređena tako da pomaže socijalno ugroženima, a umjetnici, bez obzira iz kojeg dijela svijeta dolazili, spadaju u tu skupinu. Ogromne količine financija se svake godine ulažu u brojne kulturne projekte, sajmove, konferencije, savjetovanja i izložbe, a pogotovo sada u doba pandemije. Potpore umjetnicima su česte i ne dolaze samo od države nego i od vlastite zajednice koja se solidarizira sa socijalno ugroženima te im pomaže tako da ih angažira ili otkupi radove”, priča nam Sandra koja trenutno stvara u četiri ateljea, a radi i kao likovna pedagoginja u jednom berlinskom vrtiću. Upravo tamo, priznaje, pronalazi i najveću inspiraciju.

“Fascinirana sam načinom na koji djeca upoznaju i shvaćaju svijet. U njihovoj iskrenosti i naivnosti vidim izvornu prirodu ljudskog bića i iskonsku umjetnost, toliko snažnu da u mojim očima zasjenjuje jako puno umjetnika. To je trenutak u kojem gledam dijete kako prvi puta crta mačku i pritom gledam u njegove oči, direktno u dušu, osjećam nevjerojatnu sreću, ponos, zahvalu i ljubav prema životu. Djeca su definitivno moji najveći učitelji. Isto tako, svakodnevno imam priliku svjedočiti koliko umjetnika u ovom nemilosrdnom kapitalističko-korporativnom svijetu ima dobro promišljeni plan i poriv preko reklame doći do nekakvog statusa u društvu, priznanja, slave. Teme koje pritom biraju su uglavnom ‘in’ političke teme ili ono što se danas dobro prodaje po galerijama. To me jako žalosti. Umjetnost, u kakvoj god formi, mora imati čvrste temelje, a čvrsti temelji su čvrsti unutarnji stavovi koji su u korespondenciji s vlastitom nutrinom, dušom, animom, dakle snaga i iskrenost, prije svega prema samome sebi”, kaže Sandra.

“Moje cijelo biće se rastavilo u Dalmaciji i ponovno sastavilo ovdje u Berlinu”

Vjerna sebi je jedina opcija na koju pristajem, a tražena nikada neću biti. To nije nikakva lažna skromnost ili nada da ću jednog dana postati slavna i priznata. Smatram da se svojim životnim konceptom i svojim umjetničkim putem ne uklapam u opću sliku uspješne umjetnice danas. Ja, kao i moje slike, tražim puno vremena za upoznavanje, ‘guljenje slojeva’ i detalja. Takva je i publika s kojom komuniciram. Autentičnost po svim pitanjima je s intimizmom jedna neodvojiva cjelina koja čini bazu mog rada. Ne pristajem na nametnute uvjete galerija i suvremenih stremljenja iz vrlo jednostavnog razloga: intimizam mog rada ne trpi te stvari, a paralelno s tim, ni ja. Užurbani način života današnjice smanjuje koncentraciju do te mjere da se umjetnost svela na površno sakupljanje lajkova”, smatra umjetnica koja, na krilima odličnog odjeka njezine posljednje izložbe, već radi na novom projektu.

“Trenutačno radim na seriji autoportreta i time se nadam završiti još jedan period života, slično kao što sam napravila s ‘Modrim eterom’, samo u jednoj puno moćnijoj formi. Smatram da umjetnik treba raditi reprezentativnu izložbu tek onda kad ima nešto kvalitetno za reći. Tada njegova poruka odjekuje još dugo, daleko i služi kao smjernica ostalim umjetnicima. Međutim ako se rade izložbe samo izložbe radi, umjetnički rad gubi na snazi i prelije se u nekakav monotoni, prepoznatljivi stil koji često zarobi umjetnika, a publika na svakoj izložbi doživljava déjà-vu, a od umjetnika očekuje samo već viđeno. U tom slučaju najviše pati sam umjetnik jer prazninu u njegovoj nutrini nije više moguće ničim ispuniti. To je ujedno i jedan od mojih najvećih strahova, stoga je novo istraživanje i novi motiv ono što me najviše zanima. Kad su umjetnički temelji tu, onda forma postaje samo način vlastitog izbora”, zaključuje.

Sandra Radić Parać (1981.) je samostalna umjetnica, profesorica likovne kulture i likovna pedagoginja. Diplomirala je 2005. godine na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu (klasa prof. Željka Marovića), a iste godine, kao najbolja studentica, primila je rektorovu nagradu. Godinama od svog rada živi kao samostalna umjetnica, prvo u Trogiru gdje vodi svoju galeriju-atelje te radi kao profesorica u državnim školama, vodi likovne radionice za djecu, odrasle, za kazališne potrebe i likovnu udrugu Trogir te aktivno sudjeluje na izložbama. Nakon uspješno završenog rezidencijalnog programa “Kunstraum Tapir” u Berlinu, 2014. seli u Berlin, a 2018. upisuje Deutsche Angestellten-Akademie. U Berlinu otvara vlastito umjetničko poslovanje, stvara u svom ateljeu i radi kao umjetnički pedagog. Članica je HULU-a Split.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More