Odlazak slavnog Petera Lindbergha: “Žena je uvijek važnija od odjeće koju nosi”

U 74. godini života preminuo je slavni njemački fotograf Peter Lindbergh. Na njegovom Instagram profilu osvanula je danas ova poruka: “S velikom tugom objavljujemo kako nas je jučer napustio Peter Lindbergh u dobi od 74 godine.  Za njim tuguju supruga Petra, njegova prva supruga Astrid, sinovi Benjamin, Jeremy, Simon i Joseph i sedam unučadi. Ostavio je veliku prazninu.ˮ
U HDLU se 2014. godine mogla pogledati Lindberghova izložba “Images of Women & The Unknown ˮ na kojoj je prikazano 150 fotografija različitih slavnih super-modela kao i ljudi uhvaćenih u spontanom trenutku straha. Glavni urednik Art magazina Kontura, Feđa Gavrilović, odobrio je objavu članka na Arteistu povodom umjetnikove smrti, a koji je Anita Ruso onodobno napisala kao kritički osvrt na izložbu.

Kako smo predstavili Lindbergha?

Više od mjesec dana kitili su se novinski stupci imenom slavnog modnog fotografa Petera Lindbergha. Svatko tko iole prati zagrebačku kulturno-umjetničku scenu tih se dana pojavio na nekoj društvenoj mreži s popularnim hashtagom #lindberghzg kako bi obznanio da je posjetio izložbu tako zvučnoga imena.

Lindbergh se oduševio kružnom formom Džamije u koju je postavio fotografije iz svoja dva rana ciklusa: Images of woman i The unknown u kojem su prikazani ljudi zatečeni u trenutku straha. Osim toga, u Galeriji Bačva postavljena je video instalacija kao poseban moment specifičan za Lindberghovu zagrebačku izložbu.

Prvi od navedenih ciklusa prati uzlaznu putanju Lindberghove karijere u ulozi modnog fotografa koja je započela stanovitim potresom. Njegov hipocentar bila je jedna posve naivna i jednostavna ideja rođena u glavi ovog pionira modne fotografije. Riječ je ostvarenju modnih fotografija na kojima je žena u svojoj nepretencioznosti i prirodnoj ljepoti u žarištu objektiva. To je podrazumijevalo odbacivanje već tako ustaljene prakse u kojoj je žena prikazivana kao kraljica chica, haute couturea i glamura. Drugim riječima, svega onoga što je revolucionar Vogueova vizualnoga identiteta, Mehemed Feny Agha tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća zadao kao postulate modne fotografije.  Izvršni direktor Condé Nasta, spomenuti Agha, smatrao je da se na fotografijama koje su resile njegova izdanja, među kojima je najprestižniji bio dakako Vogue, trebaju naći „birane pozadine i namještaj ispred kojeg poziraju uglađene dame u elegantnoj odjeći“.

Različite manje pobune koje su Vogueovi fotografi odvažno podizali kidanjem kadrova, odbacivanjem savršeno izoštrenih fotografija, naglašavanjem jakih kontrasta te zamućivanjem zrnatih površina kao da nisu dovoljno pripremile stazu dugo skrivenom geniju Petera Lindbergha. Naoko revolucionarne, za Lindbergha su se ove staze učinile već utabanima pa je s njih skrenuo čim se posvetio fotografiji u svojim ranim tridesetim godinama. Nije ni slutio da će prodrmati tron modnog kraljevstva s kojeg se „sveto štivo“ – Vogue – podanicima diktira žezlom Anne Wintour. Upravo ova genijalna Vogueova urednica omogućila je da se iz svog epicentra potres zvan Peter Lindbergh probije na površinu. Peter Lindbergh dobio je 1988. godine naslovnicu koja je posve ispala iz tračnica. S nje je svijet gledalo pet mladih supermodela čije će ime dugo odzvanjati modnim pustopoljinama: Naomi Campbell, Cindy Crawford, Tatjana Patitz, Christy Turlington i Linda Evangelista. Nosile su predimenzionirane bijele košulje i bile nemarno počešljane. Peterova deviza „Žena je uvijek važnija od odjeće koju nosi“ ostvarila se kroz poništavanje uštogljenost i zaglađenost koje su odlepršale na krilima nonšalancije, spontanosti i prikazivanje dubinske ženske osobnosti. Sve navedeno Peter je prenio kroz emocije smještene u pomalo neprijaznu atmosferu industrijskih hala opirući se ustaljenom trendu besprijekorne odjeće, frizure ili tena smještenih u opulentne interijere.

Photo: lestandart.com

Prateći pomno postav Lindberghove zagrebačke izložbe neprestano se pitamo odakle bih se moglo saznati nešto o gore napisanom. Kako to da je izložba ogoljena do te mjere da ovom fantastičnom zaokretu u povijesti modne fotografije nije posvećen niti jedan redak koji bi ga barem, ako li ne objasnio, a onda samo šturo naglasio. Organizator je očigledno očekivao samo publiku koja je već poistovjećena s likom i djelom Petera Lindbergha. Oni koji to pak nisu izašli su s ove izložbe zadovoljavajući se činjenicom da su odvojili sat vremena za „kulturno uzdizanje“. U sjećanju će im bez sumnje ostati selfie pozicije ocrtane na podu, odnosno točke s kojih je dozvoljeno fotografirati izložene fotografije ali naravno s glavom vlasnika pametnog telefona u prvom planu.

Polazimo li sa stajališta da izložba nije samo čisti diskurs niti samo čisti kontekst već da objedinjuje percepciju i znanje u akciji kako bi se ostvario dijalog s promatračem, shvatit ćemo, nakon dva oku ugodna đira po kružnim galerijama Džamije, da dijaloga nije bilo, bar ne na edukativnoj razini. Takav, fenomenološki pristup je također jedna od opcija unutar koje je moguće ostvariti dijalog na razini emotivne dirnutosti uzrokovane jakim vizualnim podražajem. Ostavljam dakle otvorenom mogućnost da su se pojedinci, možda čak i veliki dio publike uspjeli poistovjetiti s Lindberghovim radom ne žudeći pri tom za upoznavanjem konteksta, kao niti umjetnikova diskursa u kojem su nastajala njegova djela.

Međutim, želimo li tretirati publiku pokušavajući zadovoljiti njezine različite apetite, što izložbe inače, barem donekle, uzimaju kao jedno od bitnih polazišta, moramo dopustiti da i oni koji se žele educirati dobiju svoj dio kolača. Izložba je perceptivni uređaj sam po sebi, stroj za gledanje i akcija učenja. Potpuno lišena posljednjeg u nizu ova izložba edukativno je naga. Sama po sebi svaka je izložba pozvana biti umjetnost. Kao takva ona ne podrazumijeva samo izložena djela, ona je čin koji u svojoj genealogiji obuhvaća jednako povijesno umjetničke i likovno kritičke aspekte ujedinjene u određenom prostoru, psihologiju percepcije i na koncu glas kustosa i umjetnika.

Model izložbe u kojemu PR agencija posve preuzima odgovornost muzejske ustanove u postavljanju jednog kulturnog produkta kao što je izložba pokazao se nepotpunim. Gledajući isključivo kroz prizmu vlastite struke organizatori izložbe zaboravili su da njezin cilj nije samo i jedino da bude plasirana kroz bezbrojne objave na najčitanijim portalima. Izostanak konteksta i diskursa učinile su ovu izložbu linearnom, nepravedno joj oduzimajući njezinu treću pa i četvrtu dimenziju. Sinergija ovih komponenti trebala nam je dočarati kroz dva izabrana Lindberghova ciklusa cijelu veličinu njegove vizionarske pojave. Ponekad oduzimanje sadržaja nekom umjetničkom djelu, pa bio taj sadržaj samo u tekstualnom obliku, ne predstavlja napredak u promišljanju koncepta izložbe kao takve, dapače, nepravedno je svodi na nešto čemu nedostaje vlastita esencija.

Rad Petera Lindbergha mnogo je više od rada čovjeka koji fotografira slavne ljude. Njegov rad pomaknuo je granice, učinio modu vizualno opuštenijom i emotivnijom. Šteta je što se zagrebačka izložba hvalospjevima opjevanog rada Petera Lindbergha nije dotakla barem kroz obrise ovih bitnih ideja.

Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More