Petar Krelja svrgnuo s trona kralja Zapruđa, Dudu Rippera

Dubravko Ivaniš Ripper napustio je Zapruđe i odselio u centar. Nema više mladih pjevača i pisca okupljenih oko ćevabdžinice i kafeterije “Burek”. Ostali samo starci i djeca. I  redatelj Petar Krelja.

On je, poput Homera, ostao na tom strnavištu da kamerom prenese ono što Ripper nije prenio studijskim mikrofonom. I Krelja, koji se bliži iskusnim, vitalnim Goetheovim godinama, ne polazi bilježiti periferijsko dno, alkohol, drogu, otuđenost, već svoj okular usmjerava onamo odakle mu se čini da dopire titrava zraka svjetlosti. I kreće snimati, a onda i dovršava dokumentarni film čiji naslov Slomljeno krilo podsjeća na poeziju Nikole Šopa – na od prljavštine očišćenu poeziju koja zadržava čistoću pogleda jednog puža kojem su ni krivom ni dužnom u prolazu zgazili kućicu – a što sam ga, sjedeći među tridesetak umirovljenika i stršeći među njima u svojoj izblijedjeloj, novovalnoj traper jakni kao bjeloglavi sup među osmuđenim sjenicama, premijerno odgledao u zapruđanskoj dva-sa-dva knjižnici Vjekoslav Majer.

I starom bi se, pokojnom Majeru, jako svidio ovaj Kreljin dokumentarac, koji govori o krojačici Tereziji koja je, ne želeći čekati da u firmi dobije otkaz, odlučila otvoriti vlastiti obrt. Svi oko nje uvjeravali su je da je to vrlo riskantn; danas privatni mali obrti odmah propadnu, govorili su joj, ne bezrazložno. Ali Terezija je odlučila boriti se.

Otvara radnju u prizemlju jedne od zapruđanskih “limenki”. U početku joj baš i ne ide. Tih dana pod prozorom radnje pronalazi grlicu koja se slomljenog krila vuče po travi. Terezija se uplaši da bi nevoljnu pticu ubrzo mogle rastrgati mačke lutalice kojih u Zapruđu ima više nego Dinamovih navijača. Unosi grlicu u salon, ptica se udomaćuje i ostaje s Terezijom do dana današnjih, ponašajući se spram Terezije kao kakav ljubomorni ljubavnik, jer zapravo to i nije grlica, nego grlan, muška grlica. Terezija kaže da se raspitala i saznala da grlice žive u paru i kad jedan od para ugine, i ovo drugo ubrzo skikne od tuge. Vjerojatno je i taj grlan izgubio svoju grlicu, a onda još i krilo, ali eto, u krojačici je našao svoju drugu polovicu i sad takav beskrilan živi za nju, čak je i brani tako da se baci na pod i histerično vrti po linoleumu kad u radnju uđe netko od zapruđanskih pripitih očajnika koji slute na nevolju, zlo.

Uz grlana, krojačica kojoj malo po malo, uz puno truda i napora kreće krojački posao, počinje se brinuti i za stare i nemoćne u zgradi… I tu počinje ta pritajena, sama od sebe nadošla simbolika koja običan, kvartovski film diže na jedan viši nivo koji je kod nas gledalaca sposoban, kao i svako pravo umjetničko djelo, buditi emociju.

U knjižnicu sam došao pripit iz “Konjušnice”, pa sam duplo emotivnije doživio taj ionako emotivan film. Počeo sam suziti među penzićima kao pijani Marmeladov iz “Zločina i kazne”, posebno na scene u kojima se nemoćne starice moraju seliti u sobe sopotskog staračkog doma gdje ih Terezija nastavlja posjećivati i gdje im nastavlja krojiti suknje i zavjese. Ta malograđanska briga starica koje jednom nogom u grobu, smještene u te depresivne Domove, i dalje brinu za kroj zavjesa i suknji… navela me na duboko-plitka razmišljanja, više nisam znao što je suština, to jebeno štepanje zavjesa dok god dišeš ili Goetheov “Faust”. Što je od tog dvoje suština, pripito sam razmišljao u skučenoj knjižnici. A čim me film potakao na takva razmišljanja, znači da je, ionako sam to već rekao, odlično napravljen. The end. My only friend, the end…

 Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More