Što znači biti veliki pisac?

Dobivši ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost Peter Handke izazvao je, očekivano, žestoke reakcije u generalnoj javnosti. I kao što je također bilo očekivano, te reakcije – osobito one koje su dolazile i dolaze od profesionalnih književnika i intelektualaca što se osjećaju najpozvanijima govoriti o tim stvarima – mahom su upečatljivo jednolične, ukalupljene, ako ne i papagajski plitke. Prema mojem mišljenju, to je i opet zbog toga što je cijelo pitanje postavljeno, gotovo silom nužnosti, na pogrešan i površan način.

Peter Handke je veliki pisac, ali je zastranio što se tiče politike – to je otprilike mantra tog dijela komentatorske javnosti, koja je kao i obično strogo polarizirana na one za i one protiv. Prvi su oni koji tome daju pozitivan predznak, i tvrde da je zastranjenju usprkos on zaslužio nagradu; drugi, suprotni, su oni koji tome daju negativan predznak, tvrdeći da njegovo zastranjenje odveć zasjenjuje i kalja njegovu veličinu, i da pisac mora biti i “moralna vertikala” da bi dobio tako veliku i priznatu nagradu. Ali nitko od njih ne postavlja pitanje koje mi se čini temeljnim, a koje glasi: Što Handkea čini, ili ne čini, velikim piscem? Odnosno: Što znači biti veliki pisac?

George Steiner jednom je zgodom ispripovjedio kako su na vijest o smrti Lava Tolstoja 1910. stanovnici moravskog selca gdje su živjeli njegovi baka i djed spontano izišli iz svojih kuća i u šutnji zajednički odali počast velikome piscu, iako većina njih nikad nije pročitala ni redak od velikoga pisca. Neki od njih, uključujući Steinerove baku i djeda, otišli su mjesnom rabinu i upitali ga zbog čega ljudi osjećaju takoreći osobni gubitak zbog te smrti. Rabin im je odgovorio  da je to zbog toga što je Tolstoj predstavljao “savjest cijelog čovječanstva”.

Od tada vjerojatno nije bilo, barem ne u sferi književne produkcije, baš takvih globalnih glasova savjesti. I kriteriji za bivanje velikim piscem očito nisu mogli i ne mogu biti tako visoki kad se radi o dodjeljivanju godišnje nagrade, osobito kad se ona dodjeljuje u Stockholmu. Ali te činjenice, koliko god neosporive bile, kao da su zastrle srž problema, koja se tiče samih kriterija za određivanje nečije veličine, u tome ali i u svakom drugom području.

Kao što je, među ostalim, briljantno pokazao Handkeov neosporivo veliki zemljak Hermann Broch, estetička vrijednost ne može postojati neovisno o etičkoj, jer te dvije dimenzije zapravo, u realnosti, tvore jednu jedinu. Čovjek, tvrdi Broch, u onome što je u njemu bitno čovječje, što ga određuje kao čovjeka, nije razdijeljen, i stoga ni njegovo stvaralaštvo ne može biti razdijeljeno. Upravo je u tome prisilnom i artificijelnom odjeljivanju estetičkog od etičkog Broch vidio porijeklo kiča. Nijedan čovjekov čin, utoliko ukoliko je autentičan čin čovjeka, nije etički neutralan, i estetizacija čiji je kič vrhunac uvijek i isključivo rezultira dehumanizacijom, jer je i sama posljedica radikalnog umanjivanja čovještva u čovjeku.

To, naravno, ne znači da su moralizatori koji zagovaraju “didaktičku umjetnost” i slične bedastoće ikad imali pravo, i da je larpurlartistička reakcija u svojim mnogostrukim vidovima ikad bila potpuno neopravdana. Baš suprotno. Jer upravo moralizatori svode etiku na moral u užem smislu, odnosno na nešto izvanjsko čovjeku: skupove pravila, norme i propise, dajući tome najvišu vrijednost. Dok je etičko, nasuprot tome, ili istinski moralno, ono što je najunutarnjije čovjeku, jer proizlazi iz njegove slobode. Moralizam moralizatora odnosi se isključivo na socijalni aspekt čovjekova života, kojem se daje prvenstvo nad svim drugim aspektima; pravi, etički moralizam odnosi se na prisutnost vrhovne ideje Dobra u svim područjima njegova života. Iz te perspektive, na primjer, jedan De Sade je moralistički pisac par excellence: izvan njegova besprimjerno dijaboličnog napada na same temelje etike, s čisto “estetičkog” gledišta, on je potpuno beznačajan. Na tome napadu počiva sva njegova veličina.

Vjerojatno izričitije i bolje od svih drugih, to ključno pitanje veličine, kao i većinu ključnih pitanja, istaknula je Simone Weil neposredno prije i u jeku 2. svjetskog rata. U svojem djelu Ukorijenjenost (L’Enracinement) iz 1943., koje se danas općenito smatra njezinim najvažnijim djelom, i koje je napisano kao svojevrstan program za potrebnu transformaciju francuskog, a onda i svakog zapadnog društva nakon rata, ona je istaknula, kao jedan od glavnih problema tih društava, njihov uvriježeni stav prema veličini. Taj stav, koji ona naziva “rimskim” i “imperijalističkim”, počiva upravo na viđenju veličine kao nečega što se može odijeliti od etike, odnosno od čovjeka, i koji gleda veličinu prvenstveno u kategorijama moći – uključujući, dakako, i moć javnog mnijenja. Dok potpuno ne iskorijeni taj stav, tvrdi Weil, nijedno društvo neće moći ostvariti istinski napredak ni u kojem području, pa ni u kulturnom i književnom. Već će se samo bespovratno, neopozivo srozavati iz niskoga u niže, sve do potpunog samouništenja u apoteozi osrednjosti. No, kao i u Tolstojevom slučaju i kao i uvijek, svijet nije poslušao tadašnje glasove svoje savjesti, već je udario upravo suprotnim putem.

U toj optici možda treba pristupiti i ovogodišnjoj, tobože kontroverznoj dodjeli Nobela austrijskome književniku. Ako ništa drugo, tako se vjerojatno ide malo dublje od pro-i-kontraškog prepucavanja, koje ne otkriva ništa, i služi samo za zabavu intelektualaca i onih koje zabavljaju njihove zabave. Ovako, moglo bi se pokazati da odluka Štokholmskoga odbora uopće nije kontroverzna, već, naprotiv, da je potpuno razumljiva, normalna, bezmalo banalna. Kad bi ga i na trenutak prihvatili, takvo gledanje na stvari moglo bi navesti čak i intelektualce da malo ublaže svoj uobičajeni kritički stav prema štokholmskim kriterijima, prepoznavajući u njima iste one koje nesvjesno i sâmi gaje – uviđajući da, sve u svemu, postoji velika vjerojatnost da u plićacima današnje svjetske književnosti i nije moguće upecati veću ribu od Petera Handkea.

Marko-Marija Gregorić  

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More