Pišem za manje od eura na dan, za isprane, okamenjene mozgove

Novi roman Daše Drndić uvodi na velika vrata domaće književnosti temu koju je kazalište Montažstroj prije nekoliko mjeseci načelo projektom 55+: pitanje (ne)vidljivosti, socijalne krhkosti, marginaliziranosti i poniženja ljudi takozvane “treće životne dobi”.

Njezina Belladonna, svježe objavljena u izdanju Frakture, jedna je od moćnijih knjiga ove izdavački sušne jeseni. Protagonist Andreas Ban, umirovljeni i bolesni intelektualac, bespoštedno britkim glasom raskrinkava učmalu, “ućebalu” malograđanštinu koja kao živo blato guta onemoćale, siromašne ljude. Njegova opora zapažanja okreću se prema traumatičnim događajima u prošlosti i prema životima žrtava koje su zgažene kotačem “velike povijesti”.

Daša Drndić rođena je u Zagrebu 1946. godine, na Sveučilištu u Rijeci na Odsjeku za anglistiku predaje modernu britansku književnost i engleski jezik. Objavila je, između ostaloga, proze Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu (1997.); Leica format, (2003.) i Sonnenschein (2007.)

Vaši su dosadašnji romani obilježeni dnevničkim i dokumentarističkim elementima. Donosi li vaš najnoviji roman Belladonna kakav radikalniji zaokret u Vašem opusu?

Kroz Belladonnu provlači se neka, kao, priča – to čitaoci vole, to, da fabula teče pa da se može prepričavati onako kao što djeca, a bogme i određen broj odraslih, voli prepričavati filmove – detaljno (i dosadno). Ali ta priča sva je u “fronclama”, iscjepkana, rešetana drugim pričicama u koje se tu i tamo uvlači i neka, recimo, misao, što pak kod većine čitalaca nije naročito popularno. Nema dokumenata, ono malo faktografije što u knjizi postoji, tu je radi snalaženja u vremenu. Nema ni dnevničkih zapisa. Belladonnu sam napisala u trećem licu muškog roda. A tema, tema se nekako razlijeva u pod-teme: starenje, bolest, izolacija, što samovoljna, što ne, siromaštvo, sve neki sitni životi smješteni u trbuh takozvane velike povijesti na čiju manipulaciju uglavnom pristajemo tako što šutimo i “trpimo” jer se plašimo njene osvete.

Glavni lik nosi ime Andreas Ban. Je li to izravna posveta Danilu Kišu i njegovom Andreasu Samu? Čini li vam se da se Kiš danas i previše navodi kao uzor, da se ponešto jeftino eksploatira njegovo ime i djelo, što je svoj vrhunac dostiglo u knjizi slikara Dimitrija Popovića «Smrt Danila Kiša»?

Slučajno se dogodila ta sličnost s imenom Kišovog lika, a možda podsvjesno i ne, jer vjerujem kako velike slučajnosti ne postoje. Ne može se Danilo Kiš eksploatirati. O njegovim knjigama napisani su neki pametni i neki ne tako pametni tekstovi, a vrijeme pokazuje da većinu onoga što je Danilo Kiš napisao još uvijek stoji kao izvrsna literatura. Ali, nema nedodirljivih i vjerujem da je sve, pa tako i literatura, podložno permanentnoj analizi i reevaluaciji. Vidite što se danas povremeno događa s Borgesovom literaturom. Nitko nije nedodirljiv, i ne treba biti. Samo treba baratati dobrim argumentima. Vremena se mijenjaju, uglavnom na gore, pa se mijenja i percepcija dobre umjetnosti, koja po meni, postaje sve lošija.

Kad se spomene Daša Drndić, neki na to odmah odmahnu rukom, to je ona što stalno piše o Židovima? Kako bi odgovorili takvima? Na tribini Razotkrivanje učinkovito ste se obračunali i s onima kojima nije «sjelo» zauzimanje prostora romana popisom imena žrtava…

Koji su to neki? Netko, svatko, svi, nikada, nekada, iako šuplje riječi, mogu biti i opasne riječi, jer u sebi kriju kolektivitet, a kolektivitet jede pojedinca, potire ga. Ako mi se netko direktno obrati, odgovorit ću. Onda, ne pišem ja o Židovima, nego o zlu. A zlo se proteže daleko izvan okvira jednoga rata ili jednoga naroda. Zlo je žilava, demonska pojava, neuništiva. A, kako vidimo, pod njenim “magičnim” djelovanjem događa se i to da u određenim okolnostima žrtva postaje zločinac. Zanimljivo je da povijest uglavnom pamti imena zločinaca, dok imena žrtava zaboravlja, imena pojedinačnih žrtava. Povijest voli žrtve uopćavati, numerirati, klasificirati, i onako na angro trpati ih u gomile, čime opet poništava, odnosno obezvređuje pojedinačnu žrtvu. Zato su važna imena. Iza imena stoje životi, jedinstveni, neponovljivi životi čiju bagažu čine kako magična, tako i zastrašujuća poglavlja, hrabri i kukavički potezi, plemenitosti i gadosti, ljubavi i mržnje.

Što vas motivira da u današnjem vremenu pišete romane?

Sve sam manje motivirana da pišem. Smišljeni su i još uvijek se smišljaju efikasni deterdženti za pranje mozgova koji iz potrošačkih perilica izlaze fino ispeglanih vijuga, mnogi jedni drugima nalik. Nekako okamenjeni mozgovi bez rezonanci. Čemu onda riječi? I kome? Onim malobrojnijim autsajderima koji se tu nešto batrgaju, a ono što kažu sve više se pretvara u šapat za gluhe uši.

Podosta ste na sebe navukli gnjeva mladih dramatičara kad ste kao članica žirija Marin Držić odbili dati prvu nagradu? Je li to bio vaš početak otpora žabokrečini i nekritičnosti koji je danas zavladao u kulturi i doveo sve do stanja potpunog mrtvila?

Prije bih rekla da je to bio kraj. Ne znam ima li više svrhe “galamiti”. Prosječnost se najteže matira. Osrednjost, pa i ono što je ispod prosjeka caruje. Ruku pod ruku s birokracijom – tom neuništivom nemani. A u vašem pitanju je i odgovor. Što manji umjetnik, što veća provincija, što slabiji profesionalac, to veća samoživost, samodopadljivost, nekritičnost, umišljenost. Agresivni su oni koji su slabi.

Rekli ste da Vas puno toga u današnjem društvu nervira. Mnogo puta ste nedvosmisleno i reagirali na te neuralgične točke. Osjećate li kakve posljedice na svojoj spisateljskoj karijeri zbog britkih «obračuna s njima»?

Kakva spisateljska karijera? Od neke bi se karijere valjda trebalo moći živjeti. Računajte: knjigu pišete oko tri godine, svakodnevno. U samoći. Za to danas dobijete 1000 eura, što nije ni euro na dan. Posljedice koje osjećam su posljedice uzrokovane globalno nepravedno koncipiranim društvom. Ali, i tome će jednoga dana doći kraj. Propadala su razna carstva, pa će i ovo, carstvo multinacionalnih kompanija, prljavog kapitalizma, bezdušne eksploatacije većine od strane manjine. Svijet nam je ozbiljno bolestan, sad se histerično i agresivno koprca u nadi da će se izvući. Ali neće.

Željko Špoljar

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More