Pisac se nalazi u teškoj situaciji da mora odgovoriti na sve veću i zahtjevniju potražnju
“Moderni se zadovoljava malim”, čuveno je ustvrdio Paul Valéry. To međutim ne znači da je on skromno zadovoljan s malim, s onime što ima. Baš naprotiv. Moderni je nezajažljiv u svemu, pa tako i u svojim književnim ukusima – i tu on uvijek traži sve više i više. To, u ovom slučaju, možda neće biti sve više u najočitijem smislu – debele knjige već odavno nisu u modi, a iznimke samo potvrđuju pravilo – ali će biti sve više u smislu sve više informacije, potvrđivanja vlastitih stavova, pobijanja nevlastitih stavova, razonode, samougađanja, sve više “užitka u tekstu”. U tome svjetlu, nevjerojatna zahuktalost književne produkcije, usuprot zlogukim prorocima koji su još donedavno prognozirali “smrt knjige”, posve je objašnjiva. Kao što neizravno ukazuje i na pravo značenje Valéryjeve tvrdnje: moderni se zadovoljava onime što je po njegovoj mjeri jer je sam malen u intelektualnom, moralnom i estetičkom redu.
Čini se međutim da se stanje u posljednjih tridesetak godina i u tom pogledu uvelike promijenilo, radikaliziralo. Znalci već dugo govore o “izlasku” iz modernog doba, u vidu “postmoderne”, “druge moderne”, “alternativnog moderniteta”, “postčinjeničnog svijeta” itd. Moderni je, tvrdi se, prerastao i sam sebe, izgubivši i ona uporišta i okvire što mu ih je pružao klasični modernitet, kao što su pouzdanje u znanost, vjera u napredak, razdvojenost javnog i privatnog, ograničeno poimanje javnog života. Ili, specifičnije u književnosti, odjelitost žanrova, pripadnost određenim školama ili pravcima, veća ili manja autonomnost pisane riječi.
Granice iščezavaju, i književnost uslijed imperijalističke tehnološke globalizacije postaje, kao i sve drugo, sve više isprepletena sa svime ostalim. A s time i želja modernog ili poslije-modernog čovjeka gubi određeni i odredivi objekt, postaje sve više beskonačna, neutaživa.
Današnji pisac nalazi se stoga u teškoj situaciji da mora odgovoriti na tu sve veću i zahtjevniju potražnju. Ona naime zahtijeva osobit angažman. Jer više nije riječ samo o “ugađanju tržištu”. Više nije dovoljno, kao u klasično moderno doba, podilaziti ukusima čitateljske publike i odgovarati na imperative izdavača. Da bi se imalo udovoljilo današnjoj potražnji, potrebno je naime i sâm na neki način postati proizvodom, brandom. Marxov ključni uvid u bitnu istovjetnost proizvodnje i potrošnje ovdje se pokazuje genijalnim: i kapital književne produkcije je samooplođujući i bezmjeran.
To je zacijelo najbjelodanije u činjenici, višeput primijećenoj i analiziranoj, da i današnji književnik mora težiti statusu zvijezde da bi postigao znatniji uspjeh. Pitanje je, primjerice bi li jedan Knausgaard uspio bez promoviranja svoga staloženog vikinškog imidža; ili jedan Houellebecq bez svojeg pomno kultiviranog pankerstva; ili jedan Beigbeder bez razrađenog pariškog bourgeois-bohème stila. Naravno, kao što jasno pokazuju uzeti primjeri, a osobito potonje dvojice Francuza, za današnje je pisce uvelike svojstveno pribjegavanje samoironiji, koja je uglavnom posve iskrena, neublažena i često sadrži stanovitu moralnu kvalitetu. Ali to ne znači da i doista postiže što želi. Prije će biti suprotno jer ironija nikad ne uklanja niti ne umanjuje, nego uvijek utvrđuje i naglašuje ono na što je usmjerena.
“Ne samo da ne znam ništa o računalu, CD-ROM-u i obradi teksta, nego ni o pisaćem stroju, džepnoj knjizi i, općenitije, o modernim sredstvima i načinima promicanja lijepe književnosti. U profesionalnom smislu, zauzimam mjesto među uvaženim folklornim ostacima prošlosti koji se preporučuju strancima, zajedno s domaćim kruhom i šunkom dimljenom na tradicionalni način”, ustvrdio je 2000. Julien Gracq, pisac kojeg su neki od najuglednijih književnih časopisa nakon njegove smrti 2007. proglasili “posljednjim klasikom”.
Njegov se stav može činiti, osobito mladim pretendentima na književnu karijeru, neopravdano ciničnim, reakcionarnim pa i bahatim. No, oni koji se potrude svladati svoju mladenačku indignaciju, u njemu bi mogli naći i korisno upozorenje. Da ne traže ulaz na književnu scenu u prašnjavim predvorjima tradicionalne književnosti, nego na pistama holivudskih i rock zvijezda, a ponajprije u digitalnim arenama YouTubea, Instagrama i ostalih supermodernih “sredstava promicanja lijepe književnosti”.
Marko-Marija Gregorić