Umjetnost na traperu: Petra Valečić oslikava jeans i daje novi život starim jaknama

Petra je inženjerka obućarske tehnologije s nevjerojatnim slikarskim talentom kojeg je više nego uspješno implementirala na traper te postala jedna od najtraženijih autorica personaliziranih jakni na našim prostorima. Upoznajte zabavnu, šarmantnu i ekološki osviještenu umjetnicu čiji radovi uveseljavaju brojne ljubitelj(ic)e mode!

Personalizirane jeans jakne s omiljenim likovima, rečenicama ili životnim situacijama koje “vrište s leđa” prije nekoliko su se godina naveliko vratile u modu, a varaždinska umjetnica Petra Valečić svojim je domišljatim rješenjima, kvalitetnom izradom te inzistiranju na reciklaži cijelu priču dovela na jednu posve novu razinu. Sve je počelo slučajno i naivno, jednom Fridom Kahlo iz gušta naslikanom na jakni, a nakon što su društvene mreže i onaj neizostavni faktor sreće učinili svoje, njezini radovi postali su ultimativni hit mlađe generacije.

Poput svih uspješnih priča, i Petrina, dakako, ima nekoliko dramatičnih preokreta – promjena fakulteta, majčinstvo i ekološko prosvijetljenje samo su neki od njih, a sve ih odreda povezuju Petrina upornost, srčanost te moćni talent zbog kojeg je danas najtraženija “jeans umjetnica” u Hrvatskoj. No, krenimo redom…

Cijeloj priči o jaknama zapravo prethodi zanimljiva štorija o tvom školovanju, ali i činjenica da si iz dizajnerske obitelji pa “jabuka nije pala daleko od stabla”.
Da, definitivno je pala jako blizu! Dakle, završila sam srednju školu za dizajn, tekstil i odjeću u Varaždinu, nakon čega sam upisala Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Nakon jednog semestra sam se prebacila u Varaždin na TTF, smjer dizajna obuće, tako da sam sad inženjer obućarske tehnologije. Trenutačno radim u struci jer day job plaća račune, dok noćima slikam i oslikavam jakne. Neću lagati, izuzetno je naporno raditi dva posla i nerijetko jedan od njih pati, ponekad i oba, ali samo u situacijama kad moja curica od četiri godine zahtjeva 110% mojeg vremena. U tim razdobljima malo spavam, malo jedem, ali to je život, a majčinstvo stavljam prije svega. Također mislim da obrazovanje nije toliko utjecalo na konačan ishod u smislu karijere, nego upravo to što jabuka nije pala daleko. Oba moja roditelja su (grafički i modni) dizajneri i cijeli život sam provela s olovkom ili kistom u ruci, od malih nogu. Fakulteti su, naravno, neprocjenjivo iskustvo i izvor znanja, no da se mogu vratiti unazad, završila bih akademiju jer sam tek kasnije u životu shvatila koliko volim slikarstvo i umjetnost. Nažalost, s onih svojih “balavih” 18 godina nisam bila toga svjesna. Ali na kraju je ipak sve došlo na svoje, tako da se ne mogu žaliti.

Oslikavanje jakni počelo je, zapravo, više-manje slučajno?
Tako je, u to vrijeme, zapravo od završetka fakulteta, bila sam mama i domaćica, no karakterno nisam žena koja može tako cijeli život. Radila bih za pola minimalca, samo da radim ono što volim. Tako sam prvo krenula s izradom nakita, pa kasnije sa slikanjem dječjih slika, no nije to bilo to. Iz čiste dosade sam probala oslikati neku random traper jaknu iz second handa. Oslikala sam je akrilnim bojama, kvaliteta je užasna, no meni je i dalje najdraža i još je nosim. Dakle, s tom prvom jaknom, motivom Fride Kahlo, sve je krenulo doslovno preko noći. Prvu jaknu naručila je frendica iz Zagreba i tu sam ostala zatečena jer nisam očekivala tako brzi razvoj događala. Odmah sam naručila boje za tekstil i počela. Narudžbe su samo stizale, a u hodu sam učila o bojama, održavanju i slično. Danas koristim potpuno druge boje nego na početku, ali eto, svoje jakne perem često pošto ih se uvijek dočepaju ručice pune Nutelle, a kvaliteta je i dalje top. (smijeh)

Kad se dogodio neki veći boom? Pretpostavljam da su za sve “krive” društvene mreže?
Mislim da je bilo više boomova, recimo, svaki put kada Ida Prester objavi sliku u jednoj od svojih-mojih jaknica, ne stignem odgovarati na poruke. Neke su jakne same izazvale veliku pozornost, recimo, motiv Klimtovog poljupca i Nick Cave. I, naravno, ta prva Frida, taj boom mi je najdraži i nesumnjivo se dogodio zahvaljujući društvenim mrežama.

Što ti je inspiracija?
Nemam konkretnu inspiraciju, većina jaknica je rađena po narudžbi. No, kad sebi oslikavam jaknu, onda biram motiv koji je meni osobno bitan, kao i svatko na kraju krajeva. Tako da imam jednu jaknu sa svojom retrivericom, jednu s motivom Klimtove slike majke i djeteta, a na čekanju je Mercury, samo još ne mogu odlučiti koja točno fotka je pobjednička. Curica svaki dan hoće novu princezu na jaknici, no zasad smo oslikali samo Maleficent. U slikanju općenito, dakle, mimo jakni, inspiracija mi je zapravo sve. Slikam bez da previše razmišljam, vodim se emocijama. Slikanje mi je mir, ljubav, sreća i izuzetno dobra terapija. Stvarno ne mogu zamisliti život bez mirisa boja i terpentina.

“Mislim da je u današnje vrijeme ‘luksuz’ raditi posao koji voliš i živjeti od toga. Za početak, to je plan” (Foto: Martina Ipša)

Je li svaki crtež pomno planiran ili improviziraš na traperu?
Najčešće napravim skicu da je mogu pokazati kupcima i da razradimo detalje. Nakon toga motiv prvo u grubo nacrtam na jaknu perivim flomasterima i tek onda krećem s oslikavanjem.

Ne kupujem nove jakne, već one prethodno korištene, kako bi se smanjio otpad i potražnja za novim i za “još”. Jer realno, to nam je u prirodi – nikad nam nije dosta.

Čime crtaš i zahvaljujući kojim modernim tehnologijama sve to vječno ostaje na traperu? Provedi nas malo kroz proizvodni proces.
Slikam bojama za tekstil, dva proizvođača mi odgovaraju i na te konkretne boje nikada nije bilo reklamacija, dok sam u početku i sama bila nezadovoljna kvalitetom boja koje sam koristila – kako onda ne bi i kupci! Sve jaknice kupujem u second hand shopovima i na buvljacima pa ih prije oslikavanja perem sredstvom za dezinfekciju materijala. Na čistu jaknu skiciram i oslikam željeni motiv te se nakon oslikavanja boja suši 24 sata. Oslikavanje može trajati od jednog dana do tjedan dana, ponekad i duže, sve ovisi o zahtjevnosti i veličini motiva. Kad je boja suha, jaknu peglam s obje strane, dugo i pod čim većim pritiskom (jednu dasku za peglanje sam tako i slomila). Kad se jakna ohladi od peglanja, perem je u perilici rublja na programu ručnog pranja. Meni je taj korak izuzetno bitan jer tu vidim je li sve odrađeno kako treba, od oslikavanja do peglanja. Također se ograđujem od mogućih loših namjera od strane kupaca, dakle, ne postoji mogućnost da mi kažu da se boja skinula u pranju. Uz svaku jaknu dolaze upute za održavanje i dok se god novi vlasnik jakne toga drži, kvaliteta boje i slike će ostati kao i prvog dana. U principu, to je ručni rad i kao i svaki drugi ručno izrađen proizvod, zahtijeva njegu i brigu.

Petrina kći obožava pomagati u oslikavanju

Ti, pak, zahtijevaš da tvoji radovi, kao i cjelokupni proizvodni proces, ne zagađuju okoliš?
Dakle, otkad sam postala mama, otvorila sam oči i shvatila neke stvari na koje sam do tada odmahivala rukom i okretala glavu u drugom smjeru. Od prehrane do kozmetike, cijela moja obitelj prvenstveno razmišlja o okolišu i utjecaju naših postupaka na naš planet. Zato je jedino logično da ću i u svom poslu biti jednako osviještena. Iz tog razloga ne kupujem nove jakne, već one prethodno korištene, kako bi se smanjio otpad i potražnja za novim i za “još”. Jer realno, to nam je u prirodi – nikad nam nije dosta. Sve jakne su pomno birane, ne kupujem ništa ni najmanje oštećeno. No unatoč tome, postoji postotak ljudi kojima smeta porijeklo jakni i to je u redu, svatko ima neke svoje principe po kojima živi. Prije bilo kakvih dogovora s kupcem, ja naglasim gdje i kako nabavljam jakne. Ljudi kojima smeta najčešće pošalju svoju jaknu, no ponekad je razlog jednostavno to što nemam odgovarajuću veličinu ili model pa u tom slučaju oslikavam i poslanu jaknu.

Iako si najpoznatija po oslikavanju jakni, tvoj najveći gušt je, koliko vidim, zapravo klasično slikanje. Što sve radiš i gdje se, osim na jaknama, može vidjeti?
Moja prva ljubav je definitivno slikanje, a pronašla sam se u uljanim bojama. Nemam određenu podlogu koju volim koristiti, više idem sistemom da slikam na ono što mi prvo padne pod ruku. Ljepenke, platna, papiri, ogledala, sve ima potencijala. Slikam ono što mi u tom trenutku padne napamet, ponekad brze studije, da izvježbam ruku i oko, a ponekad konkretne slike. Nemam neki određeni motiv, više se radi o osjećaju. Čak i ova izolacija za vrijeme korone mi je prošla nevjerojatno brzo jer sam imala vremena slikati svaki dan, što je inače u mom životu pravi luksuz. Ne slikam često koliko bih htjela i trebala, ali zato cijenim svaki trenutak koji provedem s kistom u ruci.

Što ti je najljepše, a što najdosadnije u tvom poslu?
Najljepše je samo oslikavanje, čista netaknuta jakna koja će postati nešto sasvim drugo i nekome posebno draga stvar. Također i reakcija kupca, sreća kad jaknica stigne na adresu. Najdosadnije je definitivno peglanje! (smijeh)

A onaj birokratsko-poduzetnički segment koji ide uz ovakav posao? Kako je danas biti mladi poduzetnik u Hrvatskoj?
Ha-ha, nije ni starijim poduzetnicima dobro, tako da nije ni mladima. Ali nekako smatram da su sve vrste umjetnosti u Hrvatskoj sramotno podcijenjene pa se ni ne možemo uspoređivati s ostalim poduzetnicima. Ali, rad i upornost daleko idu pa se nadam da ću moći ostati ovdje, raditi što volim i živjeti “normalno”. Makar, čak i meni to zvuči komično s obzirom na stanje u državi. No, mogućnosti koje otvaraju Instagram, Facebook i ostale društvene mreže su bezgranične i bilo bi zapravo glupo ne iskoristiti to do maksimuma. To je prozor u svijet i zbilja se može daleko dogurati samo preko društvenih mreža.

U svim tim bezgraničnim mogućnostima, što planiraš?
Zapravo mi se planovi mijenjaju prilično često, kao recimo ovogodišnji Špancirfest koji je nažalost otkazan. No, svaki dan se javljaju neke nove prilike i mogućnosti, neke urode plodom, neke ne, ali veseli me svaka od njih. Dugoročno gledano, nemam neki konkretan plan nego više, nazovimo to, “životnu želju”. Za vrijeme studija plan mi je bio otići u London i završiti studij tamo, no život je takav, odveo me u nekom drugom smjeru. Dok sam kao cura od dvadeset godina sanjala o karijeri, uredu, poslovnim putovanjima, sad sanjam o nekom mirnom životu, jutarnjoj kavi na terasi, danima provedenim u ateljeu, mirisu boje u cijeloj kući, slobodnom vremenu provedenom na putovanjima. Mislim da je u današnje vrijeme “luksuz” raditi posao koji voliš i živjeti od toga. Tako da, za početak, to je plan.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More